Mirno i humano komadanje BiH

Izdvajamo

• Istovremeno, „visoki izvor“ iz kabineta predsjednice Hrvatske – čitaj: Kolinda Grabar Kitarović lično – saopštio je medijima da je „u BiH u ovom trenutku prisutno pet hiljada selefista što zajedno s onima koji ih podržavaju čini oko 10 hiljada ljudi s vrlo radikalnom retorikom i namjerama“. Nije to ništa što već nismo čuli iz njenih usta, ali tek potvrđuje u kojoj mjeri je kristalizirana i čvrsta namjera sadašnjeg hrvatskog političkog establishmenta da dovrši posao koji su u Dretelju i Ahmićima započeli Šušak i Tuđman, a mnogo prije njih u četrdesetim godinama prošlog vijeka Ante Pavelić i Vjekoslav Luburić Maks.

Povezani članci

• Majka Hava
• Ef. KOBILICA: Važno je biti otvoren prema oprostu
• Irma Baralija:“ Đe će guba nego na gubavo jare?!”
• U potrazi za snajperistima koji su ubijali Sarajlije
• Suad Beganović: Brinu li Inzka izborne krađe?
• MISTERIJ CIJENE NAFTE

Sastavni dio neoustaškog projekta u BiH je de-antifašizacija našeg društva i podvaljivanje genocidnog zločina NDH – Bošnjacima. U ideološkom smislu, to znači, da SDA mora odmah prestati da se obračunava s mrtvom Titom, antifašizmom i partizanima. To je jedina grupa ljudi u našoj istoriji koja je do nogu potukla ustaštvo. U suprotnom, naši unuci će živjeti u šatorima. Srebrenica će biti naša sudbina.

U decembru prošle godine, tačno na ovom mjestu, u Oslobođenju, napisao sam: „Najžešći hibridni rat koji se vodi na teritoriji Bosne i Hercegovine je rat koji protiv naše zemlje vodi Republika Hrvatska. Nije objavljen, neće u kratkom roku preći u kinetički sukob, ali informativni, obavještajni i diplomatski pritisak zvaničnog Zagreba na Sarajevo je sistematski, sistemičan i centralizovan i ima jasan cilj. Za razliku od obavještajnog i diplomatskog, informativni dio rata se vodi sa teritorije BiH: kroz akademsku petu kolonu u Sarajevu i mrežu opskurnih portala povezanih sa HDZ-om BiH. Zasad izgleda kao da Hrvatska ima potpuno odriješene ruke da politiku regionalne hegemonije, čija je ideološka osnova u tuđmanizmu, vodi ako ne u ime, onda sigurno pod zastavom članstva u EU i NATO.“

Reakcije su bile divljačke i jednodušne: svi, od mračnjačkih rasističkih portala iz Posušja i Kiseljaka, preko Ivice Đikića do Ivana Lovrenovića, stavili su učinili sve što mogu da me, stavljaljući se u službu neoustaškog projekta, diskredituju, diskvalifikuju. I dok su me medijski organi HDZ-a proglašavali PTSD-ovcem (zanimljivo, taj stav s njima dijele i medijski organi SDA), Lovrenović i Đikić, koji su u ovom slučaju bitni samo kao glasnogovornici iz krajnje nužde, istovremeno su me proglašavali marginalnim kafanskim intelektualcem i opasnošću po mir u Bosni i Hercegovini.

Učestalim posjetama Andreja Plenkovića „hrvatskim krajevima“ Bosne i Hercegovine, okončan je proces retuđmanizacije Hrvatske uopšte uzevši i naročito hrvatske politike prema našoj zemlji, koju su započeli Ivo Josipović i Zoran Milanović nakon izbora 2011.  Posljednji put se Hrvatska prema BiH ponašala kao da je teritorija, a ne suverena i nezavisna država, dok su njenu politiku sukreirali Franjo Tuđman i Gojko Šušak.

