ENG
Metastaze oltarskog karcinoma vjerske, nacionalne i ideološke isključivosti
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Struktura i karakter vlasti u svjetovnom, odnosno crkvenom sektoru takvi su da još ni izdaleka nijema vidjeti kritične mase svijesti za uvesti reda. Reklo bi se, kako je i Bogu i smrtniku najkorisnije. Zato, samo je pitanje trenutka kada će novinarske kamere, mikrofoni, pera i ini alati opet na prvu crtu bojišnice novih skandala s oltara. Oltarski je karcinom odavna metastazirao u vjersku, nacionalnu i ideološku isključivost.
Povezani članci
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Ispad seoskog dominikanca na seoskoj misi u bogomolji nedaleko od Dugog Sela i Zagreba, koji je izravno prenosila režimska tzv. javna kuća HRT, bio je dan kasnije temom i na sjednici Programskog vijeća HRT-a. Član Vijeća iz redova zaposlenika Stipe Alfier primijetio je da se u sklopu programa moglo prenositi misu za žrtve pandemije virusa SARS-CoV-2, „a ne misu na kojoj se poziva vjernike za koga (ne) treba glasati“. Upitao je i zašto se ne emitira tv-serija o tzv. NDH povjesničara Hrvoja Klasića (moglo se u povodu nadnevka samoproglašenja te paradržave, 10. travnja ili dan prije; odgovoreno je da će se emitirati najesen) te upozorio na sporni prilog u TV kalendaru o pismima Adolfu Hitleru i međunarodni izvještaj Reportera bez granica kako je „HRT pod utjecajem vlade i premijera Andreja Plenkovića“. Otkrio je toplu vodu. Do daljnjega se ništa neće promijeniti ni u odnosima HRT-a i tzv. Crkve u Hrvata niti Crkve i države
Marijan Vogrinec
„Po uzoru na našeg pastira (bl. Alojzija Stepinca, op. a.) trebaju biti ne samo svećenici nego i političari. Jer većina njih kažu da su katolici. A što se događa? Svako naše ‘da’ i za HDZ, i SDP, i Možemo i svim lijevima je ‘ne’ za Hrvatsku! I tu se jednom mora povući crta. Mi moramo izaći iz privida vjere i ući u stvarnost onoga što se zove Isusom, dobrim pastirom. Oko nekoga se moramo okupiti. A tko bi to bio? Isusova moć traje i danas i ona je uprisutnjena u osobi kardinala Bozanića. Oko njega se trebamo okupiti i duhovno i molitveno“. I eto što ti je ekstremizam s katoličkog oltara, u „pastirskoj“ (sic transit) haljini – u javnosti je odjeknuo kao bomba, a režimska se „dalekovidnica“, pardon medijska tzv. javna kuća HRT, nevoljko ogradila od ekstremističko-politikantske propovijedi izvjesnog patera Dominika Kristijana Gerbica koju je izravno prenosila s nedjeljne mise u selu Prozorju nedaleko od Dugoga Sela i Zagreba 25. travnja 2021. „Pastirski“ (sic transit) politikantski ekstremizam je emitiran svima u zemlji i svijetu kojima je zbog nečega stalo – nakon što odgledaju arhivski i stoput reemitiran strani film – pratiti izravan HTV-ov prijenos jedne od provincijskih euharistija po izboru same tzv. Crkve u Hrvata.
