Mi živimo u sistemu u kojem vlada apartheid

Povezani članci

• TKO JE TU LUD?
• Kakav radostan dan: Legendarni Milan Mladenović 25. 10. dobiva ulicu u Zagrebu
• DNK “UDBAŠ”
• Nenad Veličković: Majn kampf na bosanski način
• Božica Jelušić: OPROST BRIŠE OPOROST
• SMRT SUSJEDOVE KRAVE

„Mi trenutno živimo u političkom sistemu u kojem je matematička većina građana ove zemlje istovremeno politička manjina. Kako se to zove? To se zove apartheid i posljednji puta je postojalo u Južnoafričkoj Republici… Ali, ova politička manjina nema Mandelu. O Mandeli svi govore kao o borcu za ljudska prava. Ma jok, on je bio borac za slobodu. On je oslobodio svoju zemlju od terora bjelačke manjine. Mi smo crnci u ovoj zemlji, niko to ne vidi.“

Razgovarao: Faris Nanić

Koji je konkretan problem s prijedlogom Zakona o JMBG-u, odnosno paketa zakona u vezi s prebivalištem i biračkim pravom?

Što se tiče „1. marta“ kao koalicije, organizacije ljudi koji se bave povratkom i registracijom birača u RS,  protesti za matični broj su, od trenutka kada je riješen jedan vrlo konkretan problem jedne konkretne porodice, kada je jedno dijete dobilo matični broj, postali ništa više od pomodarstva. Mi smo se cijelu godinu dana ranije u Srebrenici sreli s tim problemom kada smo vršili registraciju birača, sreli smo se s  arbitrarnim poništavanjem matičnih brojeva od strane policijskih službenika u policijskoj stanici u Srebrenici i u drugim policijskim stanicama u tom dijelu Bosne – u Bratuncu, Zvorniku i tako dalje. Bavili smo se njime i kada nije bio cool time se baviti. Objektivno, naš je najveći problem sa Zakonom o prebivalištu. Prijedlog Zakona o jedinstvenom matičnom broju je problematičan jer fragmentira još jednu državnu nadležnost za koju smo se jako teško izborili. Dinamika političkog procesa u ovoj zemlji je da kada jedna državna nadležnost bude uručena entitetima, više je nikada ne dobiješ natrag.

Mnogo je veći problem sa Zakonom o prebivalištu, sa našeg stanovišta, sa stanovišta povratka u entitet RS, u odnosu na provedbu Aneksa VII Daytonskog mirovnog sporazuma, ostvarivanja biračkog prava protjeranih i prognanih građana Bosne i Hercegovine iz tog dijela naše zemlje. Jer on suštinski daje mogućnost MUP-u entiteta RS da, 21 godinu nakon fizičkog etničkog čišćenja, izvrši i administrativno i da se pobrine da broj građana nesrpske nacionalnosti bude, uvjetno govoreći, „prihvatljiv“ sa aspekta glavnog toka politike bosanskih Srba. Taj zakon predviđa tzv. reviziju svakog pojedinačnog prebivališta u roku od pet godina, što je opet samo po sebi problematično jer odgovornost i cijenu nerada državnih, entitetskih i kantonalnih Ministarstava unutrašnjih poslova prebacuje na građanina i ispostavlja njemu. Na primjer, zato što je neko ustanovio da su ljudi koji su opljačkali aerodrom u Sarajevu su bili prijavljeni na adresi Predsjedništva BiH. To nije moj problem, to je problem službenika koji je izdao ličnu kartu. Otpustite njega, nemojte mene kažnjavati i nemojte moju slobodu kretanja davati u ruke instituciji koja je ubila moga oca. To je krajnja namjera ovog zakona. Mi smo ustali vrlo glasno protiv toga i ustaćemo ponovo vrlo glasno i naći ćemo načina da se izborimo za svoja građanska prava, Bogom dana, Ustavom zagarantovana, zakonima propisana, a pokazali smo umješnost u tome.

Kakva je sudbina tog paketa zakona?

To će propasti, vjerovatno s izuzetkom Zakona o jedinstvenom matičnom broju. Prijedlog Zakona o matičnom broju je rezultat političke ucjene. Od samog početka bio je izgubljena bitka. Htjeli-ne htjeli, možda je krajnje vrijeme da to neko kaže. Tamo gdje se ti zakoni i te odluke donose, nas predstavljaju ljudi koji to naprosto ne žele, kojima je to problem, kojima to oduzima dragocjeno vrijeme i energiju  jer su oni tamo iz drugih razloga, oni su tamo zbog para.

Spomenuli ste proteste pred Parlamentom. Jeste li vi bili na bilo koji način u to uključeni?

