Mir kao nastavak rata drugim sredstvima

Izdvajamo

• Važno mi je napomenuti da ovime nikako ne želim reći da je krivica za taj sukob samo na strani HVO-a. Poštene borce na stranu, ali ni nacionalističkoj “eliti” iz redova SDA sigurno u planu nije bio neki doista multietnički Konjic. Svi su oni sanjali, i još uvijek sanjaju, o teritorijama na kojima će njihovi biti za mrvu jednakiji od onih drugih. No, pošteno je reći i to da se ne može baš sve trpati u isti koš.

Povezani članci

• Dani arhitekture Banjaluka 2017.
• Dokle, licemjerno i podlo ćutanje, sa miševima u vlasti!
• Uhićenja na području Ljubuškog, Čapljine, Mostara i Širokog Brijega
• Počela je Evropska sedmica mobilnosti 2017
• Identificirano ukupno 100 žrtava iz masovne grobnice Tomašica
• Naša stranka Zenica: Grad zapošljava koga hoće, bez obzira na rezultate konkursa

E pa, ćerajte se vi, gospodo sabornici i svi vama slični svih boja i gabarita, ali na pustom ostrvu! Hiljadama ili, ako baš hoćete: tisućama milja od naseljenog, uljuđenog svijeta. Eto vam, žednim naganjanja, i onaj Treći Jarac, koji se, dok mu narod gladuje, u banjolučkim dverima slatko smije vašoj u svemu retrogradnoj, naknadnoj odlučnosti. 

U proljeće ’93., početkom druge godine rata, nalazio sam se – a gdje bih drugo? – u Konjicu. Dane sam provodio na relaciji kuća – mračni podrum, jedino relativno sigurno mjesto u domu bez betonskih “ploča” – prostorije mjesnog ogranka Crvenog krsta. Tamo sam, skupa s vrijednim kolegama, pokušavao da koliko-toliko olakšam život žiteljima grada pod opsadom.

Situacija je i do tada, sa samo dva jarca na brvnu, bila jako gadna. Već do tada je najmanje pola grada bilo teško oštećeno. Ali, barem je postojala žila kucavica, otvoren put ka moru, preko koga nam je dolazila humanitarna i druga pomoć.

A onda je došao sukob Armije i HVO-a, i “začepio” tu glavnu “aortu” Grada. Dugo je on visio u zraku. Svi smo znali da će puknuti, ali ne i kada. Bilo je jasno da je nacionalistički koncept, u naše krajeve  “instraliran” od strane Miloševićevih i Karadžićevih Srba, kao rak-rana zahvatio i druge dvije strane u sukobu. Krivica karadžićevaca je neosporna – ta nisu li baš oni prvi počeli sa urbicidom?! Zar nije komandant vojske na Borcima bio samozvani četnički komandant Boro Antelj? Vidio sam ga svojim očima, pa čak jednom, na pregovorima o lokalnom primirju, s njim i nakratko razgovarao? Garda mu bjehu prave čéte, sve s bradurinama i kamama. Nova bitka na Neretvi – da ti se krv u žilama zaledi!

No, i druge dvije strane su, na žalost, tajno ili otvoreno sanjale hegemonistički san. Uostalom, zar je i moglo biti drugačije kad su sukob na sve tri strane vodile – i do njega dovele! – stranke sa etnošovinističkim predznakom? Uostalom, samo pogledajte sadašnje stanje u državi, i sve će vam biti jasno. Nije ono palo s neba.

Druga je stvar što je, poglavito među građanima i barem na ovoj strani, bilo dosta nas koji smo tvrdoglavo odbijali vjerovati da se naš multietnički svijet nepovratno, zauvijek raspao.

Evo šta sam tih dana, s proljeća devedeset i treće, zapisao u antiratni dnevnik “Lijepo gore klasici marksizma” – ovih dana je zemunski MostArt objavio njegovo drugo izdanje – o tom dobu i početku sukoba Armije BiH i HVO-a na teritoriji Opštine Konjic:

“Nisam vjerovao daji kad je mjesecima ponavljao: Kakav je ovo rat?! Mi još nismo ni osjetili rata! Moju nevjericu potkrepljivale su hiljade granata, puno, neki kažu – čak oko šezdeset procenata – srušenih, zapaljenih ili opljačkanih kuća. Ali sad… Već šest dana smo u totalnom mraku. Nema struje, a pucnjava, koja više ne dolazi samo iz pravca sela Borci, ne dozvoljava mi ni da čestito operem zube ili da se, jutrom, istuširam. (Vidiš kako mi dobro dođe moja stara navada tuširanja hladnom vodom. Smij se ti, samo se smij!) U podrumu imam jednu kantu (Solženjicinovi sibirski sapatnici bi kazali: kiblu) u koju, da prostiš, piškimo, a baka, kad “zagusti”, vrši i onu drugu, malo složeniju nuždu. Ja još nisam dotle dogurao. Grad gori. Ono o čemu sam ti, prilikom mojih posjeta, često govorio, čega sam se stalno plašio, upravo se dešava. I što je najgore, još se ne vidi kraj najnovijoj katastrofi. Jer, za razliku od one stare priče, ovdje imamo čak TRI jarca na tankom brvnu.