Nije slučajno pater Gerbic prolio obilje vlastite polit-ideološke zadrtosti na toj seoskoj misi, nego je svjesno i vrlo zločesto iskočio iz „pastirske“ halje u radikalno tzv. desni svjetovni prostor porukom ekstremističkog dijela vrlo politiziranog katoličkog klera (npr. sisački biskup Vladio Košić, prikriveno, a da se dobro vidi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, etc.), jer je HTV izravno prenosio baš misu iz njegovog sela, a nadnevak je dušu dao budući da neposredno predstoji službenom početku kampanje za lokalne i regionalne izbore 16. svibnja, pa… Idemo napasti „komunjarsku“ tzv. ljevicu zajedno s trgovačkim HDZ-om eda bi „pastirska“ riječ možda p(r)ogurala traljava, škripava i nepopularna u široj javnosti konzervativna, tzv. suverenistička kola, lakonotni Domovinski pokret, proklerikalni Most i buljuk neznatnih proustaških politikantskih sekti smiješnog rejtinga ispod jedan i neznatno iznad 0 posto. Evanđelje, euharistija, pastoral, tzv. sveti sakramenti, Biblija, svećenički zavjeti… sve je to mlaka voda, ako se daju na povjerenje „pastirima“ (sic transit) kojima su svjetovno politikantstvo i bolesna strast za utjerivanjem vjerničkog „stada“ (sic transit) u obor svoje svjetonazorske zadrtosti prvi i jedini motiv bavljenja tuđim praznovjerjem. A režimskoj tzv. javnoj kući HRT-u kao alfa mediju tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene dužnost je u svakom smislu ići niz dlaku tzv. Crkvi u Hrvata i katoličkim svjetonazorom/sadržajima impregnirati sve audio i video formate. Ista meta i isto rastojanje kao u slučaju vjeronauka u javnim školama: Crkva samostalno odlučuje o svemu – od udžbenika do izbora vjeroučitelja i rasporeda sati – a svi porezni obveznici to plaćaju.
Ustav drumom, život šumom
Analogno, svi obveznici HRT-ovog harača, obavezne pretplate 80 kuna mjesečno, dužni su – pod prijetnjom ovrhe – plaćati i svu silu religijskih sadržaja (brat bratu 95 posto katoličkih), dogmatskih indoktrinacija, prikrivenog i otvorenog politikantstva te tsunamije praznovjerja i logičkih nakarada u posebnim religijskim, ali i svim drugim formatima. Kao, HRT mora zadovoljiti potrebe svih svojih gledatelja/slušatelja/čitatelja portala, a statistički se 96,28 posto žitelja Bijedne Naše na popisu 2011. godine bilo izjasnilo – katolicima, pa… Ni Crkvi nije pak strano javno iznošenje te gluposti kako je „Hrvatska katolička država“. Sic transit. Iako Ustav RH izričito kaže da je – sekularna!? U čl. 41. st. 1. odvaja vjerske zajednice od države. No, uza sve disfunkcionalnosti balkanskog kiflića, je li, brojem žitelja skromnijeg od prosječne ulice u Šangaju, živi je paradoks i to da na papiru piše jedno, a u praksi se ostvaruje drugo. Pa i to da se Crkva – oslanjajući se na invalidsku štaku četiriju armiranih na štetu Bijedne Naše tzv. Vatikanskih ugovora, za koje je RH honoriran beatifikacijom pokojnog kardinala Alojzija Stepinca – bezočno gura/nudi biti partnericom svjetovnoj vlasti. Kao da nije izbačena iz te uloge padom feudalizma.