Ne. U ideološkom smislu ja te proteste smatram neoreformističkim. Oni su se, nakon rješenja jednog vrlo konkretnog problema, koji nikada nije trebao da nastane, u ideološkom smislu našli u onom dijelu političkog spektra koji zauzima Nenad Kecmanović. Ja sam se sa svojim istomišljenicima šalio da oni koji nisu stigli na koncert Yutel za mir ’92. godine, trebali su otići na onaj koncert koji je u sklopu tih protesta održan na Marindvoru jer je on bio ideološki nastavak Yutelovog koncerta.

Jesu li onda ti protesti, kako neki tvrde, naštetili zemlji zbog navodne blokade parlamenataraca i sličnog?

Ma, to su budalaštine. Poslanici u Parlamentu koji su se žalili da nisu mogli da rade  ionako nikada ništa ne rade. Pogledajte broj zakona koji su usvojili. Ne može se njih spriječiti da rade kada ne rade ništa. No, u jednom smislu ovi su protesti naštetili zemlji jer su kidnapovali jednu energiju. Narod se bio mobilizirao oko nečega, a taj su pokret kidnapovali neoreformisti, ljudi koji su potpuni politički amateri ili naprosto pomodari kojima je bilo važno da stanu pred kameru. Upropaštena je jedna velika prilika za mobilizaciju ovog društva.

Što možete reći o rezultatima rada vaše koalicije?

Prvo, broj novih identificiranih birača u RS-u u ovome trenutku mjeri se u desetinama hiljada. To je izrazito veći broj birača od onih koji dosada glasali poštom iz inozemstva. Drugo, uspjeli smo izdejstvovati usvajanje Zakona o zaštiti prava povratnika u Sarajevskom kantonu. On se teško provodi jer, znate kako je, u ovoj zemlji birokratija ne radi ni osnovnu stvar u opisu svoga posla – ne čita službene listove. Upravo sam jutros (srijeda, 18. rujan – op.a.) imao strašnu svađu s nekakvom gospođom koja je odbila jednom povratniku u Srebrenicu ovjeriti zdravstvenu knjižicu. Isti je takav zakon u proceduri u Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu. Do kraja godine će isti takav zakon biti pred federalnim parlamentom, što bi onda trebalo riješiti ove nedoumice vezane za provođenje toga zakona. To bi bio nekakav drugi stup naših aktivnosti. Treći stup je stvaranje mreže aktivista, skupine ljudi koji nisu organizirani hijerarhijski. U novijoj vojnoj teoriji, ovo što mi radimo zove seasymetric warfare. Nas okupljaju vrijednosti. Riječ je o ogromnoj mreži ljudi koji rade na ovome. Neki od njih su na ovome radili sami za sebe i prije, ali nisu znali jedni za druge, pa smo ih mi uspjeli povezati. Dakle, od Saint Louisa, preko Göteborga do Višegrada postoje stotine ljudi koji u ovome trenutku rade za vrijednosti „1. marta“.  Ne za mene, ne za organizaciju, za neko uže organizaciono jezgro, već  za vrijednosti i ideale, za ono u što smo svi vjerovali 1. marta 1992. godine.

Imate li podršku izvana?

Imamo. Mislim da je narod ove zemlje jako dugo čekao neki način kojim bi mogao nešto sam uraditi. Mi smo suočeni s politikom koja je proteklih skoro 20 godina tumačila građanima da se ne može uraditi ništa i da je ovako najbolje moguće. Možemo ih zvati „dejtoncima“. Njima je super. A građani ove zemlje su frustrirani jer žive u realnosti duboko nepravednoj koja je kreirana za prva tri mjeseca rata, agresije. Ovo je realnost koja je kreirana od maja do augusta 1992. S izuzetkom Srebrenice, otada se nije ništa promijenilo. Mi, ili živimo u toj stvarnosti ili smo njeni taoci, bez obzira gdje se nalazimo. Moj rođak koji živi u Saint Louisu je talac te stvarnosti ne može nikako da je se otarasi ili da ju promijeni. Stoga je običan građanin zainteresovan esencijalno, duboko za ovo jer godinama traži način da uradi nešto za svoju zemlju. Mi smo, ne zato što smo pametniji, nego zato što smo prvi skontali, običnom čovjeku ponudili taj žuđeni način angažmana za svoju zemlju.

A podrška institucija, nevladinih organizacija?

