Mladić na EU pladnju
Povezani članci
Ni uhićenje ni suđenje Mladiću neće oživjeti nikoga, niti će išta više biti kao što je bilo. Ali, suđenje ratnom zločincu, suočavanje s razmjerima tog zločina, te utvrđivanje odgovornosti za počinjene zločine minimum je zadovoljštine na koju razuman čovjek u civiliziranoj zajednici može pristati. Modernoj politici usprkos
Boris Tadić još nije bio ni završio slavodobitnu konferenciju za novinare o uhićenju Ratka Mladića usput obećavajući i glavu Gorana Hadžića, a čitavom regijom gotovo je unisono, uz očekivani uzvik »Konačno!«, počelo odjekivati kako je riječ o političkoj trgovini. Od Kupe i Sutle pa do granica Rumunjske i Bugarske, šaroliko društvo hrvatskih i bosansko-hercegovačkih branitelja, političara i sigurnosnih stručnjaka, uključujući i glasove iz Erbije poput onog Zorana Dragišića sa Sigurnosnog fakulteta u Beogradu, uvjereno je kako su srpske vlasti godinama znale gdje se krije Mladić, no da su ga konačno odlučile predati kada je »voda došla do grla«. Već spremljeno negativno izvješće glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza i »ne« kandidaturi Srbije za EU dok se ne uhite Mladić i Hadžić odnosno poboljša suradnja s Haškim tribunalom, presudili su Mladiću. To je moderna politika, pomalo ironičan je bio član Predsjedništva BiH Željko Komšić.
Mladić je dakle, via Haag, na pladnju isporučen EU. Srpska koalicijska vlada i Tadić kao državni čelnik, koji Europi sklonim biračima nemaju bog zna što drugo ponuditi a ni na međunarodnom planu zbog zaplitanja u kosovski čvor ne stoje baš najbolje, stjerani su uz zid i iz rukava izvukli jedan od preostalih aduta. Čak i po cijenu razbuktavanja prosvjeda radikalnih skupina i nemalog broja antieuropski raspoloženih građana koji krvnika Srebrenice i Škabrnje te uzročnika straha i patnje od Like do Drine i dalje smatraju herojem a ne zločincem.
No, koliko god da je riječ o licemjernoj »modernoj politici«, u kojoj države »trguju« s onim što imaju ako na političkom tržištu postoji potražnja i gdje su pravo i pravda uvijek u drugom planu čak i kada se radi o ratnim zločinima, uhićenje Mladića, zajedno sa skorašnjim suđenjem, korak je naprijed u rasvjetljavanju gnojnog postjugoslavenskog čira. Kako u suočavanju s našom nedavnom prošlošću tako i u kakvoj-takvoj satisfakciji za sve žrtve politike koju je Mladić bez ikakvih ograda i moralnih dvojbi nesmiljeno provodio.
To se čini puno značajnijim od onoga što ne zaboravljaju napomenuti svi političari, domaći i međunarodni, kada govore o pozitivnim učincima ovog uhićenja na stanje u regiji, pa i hrvatsko-srpske odnose između ostaloga. Pravda kasni, i to jako, ali se pokazuje dostižnom. Za konačnu ocjenu njena dosega valja svakako pričekati suđenje, i vidjeti što će imati reći ne samo haški tužitelji nego i sam Mladić i brojni svjedoci, ali je već sada jasno da će na površinu morati isplivati ne samo vojni dokazi nego i cijeli snop političkih odluka koje su naposljetku vodile Mladića i njegove podređene do masakra u Škabrnji i genocida u Srebrenici, kao i uloge međunarodne zajednice i njenih postrojbi u njegovom (ne)obuzdavanju.
Možda obiteljima žrtava to neće biti dovoljno. Ni uhićenje ni suđenje Mladiću neće oživjeti nikoga, niti će išta više biti kao što je bilo. Ali, suđenje ratnom zločincu, suočavanje s razmjerima tog zločina, te utvrđivanje odgovornosti za počinjene zločine minimum je zadovoljštine na koju razuman čovjek u civiliziranoj zajednici može pristati. Modernoj politici usprkos.