„Nećemo se, braćo i sestre, izvući iz ovoga stanja ako ne uzmemo bl. Alojzija za svoj primjer“, odzvanjala je seoskom bogomoljom zadrtost dominikanca patera Dominika Kristijana Gerbica. „Jer ne radi se samo o ovoj krizi u kojoj živimo, tu je puno segmenata krize. Svjesni ste toga: od tužilaštva, od toga da mladi odlaze, od ekonomije, od obezvrjeđivanja ili odbacivanja i branitelja i Domovinskoga rata… Toliko je zločinaca još uvijek među nama (jamačno nije mislio na hrvatske, a tih je najviše, op. a.), a nisu procesuirani. I onda u jednom trenutku nađu se još i neki tamo bradati sveštenici opasnih namjera (zašto trtari i frflja, pa ne želi reći ime i prezime patrijarha SPC-a Porfirija Perića? Zato što mu nije vrijedan ni cipele čistiti po ekumenskoj zauzetosti? – op. a.) govoriti nama tko su naši sveci, tko su naše svetinje, tko su naši velikani. Pa vrijeme je, hrvatski narode, da se probudiš! Ti nisi ni nesposoban narod, nisi ni glup narod, ti si jedan veliki narod koji je toliko toga dao povijesti. Ti si jedan narod obećanja da ćeš braniti kršćanstvo, a sad je vrijeme da ustaneš i braniš to kršćanstvo (‘i od HDZ-a, i SDP-a, i Možemo i svih lijevih’? – op. a.). Ti si narod koji je obranio zapadne granice Bizantskog carstva i od tada pa do danas, tvoja je snaga vidljiva. Ali u čemu se sastoji ta snaga? Upravo u obrani istinskih vrijednosti. Zato je nužno napokon reći ‘ne’ nekim stvarima u društvu.“
Da ti pamet stane: seoski svećenik u malešnoj katoličkoj bogomolji „na kraju grada“ našao se samopozvanim opandrčiti krajnje politikantskim „evanđeljem“ i totalno neprilagođenim „pobunjeničkim“ diskursom baš po HDZ-ovoj vlasti i svemu polit-ideološki tzv. lijevomu i sva je prilika da ga „stado“ neće poslušati. Nek’ se grize. Jer to što je biračkomu tijelu milo, a nekakvom pateru Dominiku Kristijanu Gerbicu mrsko do dna duše, nije kurentno na političkom tržištu. Tko ne vjeruje, neka pogleda ankete svih rejtinških agencija, pa ih usporedi s ishodima svih dosadašnjih izbora na svim razinama državne piramide. I eurounijske niše, dakako. Njegova, je li, stajališta možda bi imala odjeka u ono krvavo doba najgoreg zla dok su mu dominikanska braća palila inkvizicijske lomače prije pola milenija, razapinjala znanost, divljački masakrirala više stotina tisuća „heretika“ i „vještica“ po kršćanskoj Europi. U ime Isusa Krista (sic transit)! Dok je jedan patološki ubojica Tomás de Torquemada među Gerbicovom tada braćom po habitu, crkvenom redu smatran „Alojzijem Stepincem“.
Najveća zvjerstva u povijesti – u ime vjere
Rimokatolička crkva je baš u ime Isusa Krista počinila najveća zvjerstva u ljudskoj povijesti, a nekoliko papa – i prije najboljega među njima; pape Franje, Jorge Maria Bergoglia – ispričalo se gradu i svijetu zbog grijeha u prošlosti (i danas, dakako) te zatražilo oprost. „Puni srama priznajemo da je u povijesti u ime kršćanske vjere nasilje bilo jedan od oblika postizanja ciljeva“, kazao je Benedikt XVI. listopada 2011. na međureligijskom skupu u Asisiju, spominjući se izrijekom nasilja križara i papinske inkvizicije. Ivan Pavao II. je ožujka 2000. s katedre sv. Petra u istoimenoj rimskoj bazilici također zatražio od katolika opće pokajanje za grijehe iz prošlosti, također spominjući križarske ratove, inkviziciju, progone Židova i Roma, uskraćivanje osnovnih ljudskih prava socijalno ugroženim skupinama i pojedincima drukčijeg svjetonazora, degradaciju i marginalizaciju žena, prodaju ljudi u ropstvo, etc. „Katolička crkva se već više puta ispričavala i tražila oprost za svoje grijehe i propuste iz prošlosti“, naglasio je. Papa Franjo je najdalje otišao u traženju oprosta za crkvene grijehe iz prošlosti i danas te njegova mea culpa, mea maxima culpa djeluje najiskrenije.