Problem je što nas nevladine organizacije smatraju nevladinom organizacijom. Mi nismo NGO, već skupina ljudi koja ima političku misiju, politički projekat. Ne apliciramo za grantove. Moram reći da imamo podršku i ovako posvađane Vlade Federacije. Odnosno, imamo podršku ljudi koji su još uvijek dovoljno entuzijastični, a sjede u vlasti, što je vrlo teško, posebno u ovoj zemlji jer ljudi vrlo brzo postanu cinični, čim uđu u vlast. Ipak, ponoviću, najvažnije je da imamo podršku običnog čovjeka. Običan Bosanac je shvatio da je ovo vjerovatno posljednja prilika. Međutim, moram da kažem da ta podrška može biti mnogo ozbiljnija i veća. Ove, uslovno govoreći, probosanske političke partije očigledno imaju neka preča posla. Da mi imamo njihovu potpunu podršku za ovo što radimo, ovaj bi posao već bio završen. Da dio napora koji ulažu u podjelu stranačkog plijena u BH Telecomu ili Elektroprivredi ulože u pomoć onomu što mi radimo… Ne zbog mene… Već sam 100 puta rekao i ponoviću i ovom prilikom. Neću se kandidovati. Neću natrag u politiku. Neću nikome uzeti poslanički paušal za koji on ili ona misle da im pripadaju. Ne zanima me to. Hoću da budem normalan građanin u normalnoj zemlji.  Hoću da živim u zemlji za koju je moj otac glasao i dao život. Dakle, da oni dio napora koji ulažu da što prije i što više izdaju ovu zemlju ulože u naše aktivnosti, ponavljam, ovaj bi posao već bio završen.

Radite li što na međunarodnom planu?

Zahvaljujući privatnim vezama ljudi koji su dio „1. marta“ imamo intenzivne kontakte barem u onih nekoliko prijestolnica koje su nam bitne, u Washingtonu, u Londonu, itd. Ne možemo u Bruxellesu jer nemamo Dodikov budžet. Dakle, zemlje koje su na vrijednosnom nivou dosada podržavale Bosnu i Hercegovinu podržavaju ovo što mi radimo. Mi ne možemo nikome ništa platiti. Nemamo mi milion i po maraka za lobiranje u Washingtonu da dobijemo plaćenu podršku. Ali, ovo je prvi puta od 1995. da naši prijatelji imaju posla s grupom ljudi koja ima plan. Mi najviše problema imamo ovdje, u Sarajevu. Ja sam zimus bio u američkom Kongresu. Razgovarao sam s ljudima iz State Departmenta, iz Vijeća za nacionalnu sigurnost, s kongresnicima. Ti su ljudi s nama. Ali ne mogu oni voljeti ovu zemlju više od naših izabranih predstavnika. A ovi potonji je očigledno ne vole.

Rekli ste da niste NGO, već skupina ljudi. Jeste li organizirani tako da vam mogu pristupati i pojedinci i organizacije?

Da, svakome ko želi da nam pomogne. No, „1. mart“ je meritokracija. Vrata su otvorena, ali se mora raditi. Pitaš se onoliko koliko radiš, koliko si birača registrovao, koliko si napora uložio da ostvarimo svoju misiju. „1. mart“ je ideja čije je vrijeme došlo. Da parafraziram Abrahama Lincolna. Ne postoji ništa tako snažno kao ideja čije je vrijeme došlo. Nismo mi NGO, mi smo misionari. Šta god da se ovdje desi, mene obavezuje. Ja sam imao 17 godina kada je rat počeo. Od ljudi s kojima sam odrastao, bilo nas je 15-20 u raji, danas su živa dvojica. Jedino što mene obavezuje je žrtva koju su podnijeli ti moji prijatelji, ljudi s kojima sam odrastao, plivao na Drini. Mene ne obavezuje volja bilo kojeg ambasadora bilo koje zemlje ili organizacije, ne obavezuje me volja bilo koje političke partije u ovoj zemlji. Mene obavezuju samo ti ljudi i njihova žrtva. Jer oni su bili u stanju podnijeti mnogo veće žrtve nego što ja mogu da zamislim. Ja nisam za to imao hrabrosti. Ali za ovo imam i ovo ću raditi dok sam živ.

Evo, neka propadne ovo za izbore 2014. Moj cilj je da iza sebe ostavim pet ljudi koji će, nakon što ja umrem, ovo nastaviti da rade. Da će ostati ljudi koji će nastaviti da se bore za taj ideal za koji su mnogo bolji ljudi od mene bez pogovora dali život i nisu čekali ili slušali što ima da kaže Peter Sorensen, nego su stali da obrane svoju zemlju, u vrijeme kada su ovi bili trećerazredne ćate negdje između Bruxellesa i Kopenhagena. Pobrinuću se da što više ljudi zarazim time. Ja sam spreman i na najteža iskušenja i prijetnje. Pitanje je na šta su spremni ovi ljudi kojima dajemo glas. Jesu li išta spremni žrtvovati?

