Milanoviću, čuješ li Izetbegovića?

Izdvajamo

• Milanoviću, čuješ li to? Kad se budeš pravio da nisi čuo, nećemo ti vjerovati.

Povezani članci

• Otvorena izložba Collegium artisticum
• Ko se boji politike? Od plenuma do skupštine, i nazad
• Od Bobana do Kordića: Zašto Hrvatska voli ratne zločince?
• Istina o 27. srpnju 1941.
• Usmena predaja i pjesništvo Roma
• Narandžasti dan – Bh. društvo mora stati iza žena i djevojčica koje su žrtve nasilja

Photo: Armin Durgut/PIXSELL / Patrik Macek/PIXSELL

Dvadesetak minuta bilo je dovoljno predsjedniku Stranke demokratske akcije (SDA) Bakiru Izetbegoviću da raskrinka svu štetnu ostrašćenost i jalovu neupućenost hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. U intervjuu hrvatskom uredništvu televizije N1 u utorak, Izetbegović je odmjerenim riječima rastjerao kužnu maglu Milanovićevih uvreda i relativizacija, naglasivši ključnu odrednicu politike SDA prema HDZ-u BiH. Ta bi odrednica, kada bi je samo htjeli čuti u Mostaru i Zagrebu, mogla riješiti takozvani “hrvatski problem” i otupjeti oštricu političke krize u BiH, a Dodikov aktualni nasrtaj na vlastitu zemlju jednom za svagda pospremiti na smeće povijesti; i svime time, dakako, primiriti duhove i u cijeloj regiji.

Zato vrijedi podsjetiti što je Izetbegović rekao. Prije svega je Milanovića, kao da je kakvo đače, podsjetio na ono što prethodi svakoj politici: da ne smije relativizirati zločine. “Gospodin Milanović mnogo govori za jednog predsjednika, i mislim da bi bilo bolje da manje govori, a više razmisli prije nego nešto kaže. Govoriti o užasnim zločinima, o genocidima, relativizirati, to su odveć bolne stvari da bi se o tome olako pričalo. Vidim da uspoređuje je li neki genocid veći, manji, to ne treba raditi, to vrijeđa ljude, to vrijeđa žrtve. Jun mjesec 1992. bio je gori u BiH nego jul 1995., kada je počinjen genocid u Srebrenici. U junu 1992. počinjena su masovna etnička čišćenja i masovna silovanja nad Hrvatima i Bošnjacima”, kazao je Izetbegović. Uistinu, tužno je da na to ikoga treba podsjećati; a upravo je tragično, i za Hrvatsku sramotno, da treba baš hrvatskog predsjednika, nekadašnjeg socijaldemokrata. Ali eto, treba.

Jer, “u BiH, svi Hrvati katolici i Bošnjaci muslimani su protjerani s polovice teritorija; sistematski su porušene sve katoličke crkve i muslimanske bogomolje; napravljeni su koncentracijski logori, počinjena su masovna silovanja civila. Polovina BiH potpuno je etnički očišćena. Hrvatski predsjednik bi to trebao uzeti u obzir i ne govori o tim stvarima olako. Ako je u Jasenovcu za par godina ubijeno toliko ljudi koliko on kaže, onda je u BiH u tih par godina ubijeno više ljudi”, rekao je Izetbegović, prihvativši – što nije trebao – Milanovićevo degradirajuće uspoređivanje.

Komentirao je potom Izetbegović Milanovićev očito posprdan i ignorantski odnos prema Bošnjacima. “Kakav je Milanovićev problem s Bošnjacima, ja ne znam. Ali, ima istine u tome da se Bošnjake želi vidjeti kao narod koji pripada vicevima, ćevabdžinicama, bauštelama i tako dalje… Pogrešna predstava uvijek vodi u pogrešne odnose. Griješit će svi oni, od Milanovića nadalje, koji budu tako tretirali Bošnjake i kompletan probosanski blok stranaka”, kazao je Izetbegović, podsjetivši pritom, ironično ali točno, i na političku “dosljednost” hrvatskog predsjednika: “Milanović je u BiH prije deset godina bio u crvenoj jakni SDP-a i podržavao Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva protiv Dragana Čovića. U međuvremenu se preokrenuo za 180 stupnjeva, i skoro se pretvorio u jednog desničara, koji rigidno i reducirano vidi samo ono što on želi da vidi.”

Potom je analizirao ono što Milanović, dakako rugalački, proteklih dana naziva “baščaršijskom politikom”. “Generalno, čitav probosanski blok stranaka se iz Hrvatske i Srbije pokušava svesti na neki bošnjački blok, da su to sve Bošnjaci i da je to sarajevska politika. Pomalo se to sve skupa ismijava, i pokazuje nedostatak respekta. HNS, HDZ i stranke oko njega su dobile na posljednjim izborima 180.000 glasova. Bosanski blok je dobio 815.000 glasova, a barem 200.000 glasova su hrvatski, srpski, iz mješovitih brakova… Probosanski blok ima 60 posto ruku u parlamentu BiH. Ne može se ignorirati multietnička komponenta u bosansku bloku, jer ima više glasova nego cijeli HNS”, podsjetio je Izetbegović na ono o čemu se u Hrvatskoj ama baš nikada ne govori – jer ne govore hrvatski političari.