„Mi katolici i drugi kršćani bi se trebali ne samo ispričati osobama LGBT zajednica, već Boga moliti za oprost zbog načina kako ih diskriminiramo i marginaliziramo i pokazujemo prema njima neprijateljstvo“, rekao je papa Franjo lipnja 2016. na povratku iz Armenije u Vatikan. „Moliti nam je za oprost sve i svakoga ne samo da bismo čistili kolektivno pamćenje Crkve nego i da bismo bili učenici svojega Učitelja. Crkva bi uvijek trebala biti otvorena za prihvaćati ljude bez obzira na njihov spol, rasu, seksualnu orijentaciju, zanimanje… U tomu je kroz povijest griješila, i griješi. Način na koji se odnosi prema Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Svi kršćani bi trebali moliti oprost jer, inače, što je njihov poziv?“ Kao što je Katolička crkva velikim, masovnim zlom sudila ljudima i povijesti, ljudi i povijest će suditi njoj. To je neminovno, to je prirodna zakonitost koja ne znači vratiti milo za drago, nego parabola na čiju putanju ni sam Svevišnji nema utjecaja. Nikomu još nije palo na um, ali uz tolike tzv. svjetske dane ovoga i onoga možda ne bi bilo zgorega uvesti i – svjetski dan žrtava Katoličke crkve!? U ime Isusa Krista, voljom pojedinih bolesnih u glavu papa i kardinala, proliveni su oceani nedužne krvi i izazvane neviđene patnje, istrijebljeni s lica Zemlje cijeli narodi, zatrte drevne kulture kulturnije od rimske sv. Petra, pa spomen na te, milijunske žrtve kroz stoljeća i civilizacije kojih više nema možda i nije – morska ideja.
Danas više nije to mučno inkvizicijsko doba, ni „stado“ nije isto i neće si indulgencijama kupovati mjesto u Kraljevstvu nebeskom. Nikakvi gerbici koji ne čuju papu Franju, a morali bi, ne mogu svojim bijesom, mržnjom i anatemiziranjem promijeniti biračku volju. Čak ni vjerničkog „stada“ (sic transit) za koje pogrešno drže da su im neupitan moralni, polit-ideološki ili koji već autoritet. Ma što vlč. iz sela nedaleko Dugog Sela i Zagreba mislio, ili se nadao. I tzv. mali/obični, bogobojazni ljudi imaju svoje glave – doduše, ne uvijek bistre pameti, pa ili ne dođu na biralište ili zaokruže „zabunom“ – ali dovoljno bistre da ne padaju na „svoje mišljenje iz tuđih usta“. Ma koliko, je li, bila „pastirska“.
Hrvatska biskupska konferencija, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, pa ni njegovo tjedno polit-vjersko glasilo Glas Koncila nisu još našli potrebnim reagirati na propovijed seoskog župnika emitiranu na Prvom programu HTV-a, iako su odgovorni. Jamačno ni neće, „šutnja je zlato“, ali znakovita/o, pa se riječi patera Dominika Kristijana Gerbica, je li, mogu smatrati i stajalištem tzv. Crkve u Hrvata? Da zapjenjeni vlč. iz sela nedaleko od Dugog Sela i Zagreba nije spomenuo HDZ – na što je pak Andrej Plenković preosjetljiv u ovo kritično za stranku predizborno doba – ostalo bi po onoj pojeo vuk magarca. Ni prvi ni zadnji put da neki redikuli padnu s Marsa u javni HRT-prostor, malo dignu prašinu i izazovu grohotan smijeh ili totalnu ignoranciju šireg općinstva, pa nikomu ništa. A budući da ni isprepadani glavni ravnatelj režimske tzv. javne kuće HRT-a Kazimir Bačić i dvojica-trojica posilnih mu na preplaćenim uredničkim mjestima ne mogu unaprijed znati što će tko kazati u izravnom prijenosu, preostalo im je samo na brzaka se – ograditi od „dijela propovijedi“.
Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL
I koga sad briga za upravljačku kuknjavu sa zagrebačkog Prisavlja: „Pa, mi ne mislimo to što je kazao pater Gerbic o HDZ-u“. Svrstao je denver plavu ZNA SE opciju u stranci/premijeru najkonkurentniji tabor: SDP-a i Možemo. Koga briga tko što (ne) misli, rečeno – izrečeno. I Točka. Sad nek’ se češe koga svrbi, a seoski župnik likuje: „Al’ sam važan, vidite kako se i kolika se digla medijska prašina!“ Njegova poruka, doduše, neće nikoga osobito dirnuti niti će imati očekivani na tzv. desnici učinak: odvratiti birače-katolike od HDZ-a, SDP-a i parlamentarne platforme Možemo krivotvornom objedom da su protuhrvatske, anacionalne sve tri opcije. I da za njih ne treba glasati, nego za one na suprotnom polu. Koje redovito zbog svog ekstremizma i nakaradnog širenja mržnje, šovinizma, protusrpstva, protukomunizma, etc. nemaju prođu na izborima. Tek tu i tamo, marginalno, uglavnom lokalno, ako se nađu u kompi s HDZ-om. I pater Gerbic baca udicu ne bi li hlebince namamio lakiranim likom/djelom bl. Alojzija Stepinca. Sic transit. Ne’š ti „političke“ pameti. Navalio prodati ideološka muda pod bubrege iliti rog za svijeću.