Je li koalicija „1. mart“ bosanska koalicija?     

Potpuno bosanska.

To znači da u njoj, osim Bošnjaka…

Ima Hrvata, imamo Srbe aktiviste u Doboju, radimo s ljudima iz udruge bosanskih Hrvata „Prsten“. Radimo sa franjevcima iz Dervente, sa Blažom Stevovićem iz Trebinja. Mi smo narod ove zemlje.

U Hrvatskoj je dosta bosanskih Hrvata, pa i Bošnjaka. Jeste li njih pokušali animirati?

Mi radimo s „Prstenom“ i … Ali, iskoristiću priliku da ovo kažem. Pitanje na koje oni moraju sebi da odgovore glasi: da li je Dodiku, Bosiću i toj galeriji četnika tamo više stalo do Republike Srpske ili tim ljudima do njihove djedovine, babovine i njihove zemlje? Kada sebi daju odgovor na to pitanje, onda sve što treba da urade je vrlo jednostavno, nimalo problematično, ne podrazumijeva nikakvu žrtvu, osim da se malo posvađaju sa službenikom na šalteru u policijskoj stanici. Pođeš i izvadiš uvjerenje o državljanstvu i rodni list, popuniš jedan formular. Pazite, ono u čemu mi učestvujemo, ako ćemo pošteno, je borba između dvije potpuno nepomirljive vizije Bosne i Hercegovine. Jednu smo viziju već vidjeli na djelu. To je vizija koja je ostvarivana Keratermom, Omarskom, Srebrenicom, Fočom…

Pitanje za sve građane ove zemlje je sljedeće. Oni koji su vjerovali da Bosna i Hercegovina ne treba da postoji su u to ime bili spremni da otvore koncentracione logore, siluju, pale i kolju. Mi koji vjerujemo da Bosna i Hercegovina treba da bude država, da ima pravo da bude država u kojoj će svi biti jednaki – šta smo mi spremni da uradimo? Jesmo li spremni da popunimo dva formulara i da glasamo? To je sve jer je to sve što se od nas traži. To nije nikakva žrtva. Ne trebaš uzeti kalašnjikov ili RB da gađaš oklopni transporter što je radio moj rahmetli Juso Cvrk, već samo da popuniš dva formulara. Ne traži niko da odeš na liniju i staviš život na kocku. Ako ti je stalo. Ako ti nije stalo, nemoj da sutra neko kaže da nismo upozoravali da će ovo postati Palestina. Nemoj da se ne upiše u historiji da smo mi na vrijeme upozorili da će se ovdje dogoditi Palestina, ako ovo ne uradimo. Mi trenutno živimo u političkom sistemu u kojem je matematička većina građana ove zemlje istovremeno politička manjina. Kako se to zove? To se zove apartheid i posljednji puta je postojalo u Južnoafričkoj Republici.

Spomenuli smo problem s političkom elitom ako ju tako možemo zvati. Nama izvana se čini da se nešto dešava, da su počele neke promjene. Željko Komšić je osnovao stranku, Živko Budimir također, Naša stranka i LDS formirali su koaliciju. Je li riječ o nekom preslagivanju ili se dešava nešto krupnije?

Ova zemlja će se izmijeniti iz temelja onoga časa kada neko ko zaslužuje završi u zatvoru. Sve ovo što ste spomenuli nije relevantno ako za rezultat neće imati baš to. Da neko od tih ljudi dođe na vlast i onako kako je to uradio Aleksandar Vučić u Srbiji zatvori nekog Miškovića.

Je li to moguće?

Jeste, naravno. Zašto ne bi bilo moguće?

Neki dobronamjerni tvrde da nije zbog odnosa snaga i samog sistema.

Tamo gdje postoji volja, postoji način i postoje instrumenti. Imamo policiju kao i u Srbiji ili Hrvatskoj, gdje je i premijer u zatvoru. Imamo i tužioce, sudije. Ali, šta nemamo. Nemamo jednog čovjeka koji će ući u kancelariju i pozvati komesara policije ili šefa uprave za kriminalistiku i reći ovako: „Ti i ja znamo da je ovaj čovjek kriminalac. Sada ćemo naći dokaze, vi ćete ga uhapsiti, a političku cijenu ću platiti ja. Ja preuzimam odgovornost, a vi ćete raditi svoj posao.“ Kako je Vučić iz Niša doveo inspektore u Beograd, dovešće se inspektori iz Bihaća, smjestiće ih se u neki hotel, biće tu anonimno, i to će smeće otpremiti u zatvor. On će preuzeti političku štetu ili političku zaslugu.