A da Izetbegović nema osobni problem s Hrvatskom, pa ni s hrvatskom politikom desnog centra, pokazao je razlikovanjem Milanovića od premijera Andreja Plenkovića. Potonji je, kaže, “korektniji u izjavama, barem bolje razmisli prije nego što nešto kaže. Sve što kaže Plenković je korektno”, kazao je Izetbegović, koji je time povukao točnu, ali i u Hrvatskoj rijetko zapaženu razliku u odnosu dva najvažnija hrvatska političara prema BiH: ako se, naime, Milanović i Plenković i slažu u ciljevima koje žele postići u BiH – a ni to više nije sigurno – načini da to postignu dijametralno su im suprotni: Plenkovićev diplomatski i pragmatičan, Milanovićev adolescentski, uvredljiv, i upravo zapanjujuće nerealan.

No sve to možda i ne bi bilo vrijedno posebnog osvrta, da Izetbegović nije jasno i glasno rekao ono najvažnije: da je SDA spremna pristati na rješenje prema kojemu će Hrvati sami birati svojeg predstavnika u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Čelnik SDA izrekao je to jasno, nekoliko puta, i time delegitimirao cijeli koncept na kojemu počiva trenutna politika HDZ-a BiH i HNS-a BiH, zajedno s podrškom koju im pruža cijela hrvatska politička klasa – uz iznimku, možda, Možemo! – koncept, naime, političke konfrontacije s bošnjačkom politikom, koji pretpostavlja da SDA nije spremna na dogovor.

Jest, spremna je, kazao je Izetbegović. “Taj je zahtjev normalan, i o njemu se može razgovarati”, kazao je o očekivanju hrvatskih političkih predstavnika da Hrvati sami biraju člana Predsjedništva BiH. “Mi smo dva puta bili spremni prihvatiti taj zahtjev: u Aprilskom paketu ustavnih promjena, i u modelu Stefana Fuelea”, podsjetio je. Istodobno, i posve razumljivo, SDA ima svoj politički zahtjev: zauzvrat traži da HDZ BiH prestane blokirati parlamentarnu većinu u Federaciji BiH. “Tražimo da se ta stvar izbalansira. U Domu naroda iskrivljava se volja većine: prijedlozi stoje po sedam godina, važni zakoni ne dolaze na red. Oko toga bismo se mogli naći u pregovorima koji upravo traju”, kaže Izetbegović.

Dakle, postoji način. Vjerojatno nije lak, ali postoji – ali, koji su politički pregovori laki? “Odgovorni političari moraju raditi tako da se suzi prostor za sukobe”, kaže Izetbegović. Ništa ne može biti točnije: kao što je dužnost političara – u BiH naročito – da sužuju, a ne da šire, prostor za sukobe, isto im je tako posao da proširuju prostor za dogovor. Pa ima li išta očitije od toga? Izetbegović je, ovim intervjuom, jasno pokazao spremnost za dogovor. A što pokazuju Milanović i Čović? Milanović podrugljivost, svadljivost i spremnost za najniža vrijeđanja; Čović, pak, šuruje s negatorima genocida. I njemu je Izetbegović očitao političku lekciju. “Kada se očekuje da Bošnjaci Hrvatima pomognu u njihovom zahtjevu, Čović glasa za poništenje Inzkova zakona o zabrani negiranja genocida. I to u momentu kada mu trebaju Bošnjaci. Nije mi jasna takva politika: ponovo izaći ususret Dodiku, i time razljutiti Bošnjake, te smanjiti šansu za kompromis”, kazao je Izetbegović. Uistinu, toliko je taj Čovićev potez bio očigledno suprotan onome što tvrdi da želi postići, da se logično postavlja pitanje što je, zapravo, Čovićev pravi cilj: želi li uistinu postići da Hrvati biraju svog člana Predsjedništva BiH, ili se naprosto sveo na Dodikova političkog ćatu?

Kako god bilo, poslije Izetbegovićeva intervjua N1 u utorak, nitko više ne može reći da mu nije jasno što hoće SDA: hoće dogovor. “Sve je veći otpor, čak i među Hrvatima koji ne glasaju za HDZ BiH”, komentirao je Izetbegović sadašnji način biranja hrvatskog člana Predsjedništva BiH. “Bili smo za drugačije rješenje, i može se na tome ponovo raditi. Mi smo za indirektni izbor članova Predsjedništva BiH, da Hrvati u Domu naroda sami izaberu koga god hoće. Dodik u tome može pomoći Čoviću, da pristane na taj zahtjev. Ali, mi tražimo deblokadu Doma naroda Federacije BiH. Ne može dvadeset posto parlamentaraca vladati našim životom. Na to nemaju pravo. To valja izbalansirati, te dvije frustracije, ta dva zahtjeva”, kazao je Izetbegović. “Hrvati žive s nama. Šezdeset posto Hrvata živi s Bošnjacima u Federaciji BiH. Mi to možemo. Odnose treba još malo popraviti i izbalansirati. Ide se u tome smjeru”, dodao je sin Alije Izetbegovića.

Milanoviću, čuješ li to? Kad se budeš pravio da nisi čuo, nećemo ti vjerovati.

Ilustracija: Šukrija Meholjić