„Pravi muževi ne sagiblju koljena“
„Govoreći na početku propovijedi o pastirima kojima je ‘duhovna dobrobit njihova stada važnija od fizičke dobrobiti samoga pastira’“, izvijestio je Jutarnji list, „velečasni se prisjetio, kako je rekao, ‘blaženog, a svetog, Alojzija Stepinca, koji je dao svoju krv i položio svoj život štiteći svoje stado od komunističke nemani. Nastavio je zatim razmatrati na koju riječ ili izjavu bi se usredotočio kad bi jednom postao biskup (opaaa, koja krila ambiciozna, op. a.) te izdvojio sljedeću Stepinčevu izjavu: ‘Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena’.“ I tu onda slijedi onaj pobunjenički urlik s propovjedaonice: „Ustaj narode hrvatski! Kucnuo je čas za uništiti komunjare u HDZ-u, SDP-u i Možemo! Svi na izbore dati glas onima na koje vas Bog, pardon, ja upućujem!“ Što se babi snilo, to se babi zbilo? I nije prvi niti će biti zadnji put da Crkva otvoreno agitira za „svoje“, da se izravno upliće u svjetovne stvari i manipulira izbornom voljom „stada“. Neki se još sjećaju onoga, je li, nadrkanog studentskog kapelana – dođoša 1992. godine iz Kanade u Zagreb – don Damira Stojića koji se na ponoćki 2014./15. u savskoj 555-dnevnoj pobunjeničkoj šatri navodno nezadovoljnih branitelja pjenio: „Domovinski rat još nije gotov!“ Sic transit; brat bratu 20 godina otkako je pobjedonosno završio!?
Bratiji Đure 25.000 Glogoškog, Josipa Zrće Klemma i takvih smetali su ti isti „komunjare“ (SDP-ovi premijer Zoran Milanović i predsjednik RH Ivo Josipović s koalicijskim partnerima) za probitak HDZ-a i njegove Kolinde Grabar-Kitarović na vlast) kao i pateru Gerbicu sada plus HDZ i Možemo radi dolaska na vlast mračnjaka tzv. desnijih od desna političkog centra. A zašto taj lik, politikantski toliko samosvjestan i „domoljuban“, ne skine dominikansku haljinu koja još vonja po inkvizicijskoj krvi nedužnih u pola stoljeća strahovlade u ime Isusa Krista i jedinog pravovjerja, pa se uhvati političkog „pastirstva“ u stranci koju će sâm osnovati, dovesti na vlast i djelom pravednika među narodima pokazati urbi et orbi kakav državni vođa treba biti i kako tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ima izgledati po sebi i prema svijetu? Ovako, svećenik, a politikant – ne ide, pa ne ide.
„Državni aparat ima moć izravno ući u život pojedinaca i regulirati ga“, otkriva pater Dominik Kristijan Gerbic toplu vodu homilijarnim rašljama s oltara seoske crkve nedaleko od Dugoga Sela i Zagreba. „Pa zar to ne živimo svaki dan? Politički aparat je toliko ušao u svaki segment individualnog i zajedničkog života, neprestano smo bombardirani različitim mjerama koje od nas očekuju da ih provodimo. A one su jedna s drugom kontradiktorne. A ipak se od nas očekuje da te kontradiktorne mjere živimo.“ Zašto se pater ne ufa kazati istinu, nego zanemarivanjem objektivno smrtonosne opasnosti od zaraze virusom SARS-CoV-2 i mutantima te crkvenim uglavnom nepoštivanjem tih mjera – sjeća li se tko provincijskog svećenika koji je fizički nasrnuo na novinarku jedne tv-kuće kad je pokušala snimiti stanje na njegovoj misi? – difamira HDZ koji nenormalno/neodgovorno gleda Crkvi kroz prste kad je riječ o sankcioniranju nepoštivanja epidemioloških mjera. Koje vrijede za sve.