U vrijeme dok je HDZ-ova glasačka baza, usred Zagreba, usred glavnog grada članice Evropske unije spaljivala novine u vlasništvu srpske manjine, Plenković je u BiH pravio još jedan korak u pravcu daljnje palestinizacije muslimanske većine. Izuzme li se mandat Stjepana Mesića, zvanični Zagreb Bosnu i Hercegovinu nikada nije doživljavao drugačije nego balkanski Liban: prosti zbir tri etničke zajednice. Ali, ako je to bio polazni osnov politike prema BiH, njen deklarisani cilj je palestinizacija muslimanske i građanske većine kao sastavni dio ponovnog hrvatskog preuzimanja uloge i zastave predziđa kršćanstva.

Istovremeno, „visoki izvor“ iz kabineta predsjednice Hrvatske – čitaj: Kolinda Grabar Kitarović lično – saopštio je medijima da je „u BiH u ovom trenutku prisutno pet hiljada selefista što zajedno s onima koji ih podržavaju čini oko 10 hiljada ljudi s vrlo radikalnom retorikom i namjerama“. Nije to ništa što već nismo čuli iz njenih usta, ali tek potvrđuje u kojoj mjeri je kristalizirana i čvrsta namjera sadašnjeg hrvatskog političkog establishmenta da dovrši posao koji su u Dretelju i Ahmićima započeli Šušak i Tuđman, a mnogo prije njih u četrdesetim godinama prošlog vijeka Ante Pavelić i Vjekoslav Luburić Maks.

Svega nekoliko dana kasnije, zagrebački Jutarnji list koji sve češće služi kao platforma za iznošenje nedeklarisanih ciljeva hrvatske politike u BiH, objavio je, objašnjavajući predstojeću posjetu Grabar-Kitarović Rusiji da je: „procjena je da bi Republika Srpska za pet godina mogla pokušati raspisati referendum o neovisnosti, što bi svakako krajnje zakompliciralo odnose u ovom dijelu svijeta. Koliko bi Banja Luka, ako se ostvari taj scenarij, imala podršku Moskve, teško je ocijeniti, ali je vrlo važno da Hrvatska bude u toku s predstavnicima Ruske Federacije i kad je riječ o događajima u RS-u, ali i na cijelom području jugoistoka, prije svega oko BiH.“ Ovo, na jeziku međunarodne diplomatije, znači da Grabar-Kitarović i zvanični Zgreb idu u Moskvu tražiti od Rusije podršku za komadanje Bosne i Hercegovine, za „mirno i humano“ getoiziranje građanske većine u našoj zemlji. Plan je, drugim riječima, da se Bošnjaci i Srbi ponovo pokolju za uspostavu Velike Hrvatske, odnosno Hrvatske Banovine, i lično nimalo ne sumnjam da je Milorad Dodik njegov integralni dio.

Ovdje nema prostora za obrazlaganje, niti je tema, ali posebno je pitanje kako Brisel ili Berlin gledaju na to što članica NATO otvoreno šuruje sa Rusijom u cilju izazivanja nemira na Balkanu; naročito nakon pokušaja državnog udara u Crnoj Gori. Nas to na kraju krajeva ne treba da zanima. Ako je nekad bio trenutak da se posvetimo sebi i Bosni i Hercegovini to je sada.

Po cijenu da zažalim, preuzeću rizik i obratiti se lično Bakiru Izetbegoviću: mi smo u vanrednom stanju i krajnje je vrijeme da se počnemo ponašati kao da smo u vanrednom stanju. Vrijeme je da počnemo aktivno poduzimati mjere i korake da osujetimo i spriječimo planove Zagreba; postoji cijeli arsenal instrumenata koji su nam na raspolaganju kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. Ako je nekad bio trenutak da ih upotrebimo, to je sada. Niko od nas koji su ovo što se danas događa vidjeli i prije godinu i prije tri godine nema pristup tim instrumentima: ti imaš. Tvoja je obaveza koju si pred narodom ove zemlje preuzeo da ih upotrebiš. Sastavni dio neoustaškog projekta u BiH je de-antifašizacija našeg društva i podvaljivanje genocidnog zločina NDH – Bošnjacima. U ideološkom smislu, to znači, da SDA mora odmah prestati da se obračunava s mrtvom Titom, antifašizmom i partizanima. To je jedina grupa ljudi u našoj istoriji koja je do nogu potukla ustaštvo. U suprotnom, naši unuci će živjeti u šatorima. Srebrenica će biti naša sudbina.

oslobodjenje.ba