Mile Stojić: LA PRIMAVERA

Povezani članci

• U Tuzli obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta
• Pismo iz Podgorice: Bura se još ne stišava
• Je li veći cinizam Nine Obuljen Koržinek ili glupost Andre Krstulovića Opare?
• Politička barkorazvodna parnica, redni broj 2
• Stranke “Fokus” i “Pametno” predstavile kalkulator javnog duga i prijedlog za 15,5 miijardi kuna proračunskih ušteda
• Genocid i kako ga steći

Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam istorije – nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. Dobro zdravlje i loše pamćenje – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život.

Imao sam čast da svoju novu knjigu promoviram skupa s Andrejem Nikolaidisom, u Leipzigu, na knjižnom sajmu, 16. ožujka ove godine. Proljeće je valovima mirisa i sjaja udaralo u staklene zidove gigantskih izložbenih dvorana, a Andrej i ja smo dobroćudnim i bezazlenim njemačkim čitateljima objašnjavali čemerne razloge našega pisanja, srećući se uvijek u jednoj točki: Sarajevo. Ja sam pjesnik a on romansijer, on rođeni Sarajlija otišao iz svog grada, a ja Hercegovac koji je na Miljacki izgradio svoj dom. Andrej danas živi u Ulcinju, gdje piše svoje mudre i melankolične knjige, suprotstavljajući se donkihotski moćnihm strojevima za proizvodnju zaborava. Ja sam ovog vražjeg mladića upoznao preko tekstova koje je objavljivao u oporbenom tisku i koje sam često čitao naglas svojoj porodici u mračnim egzilantskim noćima, kao posljednju utjehu i nadu:

“Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti.” Ili: “Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam istorije – nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. Dobro zdravlje i loše pamćenje – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život”.

Zbog jedne Andrejeve hiperbole iznesene u kolumni – da bi bilo kozmičke pravde u eksploziji bombi skrivenih u banjalučkoj sportskoj dvorani Borik, dok se u njoj uz prisutnost najznačajnijih persona današnje Srbije, slavio Karadžićev ratni plijen, jubilej Republike Srpske – pisac je u srbijanskim medijima proglašen teroristom i nongrata personom. I, umjesto da se policija usredsredi na čovjeka koji je u dvoranu postavio stvarne bombe, ministar srbijanske policije započeo je hajku na Nikolaidisa, i njegovu književnu hiperbolu. Dalje je sve poznato: kozmička pravda bila je zamijenjana tribalnom, pa je zbog podrške Nikolaidisovu tekstu na munjevitoj sjednici srbijanske vlade smijenjen jedan časni pisac i odlični direktor nacionalne biblioteke…Čovjek se u nevjerici pita: hoće li srbijanska policija svaku majku koja nestašnom djetetu, na primjer, kaže: “Grom te ubio!” optužiti za ugrožavanje nacionalne sigurnosti i zazivanje terorističke pošasti?

***

U Historijskom muzeju Halle/Saale razgledao sam izložbu Pompeji, povijest jedne erupcije. Užarena lava karbonizirala je cijeli jedan kozmos i zaustavila ga u nepokretnosti. Vatra iz Vezuva prekrila je čarobne vrtove jedne visoko razvijene civilizacije, amfiteatre slavoluke i ladanjske vile, elegantne apside i antičke skulpture. Potopljena morfologija Pompeja otkrivena je tisuću i pol godina nakon katastrofe i mi se danas pitamo: je li ljepše skulpture, slike, ukrasne predmete, građevine čovjek ikada kasnije napravio? Ovdje, na sjeveru Njemačke, sve dokle je dopirao antički rim zadržalo se nešto od tih oblika.

Ja sam ruševine Sarajeva svojedobno upoređivao s tragedijom Pompeja (usp. Mile Stojić, Jutro u Pompejima, Zagreb, 1998.), ni ne znajući koliko je vjerodostojna kob ove usporedbe. Vatrena lava je pokuljala s okolnih brda i u vatri su izgorjeli naši životi. Razgledao sam ugarke Pompeja, kao da sam razgledao vlastiti život.

