MIGRANTI: Problem ili izazov
Izdvajamo
- Sa ovim programom, koji bi bio u potpunosti financiran od strane Visokog Komeserijata za izbjeglice, od EU i zainteresiranih velikih korporacija da dislociraju dio svoje proizvodnje u okruženje ovakvih inventivnih migracionih centara, lokalne vlasti ne bi imale nikakvih dodatnih financijskih troškova. Jedini zadatak lokalnih vlasti bio bi da garantiraju i spriječe zloupotrebu i krađu financijskih grantova za ovaj projekt i to od samih sebe.
Povezani članci
Foto: Patria
„Sve je lako samo treba znati kako“, to su grafiti koje često pišu klinci po zidovima zgrada, upozoravajući našu vladajuću „elitu“ šta joj nedostaje. Potrebno je da ta „elita“ ponekad s pažnjom osluhne te neposlušne klince koji se poigravaju sa briljantnim idejama. Samo ih treba znati razumjeti.
Samo 1000 relativno mirnih migranata koji su u prolazu kroz Bihać stvorilo je paniku kod lokalnih vlasti i nastala je opća zbrka u kojoj niko nema ideju ponuditi neko razumno rješavanja ovog problema. Prije šest mjeseci proslijeđen je načelni koncept međunarodnog projekta gradu Bihaću sa prijedlogom da se uključi u međunarodni univerzitetski network (Mumbai, Doha, Islamabad) za riješavanje ovog globalnog pitanja. Prijedlog projekta baziran je na ideji transformacije migrantskog pitanja iz političkog i humanitarnog u razvojno pitanje. Ponuđen je koncept rješavanja ovog pitanja u suradnji sa EU, Visokim Komeserijatom za izbjeglice i sa međunarodnim biznis-kompanijama koje bi imale interes investiranja u ovaj veliki društveni eksperiment. Nažalost, odgovora nije bilo. I desilo se ono što se i predviđalo: haos, nesnalaženje, stvaranje napregnute klime i stvaranje potencijalnih sukoba između lokalnog stanovništva i migranata, drastično povećanje kriminala, i u krajnjoj liniji velika bruka za BiH i lokalne institucije vlasti koje sada jasno pokazuju svu svoju nesposobnost komunicirati i sa minimalnim društvenim problemima na koje nisu navikli. Kuknjava i nervoza na sve strane i to bez ikakvog efekta
Ako je vidljiva nemoć i neznanje vlade USK riješiti na adekvatan način problem smještaja, kontrole i daljeg postupanja sa 1000 migranata, šta će se tek dešavati kada budemo imali priliv više od 20.000 migranata do kraja godine, kako se po nekim pokazateljima predviđa. Rješavanje ovog pitanja nužno traži sistematski pristup u saradnji, ne samo sa lokalnim i regionalnim zajednicama, već i sa međunarodnom zajednicom, EU, Visokim komeserijatom za izbjeglice, i brojnim drugim međunarodnim institucijama. Međutim, da bi ta saradnja bila efikasna potrebno je uspostaviti potpunu kontrolu, nad još uvijek malom i disperzivnom grupom migranata dok je to moguće. Potrebno je obezbjediti adekvatan kolektivni smještaj za migrante, koji obezbjeđuje minimalne ali adekvatne higijenske i zdravstvene uslove, ishranu i mogućnost artikuliranja interesa migranata, i obezbjeđenje pravne pomoći i potrebnih informacija imigrantskim grupama.
Pitanje privremenog adekvatnog smještaja moguće je obezbjediti u objektima bivšeg Agrokomerca, i drugih industrija koje više ne rade a imaju prazne objekte sa potrebnom infrastrukturom (voda, struja i sl), kao i u vojnim objektima koji su van upotrebe.
Nakon registracije i ljekarskog općeg pregleda migranti koji su smješteni u te objekte morali bi dobiti adekvatne informacije i pravnu pomoć u ostvarivanju njihovih namjera i njihovog daljeg kretanja u željenom pravcu te minimalne informacije o kulturi i kulturnim i civilizacijskim standardima lokalnog stanovništva kako bi lakše mogli komunicirati sa njihovim novim okruženjem. Djeca, žene i mlađi imigranti morali bi dobiti minimalnu edukaciju iz zdravstvene i higijenske zaštite.
