ENG
Misle li “zvijezde” na fanatike?!
Autor/ica
Povezani članci
Kao i svi normalni ljudi, i mi ovih dana grizemo nokte pred malim ekranom. Danju čekamo da padne mrak, a onda – naravno, uz određene količine čvrstih i tečnih “derivata” – navijamo, ludujemo, skačemo … Sve zbog one vražje male, okrugle, koju smo kao djeca zvali “bubamara”.
I, kao sve normalne porodice, igramo kućnu kladionicu. Mi muški – nas četiri stručnjaka, s brdom znanja i fakata, i supruga, koja, zbog te naše ovisnosti, fudbal mrzi je iz dna duše! Neće ni da čuje o njemu. Od svih mogućih dresova, prepoznaje samo oranje, i onaj drugi, kockasti. Oba – ružna do zla boga. Kad baš mora, s nama gleda tekme, obično nas pred sam kraj pitajući: “A koji su naši?”
Ma, nema žena pojma! Ali, o tome još, kasnije…
Elem, sve gledamo. Mogu vam reći da sam već na početku bio iznenađen kvalitetom igara. Ranije su turniri počinjali dozlaboga dosadnim mečevima, opreznim “pipkanjima”, utakmicama, kako se ono kaže: “s kalkulatorom u džepu”. Ovdje se odmah žestoko krenulo.
Prvi mečevi su, tako, u prvi plan izbacili poslovično moćnu Njemačku, drčni Portugal i drsku Hrvatsku, povremeno lepršave “galske pijetlove” i najveće iznenađenje prvenstva – Italiju. Tale stvarno igraju kao drogirane: lijepo, kreativno, napadački … Naravno, s Andreom Pirlom u glavnoj ulozi. Ali, ni ostali, najblaže rečeno, nisu loši: Barzagli i Bonucci, Cassano, a da ne govorimo o “do koske” asocijalnom, no magično nepredvidljivom Balotelliju…
Baš šteta što su Modrić i drugovi zapali u ovako tešku grupu
S druge strane, najviše su me, osim Holanđana, razočarali Španci. To se pokazalo i u četvrtfinalu, a posebno u polufinalu, protiv Ronalda i družine. Tada sam, iznerviran, po prvi put u životu počeo navijati za simuliranju vječito sklone Portugalce. Jer, iberijski velemajstori, nekadašnji nogometni sanjari u crvenožutom, do sada nisu odigrali ni frtalj poluvremena kako spada! I to, naravno, ne što ne mogu. Sputava ih vječno oprezni Del Bosque. Taj staronja samo juri rezultat i plaši se da ne izgubi vruću a skupu stolicu selektora.
Zato, kao ovisnik o fudbalu kakav su nekad igrali Džaja, Pižon, Prosinečki, Boban, Brazil, Argentina, Krojfova Holandija, ali, donedavno, i ista ova Španija, glasam da se na važnim tekmama, penali izvode prije početka regularnog toka utakmice! Pa da se zna: ko tu izgubi, izgubiće i ako na kraju utakmice bude neriješeno. Tada više ne bi bilo igre na 0-0. Samo bi to, čini mi se, prenule Špance iz njihovog tika-taka, račundžijskog sna.
Neko ovih dana reče da oni toliko vole posjed lopte da im ju je zbog toga žao poslati čak i u – protivnikovu mrežu!
Ako ovakvi Španci pobijede, časna riječ, odvikavam se od fudbala. I prebacujem na boćanje.
Doduše, to sam si obećavao već bezbroj puta, nakon svakog “promašenog” turnira. Ovo me podsjeti na onu čuvenu: “Ko je rekao da je teško odviknuti se od pušenja? Pa ja sam već sto puta prestajao!”Toliko o konsekventnosti.
A sad malo o indolentnosti. Znate, iako “najvažnija”, fudbal je ipak samo sporedna stvar. Njeni su se akteri, na visokom nivou sve sami multimilioneri, potpuno otuđili od obožavatelja.
Koliko duboko su, na primjer, morali posegnuti u džep fanatici koji su na polufinale potegnuli čak iz Španije, ili Portugala? Čega su se sve morali odreći za ta dva sata ja tebi-ti meni loptanja? Špance je na koncu izvukao “ruski rulet” penala, Fabregasova lopta od stative u mrežu, pa su se barem mogli veseliti, na časak zaboravivši golemu rupu u kućnom budžetu. A šta sa Portugalcima? Oni ostadoše praznih ruku, ali i praznih džepova? Misle li na to, i jednu jedinu sekundu, njihovi preskupi idoli dok se zabavljaju “pletenjem” u širinu, sa jednom i jedinom zadaćom: ne primiti gol?
Ne znam, biće da sam užasno staromodan. U svijetu u kome cilj uvijek opravdava sredstva…
A o Holanđanima: šta da vam pričam, sve već znate. Skup razmaženih zvijezda koji je prije samo dvije godine s dosta sreće (utakmica protiv Brazila), dogurao do finala Svjetskog prvenstva, ove se godine raspao kao kula od karata. Tadašnji uspjeh pokrio je sve slabosti, u prvom redu loše odnose unutar narančaste skupine. Vraški je problem kad u timu imate 23 igrača koji su svi, uključujući i trećeg golmana, sto posto uvjereni da im je mjesto u prvoj momčadi! Nije onda čudo što su se (i) na ovom turniru ponašali kao rogovi u vreći, još manje što je nakon debakla “mekani” Bert van Walvijk podnio ostavku. Ove “zvijezde” još samo Bič Van Gaal Božiji može spasiti!
No, čini se da rano ispadanje nije baš odviše pogodilo Snijdera i drugove. Tako je jedan od njih, dan-dva nakon ispadanja, twiterom poručio obožavateljima da, nakon “napornog turnira” na odmor odlazi – iznajmljenim avionom! Što samo potvrđuje moju tezu o njihovoj posvemašnjoj otuđenosti. Čega se pametan stidi…
No, da se vratim na početak, na kućnu kladionicu. Obećao sam vam još koju o tome. Prije finala, dan nakon što su Pirlo & Comp. nadmoćno “razbili” favorizirane Švabe, stanje na našoj tabeli, od dna prema vrhu, je slijedeće:
GS: 16;
SS …
TS …
VS …
DS (ona što mrzi fudbal, ne zna boje dresova, ni “koji su naši”): 20 bodova. Prvo mjesto.
Ma, ni Balotelli je više ne može prestići!
Vaš ucvijeljeni nogometni “stručnjak”
GS
Autor/ica