A što ako su neki koje bi trebalo pohapsiti u vrhu vlasti?             

U čemu je problem? Vučić je pohapsio ljude iz Glavnog odbora SNS-a, svoje stranke. Još bolje ako su u vlasti da drugi shvate da se ne može proći nekažnjeno. Da ne može krasti. Neka je krv pala za ovo. Ne može se toliko ne poštivati ljude koji su položili svoje živote. U ljudskim životima se mjeri cijena ovoga što danas imamo. U broju nerođene djece, u potencijalu koji nikada neće biti ostvaren. U tome se mjeri cijena ovoga što imamo, ovaj pokušaj od države. Ali, kakva je takva je, država je. Nemojte da je mi rasprodajemo, da se takmičimo u izdaji, da se takmičimo ko će prije podmiriti potrebe bobanovske politike Dragana Čovića, ko će prije nagraditi taj fašizam koji se širi odozdo. Nemojte  da se mi takmičimo ko će prije da mahne repom pred Dodikom. Ljudi koji su dali svoje živote za ovu zemlju i njihove porodice nikada nam neće oprostiti.

Spomenuste Dodika. Generalno, ušli ste u klinč s njim.

Ma nisam. On je izabrao da uđe u klinč s nama. Ne znam koji mu đavo bi. Mi samo radimo svoj posao.

A što oni rade da vas u tome spriječe?

Ja sam trenutno „počasni nosilac“ krivične prijave Vlade Republike Srpske za širenje mržnje, netrpeljivosti i tako dalje, jer sam rekao da se vlast RS-a ponaša kao Wehrmacht. I da je to okupirana teritorija i da mi nikada nećemo odustati od prava da tu teritoriju oslobodimo. Ponoviću to na svakom sudu u svijetu. Sve dotle dok mali Bošnjaci u Konjević Polju moraju da uče srpski jezik, da boje vaskršnja jaja i dok se Dan škole obilježava tako što dođe pravoslavni pop i prska ih svetom vodicom, riječ je o okupaciji. Sve dotle dok predsjednik tog entiteta kaže da mu ne mogu suditi sudije muslimani, ja ću to smatrati okupiranom teritorijom. Sve dok vlast u tom entitetu ulaže 1,6 miliona maraka u četiri godine u poricanje genocida u Srebrenici, ja ću to smatrati okupiranom teritorijom. Sve dok bošnjačka povratnička djeca u Vrbanjcima kraj Kotor Varoši, koja su većina, idu u školu koja se zove Sveti Sava, ja ću to smatrati okupiranom teritorijom. Sve dotle dok policija u Zvorniku za premlaćivanje motivirano vjerskim i rasnim razlozima podnese prekršajne, a ne krivične prijave, ja ću to smatrati okupiranom teritorijom. Sve dotle dok u Bratuncu igraju kolo 50 metara od policijske stanice i zovu na nove Vukovare i Srebrenice, ja ću to smatrati okupiranom teritorijom. Sve dotle dok se u Srebrenici na Dan svetog Preobraženija ispred crkve pjeva da su sinovi srebreničkih majki među Dražinim bajunetima, ja ću to smatrati okupiranom teritorijom. I znate šta? Imaću puno pravo.

Kako policija radi? Bilo je privođenja nakon probijanja policijske blokade na mjestu strijeljanja Srebreničana u krugu nekadašnje poljoprivredne zadruge.

Policija RS-a je jedna zločinačka organizacija koja njeguje sve tekovine MUP-a RS-a koji je učestvovao u masovnim ubijanjima u Srebrenici, nadzirao i otvarao koncentracione logore. To nije institucija kojoj se može vjerovati.

Znači li to da je za vrijeme privođenja tih ljudi bilo nezakonitih postupanja?         

To je bilo najmanje. Mi imamo snimak na kojem se vidi kako pripadnici policije RS-a premlaćuju Bošnjaka povratnika u jednom mjestu u istočnoj Bosni i na kraju mu odsjeku rep u kosi, kao suvenir. To se zadnji puta događalo 1992. To je MUP RS-a.

Imate li spoznaja da će doći do novih hapšenja, maltretiranja, isljeđivanja i zastrašivanja?

To je tamo svakodnevna pojava. Povratnici ne-Srbi su objekt svakodnevnog policijskog uznemiravanja. To ima sistematske razmjere. Ja očekujem da nas počnu hapsiti vrlo brzo.

Osim projekta, je li uzrok takvom ponašanju da se pojedinci unutar policijskih struktura plaše eventualnih krivičnih progona za zločine koje su činili u prošlosti?