A u tom je slučaju sve moguće.”

No, povod za ove današnje retke nije taj rat – daleko mu ružna kuća! – nego oni koji bi ga se, izgleda, i danas “igrali”. Pogađate, radi se o zloslutnoj Deklaraciji Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Taj opskurni dokument je prije desetak dana usvojen na zasjedanju ovog “časnog” tijela u Mostaru. Njime je – toliko godina poslije! – “odlučno odbačena presuda Haškog suda protiv šestorice političkih i vojnih vođa nekadašnje ‘HR Herceg Bosne’ ”.

Da li to sanjam? Govori li ovo golemo “kasno paljenje” o intektualnim o ostalim “kapacitetima” gospode iz vrha HNS-a? Kao, sve, s njihove strane, bilo “časno i pošteno”?!

Zato sam se morao vratiti puno godina unatrag. Jer, ova me je (ne)zgoda podsjetila na jednu anegdotu iz tog perioda a koju se tada nisam usudio zabilježiti čak ni u moj dnevnik. Jer, radilo se o živim ljudima, a tada su glave letjele i za mnogo manje stvari.

Elem, jedan od prvih sukoba Jedinica i Postrojbi je počeo oko gradske bolnice. Iz nekog razloga, i Štabu i Stožeru je bilo strašno važno da uprava te zdravstvene ustanove dođe u njihove ruke. U osvit otvorenog sukoba, među kolegama dr-ima različitih nacionalnosti je bilo žestokih svađa, pa čak i potezanja pištolja! No, tada, srećom, bez žrtava.

Nekako u to vrijeme sam se jedne večeri zatekao u kući jednog poznanika bliskog lokalnom stožeru HVO-a. Znao sam, naravno, da taj čovjek, kao i većina ljudi i tada i danas, naginje “svojima”. Ali ga nisam smatrao nikakvim ekstremistom, inače ne bih ni otišao u njegov dom. Uostalom, da sam se htio družiti samo sa “neobojenima”, u to doba, čast izuzecima, skoro da ne bih ni izlazio iz kuće!

Elem, govoreći o neizbježnom sukobu dojučerašnjih saveznika, taj mi je poznanik u podrumu vlastite kuće pokazao već odštampane (!) registarske tablice Grada s logom Herceg-Bosne u sredini. Na desetine, možda i stotine njih!

Mlako sam mu se usprotivio – nije to bilo ni mjesto, ni vrijeme da mu se žešće usprotivim – na šta se on samo glasno nasmijao i rekao: “Ah, znam, ti si stara komunjara. Nepopravljivi idealista!” I tu se naš razgovor završio.

“Udruženi zločinački pothvat”? Ma jok!

Važno mi je napomenuti da ovime nikako ne želim reći da je krivica za taj sukob samo na strani HVO-a. Poštene borce na stranu, ali ni nacionalističkoj “eliti” iz redova SDA sigurno u planu nije bio neki doista multietnički Konjic. Svi su oni sanjali, i još uvijek sanjaju, o teritorijama na kojima će njihovi biti za mrvu jednakiji od onih drugih. No, pošteno je reći i to da se ne može baš sve trpati u isti koš.

Bilo kako bilo, uvjeren da je deklaracija HNS-a sasvim na tragu onoga što sam te davne večeri vidio u jednom konjičkom podrumu. Ona nedvojbeno želi točak povijesti vratiti (barem) četvrt vijeka unatrag. Da, tupavim jezikom papagaja – Deklaracija je skoro doslovan prijepis zlosretne hrvatske Deklaracije o domovinskom ratu! – ponovi ono zloglasno Bećkovićevo: “Ćeraćemo se još”.

E pa, ćerajte se vi, gospodo sabornici i svi vama slični svih boja i gabarita, ali na pustom ostrvu! Hiljadama ili, ako baš hoćete: tisućama milja od naseljenog, uljuđenog svijeta.

Eto vam, žednim naganjanja, i onaj Treći Jarac, koji se, dok mu narod gladuje, u banjolučkim dverima slatko smije vašoj u svemu retrogradnoj, naknadnoj odlučnosti.