Osobito strogo vrijede za sektore što pune državni proračun. Za razliku od Crkve koja parazitira i na državnom, i na lokalnim/regionalnim i na inim proračunima te fiskalizaciji kojekakvih prihoda, lemuzine, milodara, etc. Cilj je rušiti vlast koja mu nije po volji te ne bira sredstva niti mu je istina baš prirasla srcu. Istina je ono što njegovo srce otkucava i kad bučno trokida tako da se okolina s makar dva zrna soli u glavi sklanja od njega glavom bez obzira. Indikativno, Dominik Kristijan Gerbic je već na svom zaređenju svibnja 2014. godine u crkvi Kraljice svete krunice u Zagrebu za svećenika Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije bio upio kvarnu po(r)uku u tom smislu. Kako je izvijestio portal Dominikanci.hr, zareditelj, pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski je kazao da „svijet danas, više no ikada, treba svećenika, ne samo zbog postojećih vjernika da im se udijele sakramenti i navijesti evanđelje nego mnogo više zbog onih koji kažu da Boga ne trebaju jer što je veća udaljenost čovjeka od Božjih načela, to su nam više potrebni navjestitelji i posvetitelji. Potrebni su navjestitelji evanđelja koji neće kalkulirati, gledati je li nešto politički korektno da se kaže, hoće li netko zbog istine evanđelja prozvati Crkvu i propovjednika da je zastario u načelima, ili će se zbog lažnih obzira zatajiti Isusova Riječ. I svijet i Krist danas trebaju hrabre propovjednike istine i pomirenja“.
I gle oltarskih junaka „istine i pomirenja“ (sic transit): patera Gerbica – koji iz svega glasa zahtijeva neka „stado“ (sic transit) ne glasa za HDZ, SDP, Možemo i ine tzv. lijevo-liberalno-zeleno-srednjodesne protuhrvatske „komunjare“ – pa sisačkog biskupa Vladu Košića, patera Ivana (Iku) Mandurića, don Anđelka Kaćunka, don Tomislava Vlahovića iz Salija na Dugom otoku, fra Božu Radoša i još buljuk takvih koji su jamačno fulali profesiju budući da nigdje ni u Starom niti u Novom zavjetu nema Božje riječi koja može opravdati to što oni „junački“ javno obznanjuju, a nema veze sa zdravom pameću ni znanstvenom potvrdom, za što se zalažu, a polit-ideološki razdvaja ljude, širi mržnju i suprotstavlja jedne drugima na način protivan svakoj evanđeoskoj dogmi… Politikantstvo, strančarenje ili svjetonazorska zadrtost nisu u opisu pastoralnog posla niti je dopušteno „prevoditeljima“ (sic transit) navodne Božje riječi/misli/djela gurati se pred legalno izabrane i legitimne svjetovne vođe naroda i države. Drugi je par rukava to što svjetovno zna vrludati, posrtati, padati, zakoračiti i unatrag, ali Crkva i „pastiri“ nisu niti smiju biti arbitar u tim stvarima. Pogotovo kad je riječ o političkom ustroju države o čemu demokratski, je li, na izborima odlučuju svi njezini građani. Među njima su „pastiri“ samo jedinke s istim građanskim pravila i dužnostima. Ništa više i ništa manje.
Crkveni odgoj djece i mladeži!?