Mislim da smo mi podnijeli više krivičnih prijava protiv pripadnika MUP-a RS u zadnjih godinu dana nego što je podneseno u prethodnih 16. Dijelom je takvo ponašanje motivirano i tom činjenicom. Nemojte imati sumnje. Mi smo jedini ideološki protivnik vlasti u RS-u u ovom trenutku. Oni nemaju niti jednog formalno organizovanog ideološkog protivnika u ovoj zemlji, osim nas. S ove strane niko nema ideologiju. Ovdje u Sarajevu niko ni u šta ne vjeruje. Mi imamo ideologiju i provodimo aktivnosti u skladu s njom koliko možemo, s ograničenim resursima. Mi imamo recept, platformu kako se može uraditi što se želi. Republika Srpska nije zabran srpskog naroda u ovoj zemlji. Moj i identitet nas 100.000 u ovoj zemlji je usko vezan za neke komadiće zemlje u tom entitetu – i to nije samo srpsko i nikada neće biti samo srpsko.

Slijedi Popis stanovništva u listopadu. Je li dobro što će se popis obaviti i postoje li zamke?

Mi smo ostali postrani. Mislimo da je kampanja koja je povedena bila kontraproduktivna zato što proizvodimo neprijatelje od građana ove zemlje koji svoj identitet vežu prije svega uz državu, a ne za etničku pripadnost. To je kampanja koja vodi rat protiv Darka Brkana, a nije u stanju organizovati prijevoz za 20 popisivača u Općini Srebrenica od kojih su neki odustali. Kako stvari stoje, izgleda da će oni koji budu radili na popisu biti na trošku jer im ništa nije plaćeno. Mislimo da se to moglo mnogo bolje organizovati. Konačno, mi smo od ljudi koji su Bosanci i koji ovu zemlju vole kao i mi, napravili neprijatelje.

Tu postoji načelna primjedba iz bošnjačkih redova koja kaže ako se uvede etničko izjašnjavanje Bosanac ili Bosanac i Hercegovac to ide na štetu brojnosti bošnjačkog naroda.

Prvo mislim da popis neće imati političke implikacije. Brojnost neće imati političke implikacije jer su kvote i podjela vlasti Ustavom utvrđene na rezultatima popisa iz 1991.

Da, ali će oni tražiti promjene.

Ko?

Iz Republike Srpske, prvi.

Kako će tražiti? Ne mogu to dobiti bez nas, bez Ustavom predviđene procedure.

Ići će pritisak.

I? Pritisak je prirodno stanje u ovoj zemlji.

Postoji dojam da se tim pritiscima popušta.

Onda mi imamo drugi problem. Za koga onda mi glasamo ako nismo u stanju podnijeti nikakav pritisak. Da se vratimo na početak. Neće biti nikakvih implikacija te vrste. Pretpostavimo da je to čak i legitiman i opravdan strah. S druge strane, mi smo jedan vrlo traumatiziran narod. Nas su prije 20 godina krenuli da kolju i ja taj strah razumijem. Strah običnog čovjeka koji je zbunjen. Ne razumijem manipuliranje tim strahom. Ne može se etnička podjela ove zemlje učvršćivati dodatnim utvrđivanjem etničkih podjela. Da postavim pitanje koje sam postavio nekim svojim poznanicima i prijateljima iz SDA. Šta će se desiti ako se ispostavi da Bošnjaka ima više od 50%? Koje su političke posljedice? Jer politika je industrija u kojoj su bitne samo posljedice, a ne namjere, uzroci ili razlozi. Hoćemo li, temeljem takvih rezultata, raspisati novi referendum?

Nema implikacija, osim možda psiholoških.

Dobro, ima nas preko 50%, sabijenih na 23% zemlje… Palestina. To je jedina posljedica. Da se držimo tog tora. Jeste da malo smrdi jer je napučeno, ali je toplo. Umjesto da te brojeve izvezemo iz tih 23%, da ih vratimo tamo gdje pripadaju.

Postoji li rješenje za tu situaciju?

Postoji, ovo što mi radimo. Uzmeš tih preko 50% i dio vratiš tamo gdje su bili ’91. I da više nećeš krasti milijarde iz BH Telecoma, nego samo 500 miliona, a ostatak ćemo potrošiti da povratnike nagradimo zato što su se vratili.

Dotakli smo značajno pitanje. Gdje su fondovi za održiv povratak?

Nemojte mene to pitati. To pitanje postavljam godinama. Ne znam. Previše je para došlo i prošlo kroz ovu zemlju. Mi smo danas mogli imati takvu državu da nas niko ne smije krivo pogledati, ali nismo imali viziju. Ko to danas u politici ove zemlje, s izuzetkom Milorada Dodika, čija je vizija korumpirana njegovim egom, ima viziju? Ko vidi ovu zemlju za 20 godina?