Na zavodu za zapošljavanje ima mnogo mladih obrazovanih ljudi koji bi sa velikim entuzijazmom i na volonterskoj osnovi željeli biti uključeni u ovaj projekat. To bi otvorilo nove mnogo šire prostore njihovom entuzijazmu i osjećanju korisnosti kod ovih mladih edukovanih ljudi, koji sada čame na Zavodu za zapošljavanje kradući bogu dane po zagušljivim bihaćkim, cazinskim, kladuškim….kafićima i kafanama. Samo treba to sve organizirati od strane lokalnih organa uprave.
Samo nakon dvadesetak dana slika postaje sasvim drugačija. Mladi ljudi koji bi bili smješteni u te tzv. INVENTIVNE MIGRACIONE CENTRE imali bi novu percepciju o svom životu. Imali bi jasnu sliku o tome kako na legalan i miran način ostvariti njihov životni cilj, koji traže u bježanja od smrti u ratnom nasilju i nesnošljivog siromaštva u njihovim zemljama i neljudskog poniženja kojem su izloženi u zemljama u kojima privremeno borave, u kojima moraju da kradu da bi preživjeli. S druge strane uspostavila bi se komunikacija između mladih ljudi različitih kultura i civilizacijskih navika što bi moglo dovesti do kreiranja jednog novog kreativnog substruma iz kojeg bi izvirale nove ideje, nove mogućnosti i novi izlazi iz ove dramatično nehumane situacije. Sve ove mjere, ideje i aktivnosti složene u dobro koncipiranom projektu potrebno je hitno dostaviti Visokom Komeserijatu za izbjeglice i u saradnji sa tim Komeserijatom razvijati dalje mjere i aktivnosti u pravcu rješavanja tragičnih sudbina ovih mladih ljudi, koji u sve većem broju tumaraju gradovima i selima BiH.
Sa ovim programom, koji bi bio u potpunosti financiran od strane Visokog Komeserijata za izbjeglice, od EU i zainteresiranih velikih korporacija da dislociraju dio svoje proizvodnje u okruženje ovakvih inventivnih migracionih centara, lokalne vlasti ne bi imale nikakvih dodatnih financijskih troškova. Jedini zadatak lokalnih vlasti bio bi da garantiraju i spriječe zloupotrebu i krađu financijskih grantova za ovaj projekt i to od samih sebe.
„Sve je lako samo treba znati kako“, to su grafiti koje često pišu klinci po zidovima zgrada, upozoravajući nasu „elitu“ šta joj nedostaje. Potrebno je da ta „elita“ ponekad s pažnjom osluhne te neposlušne klince koji se poigravaju sa briljantnim idejama samo ih treba znati razumjeti.
Ovaj problm imigranata u Krajini koji sada prijeti da BiH prikaže u svijetlu neorganizovane, smušene i za samostalnu egzistenciju nesposobne države, sa novim poniženjima u očima civiliziranog svijeta, mogao je izrasti u veliku prednost i društvenu afirmaciju Bihaća i USK, dakako, i BiH, da je bilo samo malo više sluha, manje surevnjivosti kod onih koji su trebali osluškivati i analizirati svaku ideju koja dolazi sa strane, a koja bi mogla biti korisna za rješavanje ovog, ne tako malog, problema. Nažalost bilo je više interesa kod lokalne vlasti dati 80.000 KM Rektoru Univerziteta u Bihaću Fadilu Islamoviću, njegovom kumu Esadu Bajramoviću (predsjedniku sindikata Univerziteta) i Atifu Hodžiću, kumu predsjednika vlade USK, za njihovo beskorisno tumaranje od Bihaća do Skoplja i nazad, samo radi naplate visokih dnevnica i putnih troškova, nego tražiti rješenje problema sa kojim se sada susreću svi građani Krajine i Bihaća. Zbog tog našeg sitno-šićardžijskog mentaliteta, zbog neznanja i naše gluposti tu smo gdje smo. Teško da nam neko može pomoći, dok se sami ne promjenimo. Nažalost. u to je teško povjerovati.