***

Od sveg najviše pažnju mi je privukla gigantska reprodukčija jedne pompejanske freske: žena, okrenuta leđima, bere cvijeće s nekakve grmaste biljke (oleandra, jorgovana?). Tijelo žene pokriveno je togom, ali na način koji otkriva. Naga ramena i ruke ukrašene koraljnom narukvicom, elegantni prsti zaustavljeni među krhkim granama zelenoga žbuna u trenutku kad se kažiprst i palac dodiruju preko nitaste peteljke cvijeta. Struk i guzica, iako pokriveni naborima svile, uhvaćeni u onoj gipkoj liniji kroka, koja emanira valove žudnje, isto toliko, ako ne i više kao i vitki vrat i zlatna kosa svijena u punđu. Žena je bosa i njena stopala dodiruju rosu trave, u laganom ritmu odlaska i udaljavanja.

Vjerovao sam, u početku da je slika prikazivala grčku pjesnikinju Sapfo, onu koja je “slatkoj jabuci slična na vrhu najviše grane, što je berači dohvatiti ne mogoše”, ali sam, listajući katalog koji imah pri ruci, ubrzo otkrio da je freska rimska, te da je otkrivena prije dva i pol stoljeća u gradu što ga je progutala vulkanska lava osamdeset godina poslije Kristova rodjenja. Slici je naknadno dat naziv “La Primavera”, što na talijanskome znaci proljeće.

Žena, dakle, nije brala cvjetove, nego ih je stavljala, sadila, na krhke grančice, njen korak i dah bijahu poput laganog razvigora. Ta slika iz jednog grada potonulog u paklenoj lavi što je pokuljala sa brda, a otkrivena čitavih sedamnaest stoljeća kasnije u pepelu, neodoljivo me asocirala na Sarajevo, na proljece 1992. Na Sarajevo, koje je upravo tog proljeca bilo zatrpano vatrenom lavom s brda, vulkanskom erupcijom koja će uništiti sva naša proljeća, pa i moje vlastito. Sarajevska primavera mirisala je također strašnim mirisima baruta i pepela, brišući sa zelene livade i posljednji znak cvijeta, ali i svu onu imaginarnu geografiju jednog prostora, koju smo brižno njegovali u egzodusima naše ljubavi.

***
U liku te tajanstvene žene sa freske ja sam u jednom trenu otkrio vlastitu izgubljenu mladost. Proljeća koja su kasnije slijedila bila su opadanje lišća s jednog stabla koje luta, koje se batrga, koje kisne sa svojim žalosnim granama, koje plače. Ali, s vremenom stekne se neka vrst imuniteta na zbilju, korijenje se spušta u magleni stup uspomena. Samo dvadeset godina kasnije ja dolazak proljeća shvaćam tek kao redovnu mijenu materije u ovom svijetu sivila i besmisla. Kao astronomsku računicu koja precizno označava da je na redu tek još jedno godišnje doba između zime i ljeta; na sjevernoj Zemljinoj polutki ono traje od 21. ozujka do 21. lipnja, a na južnoj od 23. rujna do 21. prosinca. Ništa više.

Da, bilo je proljeće, behar je kasnio i Miljacka je mrzla. Mi smo ismijavali Maxa Loewenfelda (lavlje polje), izgovarajući velike riječi kao što su “vjera” “ponos”, “domovina”, naslanjajući se na čvrste temelje naše kuće, kuće od vjetra. Primavera iz Pompeja odšetala je tada od nas zauvijek. Ili je sve ovo, kako kaže Bukowski, govor tek “jadnog čovjeka koji je jednom bio mlad i koga se smatralo genijem. Ali, takva je tragedija lišća…”

Maribor 2012/zivljenjenadotik