Kada govorimo o registraciji birača, definitivno je postignut uspjeh. To je za izbore 2014. Što ćemo s izborima 2016.?

Ako ostvarimo makar dio cilja 2014., jer ove registrirane ljude sada valja izvesti na izbore, što je u najmanju ruku, logistička noćna mora, 2016. ćemo izabrati pet općina u RS-u i u tim općinama želimo načelnika. Uzećemo Srebrenicu, Bratunac, Vukosavlje, Modriču i još jednu i osvojiti pet načelničkih mjesta. Doći će izbori 2020. Ali, nema stajanja. To govorim stalno. Nema mirne luke, nema rahat. Država podrazumijeva konstantnu borbu, demokratija podrazumijeva kontinuiranu borbu na krajnjim granicama slobode. Ko hoće da bude rahat, neka se strpi da umre. Tada smo, pretpostavljam, svi rahat. Uostalom, ko je to nas ostavio rahat ikad? Vraćajući se prema Sarajevu na dan utakmice sa Slovačkom, na radiju sam slušao stanicu koja je puštala navijačke pjesme. Jedna od njih počinje stihom – „kad nas jednom svi na miru ostave“. Nikada nas niko neće ostaviti na miru, niti nas je ko ikada ostavio na miru. U zadnjih 200 godina nikako ne popušta. Otac mog pradjeda rođen je u današnjoj Srbiji, u Užicu. Njegov sin, moj pradjed rođen je u Bratuncu. Moje će se dijete roditi u Sarajevu. Vidi li neko kuda ovo vodi? Šta, dijete moga djeteta treba da se rodi u Grazu, pa da budu svi sretni i zadovoljni, da bude mirna Bosna!?

Kako onda vidite političku situaciju u Bosni?    

Ovo je apartheid. Ovo je politički sistem uređen tako da je matematička većina istovremeno politička manjina. Ali, ova politička manjina nema Mandelu. O Mandeli svi govore kao o borcu za ljudska prava. Ma jok, on je bio borac za slobodu. On je oslobodio svoju zemlju od terora bjelačke manjine. Mi smo crnci u ovoj zemlji, niko to ne vidi.

Kako vidite hapšenje i puštanje Živka Budimira i proces protiv njega?

Meni je sve to prilično nejasno izgledalo i još uvijek tako izgleda, osim jedne stvari. Budimirovo hapšenje izvedeno je tipično udbaškom demonstracijom sirove i gole sile. Sve je ostalo manje relevantno, priroda optužbe, djela koja mu se stavljaju na teret, pored činjenice da su ga hapsiti došli ljudi s maskama, tzv. dugim cijevima, upavši u instituciju države kao u bordel kada se hapse svodnici i trgovci ljudima. Malo kada sam se kao taj dan osjećao nesigurnim, poslije rata. Jer je ovdje na tih nekoliko sati i dana došlo do suspenzije vladavine prava, otvorene, bjelodane, očigledne. Ovaj stav nema veze s mojim odnosom sa Živkom Budimirom.

Reperkusija nije bilo?

Nikakvih.

Imate li podatke o povratku Bošnjaka i Hrvata u RS?

Ima nas mnogo više nego što se o tome priča, misli i vjeruje, ali mnogo više de facto nego de iure. Puno je ljudi i dalje prijavljeno u Federaciji zbog prinadležnosti o kojima smo ranije govorili, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Federalne i kantonalne vlasti doslovno vode politiku kažnjavanja onih ljudi koji su se odlučili vratiti svojim kućama.

Uskratom osiguranja?

Svega. Nekada se i penzija gubila.

U neka područja RS-a je povratak intenzivniji…

Istočna Bosna, od Zvornika do Srebrenice, Modriča, Doboj, Prijedor, Kozarac. Neki dijelovi zato što su blizu međuentitetske linije, a Krajišnici se vraćaju zato što su takvi ljudi.

Postoji li opstrukcija vlasti RS-a?

Svakodnevna, višegodišnja, ilegalna, nelegitimna.

Pogađa li pojedince ili…

Ne, ona je usmjerena prema grupi, na obespravljivanje grupe. Pogledajte slučaj škole u Konjević Polju. Ona je rezultat svjesne politike koja se konsekventno provodi. To radi vlast, ne građani.

Ima li i tih slučajeva?

Ima, ali građani rade ono što vide da vlast radi. Everybody does what they can get away with. Zašto je 300 ljudi u Bratuncu, 50 metara od policijske stanice pjevalo – „Oj Pazaru, novi Vukovaru“? Zato što mogu. They can get away with that.

