MMF i politikantski žiranti

Izdvajamo

• U javnom prostoru se vode rasprave o tome je li Zvizdićev potez dobar ili ne (i ovakve rasprave svjedoče svojevrsnoj političkoj stupidnosti). U svim raspravama se zaboravlja jedno. Činjenica da je kredit MMF-a postao fundamentalni politički ulog u zemlji je ozbiljan poraz i dokaz da se establišmenti u BiH ponašaju kao da su jedni drugima žiranti.

Povezani članci

• Higgsov bizon
• KO NAS, BRE, ZAVADI
• CRTANJE ŽIVOTA – SLIKANJE NESTVARNOG
• Nema jada do Mostara grada
• Naša stranka: Kolindina izjava u cilju raspirivanja mržnje prema muslimanima
• Drago Bojić: Aleksandar Svetosavski i Milorad Mirotočivi

Foto: sb

U aranžmanima s MMF-om se ne radi o pukom kreditiranju već o činjenici da najveća lihvarska svjetska bolumenta duboko gazi u suverenitiet zemlje i, na kraju krajeva, piše zakone. Šta su drugo famozna Reformska agenda i njen još famozniji Zakon o radu – koji je radnike pretvorio bukvalno u roblje – do li drugo lice antidržavne politike?

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Establišment u Republici Srpskoj – i pozicija i tobožnja opozicija – složan je u jednom: Bosni i Hercegovini nema naprijed. Ma šta to ”naprijed” značilo. Sve predizborne priče koje je prije dvije godine, urbi et orbi, prosipao Mladen Ivanić su bile tek puko zadovoljavanje onoga što međunarodna zajednica i dio bošnjačkih povratničkih glasača u RS žele da čuju. Svako ko je iole pratio postratnu političku putanju Mladena Ivanića zna da je on manji velikorsbin od Milorada Dodika taman onoliko koliko je Milorad Dodik veći ljevičar od njega. Ukratko, svako je mogao znati da Mladen Ivanić nikada i ni po koju cijenu neće dozoliti bilo kakav napredak države Bosne i Hercegovine, s naglaskom na državi. Njihovo džematile negiranje genocida u Srebrenici je stara vijest.

Ponašanje Milorada Dodika i Mladena Ivanića je paradigmatsko. Sve vrijeme političkog rivalstva oni jedan drugog ne ostavljaju na miru. Redaju se difamacije, optužbe za pljačku i kriminal te pravljenje skandala raznih vrsta. No, onoliko koliko su politički neprijatelji toliko su ideološki blizanci. Zapravo, umjesto političkim ispravnije bi ih bilo nazvati politikantskim neprijateljima jer RS nema nikakvu ozbiljnu političku agendu. Ideološku, zato, ima.  Ta agenda, uz odlazak Ivanića i Dodika na rukoljublje patrijarhu te bratska sastančenja, jeste negiranje državnosti BiH i insistiranje na rezultatima genocida i etničkog čišćenja dok se istovremeno i šizofreno negiraju. Suština je dakle da u RS postoji određeni disput (vidljiv najbolje u ispadima režimskog medija RTRS koji sebi tepa da je javni servis) između politikanstva i ideologije. Kako je politikantstvo izvor nesloge, tako je ideologija izvor sloge. Otuda i najopozitniji od svih opozicionara koga je Sarajevo gledalo kao republičkosrpskog mesiju lično, Zdravko Krsmanović, mrtav-hladan kaže da se pri objavi popisa mora računati na historijski strah Srba od toga da Bošnjaka bude preko pedeset posto. Ovakav ispad je u javnosti prošao gotovo neprimijetno. Da su, ironija je uvijek u BiH bolna, Krsmanovićeve riječi istina svjedoči i sam grad gdje je načelnikovao – Foča u kojoj se Srbi više nikada ne moraju plašiti toga da Bošnjaka bude više od pedeset posto jer su ih uglavnom raselili ili pospremili u masovne grobnice.

Republičkosrspki establišment i njegovi predstavnici u institucijama BiH – suludo bi ovdje bilo razdvajati Milorada Dodika i Mladena Ivanića te ideološke blizance – je dakle odbio prilagodbu SSP-a i ne priznaje rezultate popisa stanovništva. Ovaj moment eresovskog insistiranja na antidržavnim potezima je ishodišna tačka potpunog raskrivanja bijede i sunovarata savremene bh. političke scene. Odnosno, opet je bolje reći politikantske. Dragan Čović se, kao i nakon izbora dok nije znao ko će u RS pobijediti, softly stavlja na stranu RS-a jer je njemu najvažnije u cijeloj priči moći priktriti vlastiti kriminal i nastaviti s njim. Pošto je bošnjačka nazovipolitika Čoviću odavno halalila Mostar i Hercegovinu, mnogo se ni ne bakću tim.

Uostalom bošnjačka politička scena je već odavno iskjljučivo reaktivna. Naviknuti da Milorad Dodik i kompanija vuku prve poteze, oni samo kaskaju i reagiraju. Najčešće premalo i prekasno. Postoji tu činjenica da su im – čudovišnim ustavnim uređenjem BiH nastalim pod palicom licemjerne međunarodne zajednice koja se sada skandalizira nad njim – ruke donekle svezane. No, isto tako postoji mnošto ozbiljnih mehanizama koji se mogu iskoristiti da se zaustavi antidržavmno divljanje eresovskog establišmenta. Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH je, kolokvijalnim jezikom rečeno, odlučio da povuče svoj potpis s kreditnog aranžmana s MMF-om. Željka Cvijanović je izjavila kako je to dokaz nekredibilnosti Bosne i Hercegovine, što je neviđena politička glupost. Od kada je povlačenje potpisa s kreditnog sporazuma dokaz kredibilnosti ili nekredibilnosti neke države?

U javnom prostoru se vode rasprave o tome je li Zvizdićev potez dobar ili ne (i ovakve rasprave svjedoče svojevrsnoj političkoj stupidnosti). U svim raspravama se zaboravlja jedno. Činjenica da je kredit MMF-a postao fundamentalni politički ulog u zemlji je ozbiljan poraz i dokaz da se establišmenti u BiH ponašaju kao da su jedni drugima žiranti. Svi oni koji se, kao opozit republičkosrpskoj politici, busaju u prsa jakom Bosnom i Hercegovinom zaboravljaju da niti jedna država nije postala jaka rasprčkavanjem budžetskih para na skupe večere, automobile i putovanja svojih vođa što se poslije krpi MMF-ovim kreditima. Uostalom, tu postoji jedna hijerarhija prećutne ucjene koja je drugi žderač novca. Ulazak u EU (i NATO) se posmatra kao garant opstojnosti BiH u budućnosti, a da bi se to desilo uvode se skupe u neefikasne reforme koje se finansiraju suludim kreditnim aranžmanima i ponekim grantom. Ako se ne provedu reforme nema ulaska BiH u EU, a onda niko ne garantuje u šta će se izroditi velikosrspsko antidržavno djelovanje. Zvuči odvranto, no upravo je takva pomenuta hijerarhija ucjene.

U aranžmanima s MMF-om se ne radi o pukom kreditiranju već o činjenici da najveća lihvarska svjetska bolumenta duboko gazi u suverenitiet zemlje i, na kraju krajeva, piše zakone. Šta su drugo famozna Reformska agenda i njen još famozniji Zakon o radu – koji je radnike pretvorio bukvalno u roblje – do li drugo lice antidržavne politike?