A Srebrenica? Kakvo je stanje u Srebrenici?

Srebrenica je manje-više oslobođen grad. Sada na vidjelo izlaze naše slabosti, baliluk. Srebrenica je najslobodnija sredina u RS-u. Mi smo izbornu pobjedu tamo slavili sa zastavama Republike BiH.

Kao ministar obrazovanja u Sarajevskom kantonu donijeli ste određene odluke koje su imale određene reperkusije i na neki ste način ušli u sukob s vrhom Islamske zajednice i Katoličke crkve.

Oni su ušli u sukob sa mnom. Ja sam uradio ono što sam smatrao svojom nadležnošću i zakonskom obavezom. Prije detaljne elaboracije te odluke postavio bih jedno pitanje. Šta bi bilo danas i koju bismo argumentaciju mogli koristiti u slučajevima povratničke djece u RS-u da su me pustili da radim svoj posao u miru, kako Bog zapovijeda? Mogli bismo vrlo samouvjereno otići i reći – tu smo. Mi smo svoju avliju pomeli. Sada ćete pustiti djecu da uče materinji jezik, svoj vjeronauk i nacionalnu grupu predmeta. A ne od Suljagića praviti neprijatelja u Sarajevu, optužiti ga da priprema teren za novu Srebrenicu. Odluka je bila motivirana samo dvjema stvarima. Prvo, neka su djeca izgubila mjesta u dobrim školama u kojima bi inače prošla samo zato što nisu išla na vjeronauk i nisu imala ocjenu iz vjeronauka. Riječ je o diskriminaciji. Drugo, u osnovnim školama je Kanton Sarajevo bio jedini kanton koji nije imao alternativni program za vjeronauku. Bilo je najmanje 1.500 djece koja su za vrijeme održavanja vjeronauke sjedila u hodniku, hodali oko škole s rizikom da budu žrtvama pedofila, da ih neko prebije ili izbode nožem. I to nije bio problem. Problem je bio što sam ja našao malo neortodoksno rješenje.

Mi ćemo imati pravo i mogućnost da govorimo o zemlji jednakih kada ovdje, gdje nas dvojica sjedimo, svi budu jednaki. A nisu svi bili jednaki. A znate šta je ljepota u svemu tome? Kada je moje rješenje koje sam stavio u prijedlog zakona oboreno, kada je kantonalna SDA u neprincipijelnoj koaliciji sa SBB-om srušila prijedlog, moj je kantonalni premijer podnio apelaciju Ustavnom sudu Federacije koji je presudio da sam u pravu. Odmah nakon moje najveće pobjede, one na izborima u Srebrenici, desila se i druga. Ti isti poslanici, koji su mene razapinjali, podigli ruke za izmjene zakona kako sam ih ja predložio i omogućili djeci i treću opciju. Bez ikakve panike i galame, rukama poslanika SDA, SBB-a i SDP-a usvojeno je rješenje koje sam predlagao godinu dana prije. Godinu koju smo izgubili, u kojoj mi je neka budala ostavila metak pred vratima kao upozorenje.

Moja pobjeda je da sam dokazao da sam odluku donio u skladu sa zakonima. Moj se prijedlog sastojao u davanju tri mogućnosti – vjeronauk, alternativni predmet i treća mogućnost – dodatni predmet kao dodatni čas matematike, biologije ili fizike. Jer mi proizvodima diplomirane žurnaliste, sociologe i socijalne radnike. Mi nismo proizveli inžinjera kako Bog zapovijeda u ovoj zemlji. Obrazovanje nije posao s jako dugoročnim efektima. Vrlo se brzo osjete posljedice onoga što se radi. Naš je nastavni plan i program takav da jedini u Evropi ne osiguravamo sedam vještina definiranih planom i programom koje djeca moraju imati kada završe određen stadij obrazovanja. To sam htio da uradim, da podmetnem još koji čas matematike, da tražimo tu pametnu djecu i da im o državnom trošku damo još jedan čas, da to ne plaćaju njihovi roditelji, da ih malo poguramo.

Nisam ja htio ukidanje vjeronauka za što su me svi napadali. Pa ja sam prije krenuo u mejtef nego u osnovnu školu. To je dio mog identiteta za koji sam ja platio mnogo višu cijenu nego što oni mogu i da zamisle. Optužili su me da pripremam teren za novu Srebrenicu u Sarajevu! Pa gdje su oni bili jesenas sa mnom u Srebrenici? Gdje je iko od njih bio da se prijavi, uzme ličnu kartu i glasa tamo? Ne, pričamo o državi, a ne prelazimo Kozju ćupriju jer ono tamo je Srbija.

prvimart