Ali, ne’š ti ustavne sekularnosti kojoj glasni dio „pastirske“ družbe odbija priznati pravo građanstva u dnevnom životu društvene zajednice, a tiha većina prešutno ih podupire. Pa i onda kada se drčni „pastirski“ radikali, opsjednuti nekim ekstremnim polit-ideološkim uvjerenjima znaju otvoreno suprotstavljati liberalnijim stajalištima i samoga zemaljskog nasljednika sv. Petra. A ne’š ti ustavne sekularnosti kad i svjetovni, državni vrh gleda kroz prste nedoličnom ponašanju dijela „pastirskog“ (sic transit) bratstva koji mu se neodgovorno upliće u posao/odgovornost i zato Bijedna Naša i jest tu i takva, gdje i kakva jest. Po ključnim karakteristikama neozbiljna i nezrela država, gdje Crkva ne zna što bi sa svjetovnom državom, a ova što bi s tzv. Crkvom u Hrvata, pa joj pušta na volju eda bi Crkva bila sita i sve svjetovne ovce ostale na broju. Dugoročna je tragedija upravo to da je država neodgovorno i asekularno najvećim dijelom prepustila odgoj djece i mladeži dominantnoj vjerskoj sljedbi u zemlji, Katoličkoj crkvi gdje vedre i oblače upravo svjetonazorski zadrti tzv. radikali. Posljedice su očite i nemaju veze ni s evanđeoskim porukama niti s ekumenizmom.
Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Rečeni sisački biskup Vlado Košić svako malo puni medije izjavama koje nemaju blage veze s međuetničkom snošljivošću, vjerskom tolerancijom u multinacionalnoj/multikonfesionalnoj Bijednoj Našoj koja, podijeljena i posvađana, razvojno besperspektivna i moralno disfunkcionalna jednostavno – nema budućnost. Biskup koji ljubi osuđenog u Haagu na 25 godina robije ratnog i zločinca protiv čovječnosti Darija Kordića, mrzi „Srbe, Turke, komuniste i potres“ (npr. u homiliji na Gvozdanskom, etc.) ne može biti primjer svjetonazorski zdravoj mladeži ni uzor bilo komu u vjerničkom „stadu“ (sic transit). Ni isusovac pater Ivan (Ikou) Mandurić koji na obljetnicu VRA Bljeska smiješnim pjesmotvorom najavljuje na FB-u novi Bljesak jer da će „opet rasvijetliti laži/ Jer opet su počeli ludovati/ Opet se neki oslanjaju na laž./ I bit će Bljesak, neki novi, za ovo vrijeme, s novim oružjem, i po svim znakovima vremena se iščitati da, onome koji Domovinu ljubi“. U čemu se razlikuju Gerbicova i Mandurićeva poruka? Ni u čemu? Ista meta, isto rastojanje: nacional-šovinistička otrovna pjena jednako šiklja iz svećeničkih usta u kojima je usahnula Božja riječ. Šteta. „Bradati sveštenici opasnih namjera!“ – vrijeđa seoski vlč. iz bogomolje nedaleko Dugog Sela i Zagreba kolege po mantiji iste kršćanske vjere i kažiprstom prijeti političkoj kasti koju mrzi iz dna duše: „Crkva je sabor jači od državnoga“. Sic transit. Je li, što se babi snilo, to se babi zbilo. Ni sâm Vatikan nije jači od Hrvatskoga sabora i državnih institucija Bijedne Naše, ako se drže demokratskih načela pravne države i međunarodnih normi funkcioniranja.
Da jest tako kako je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić lažno uvjerio patera Gerbica – srećom nije niti će ikad više biti! – pljesnivim bi balkanskim kiflićem vladala Hrvatska biskupska konferencija (HBK), ne izborni legitimisti s Markovog trga i Pantovčaka. „Kad smo bili na Veliki četvrtak kod kardinala Bozanića, bilo je tu mnoštvo svećenika, i na početku propovijedi kardinal Bozanić kaže: ‘Mi smo ovdje okupljeni oko Isusa Krista. Mi smo jedan sabor koji je veći i jači od državnoga. I to je istina! Ne trebaju oni nama davati neka prava da mi slavimo bogoslužje, pa nam ta prava ukinu, pa nam prava ograniče ovim ili onim mjerama. Mi smo to pravo dobili po krštenju od dobroga pastira, a ne od njih“. Gerbic je dodao: „Kako je s tim, tako je sa svim drugim stvarima“ te zaključio da je „lijepo biti svećenik, biti Hrvat, ljubiti Boga, bližnjeg svoga, tu živjeti i tu umrijeti“. Režimska je tzv. javna kuća HRT na kraju Gerbicove mise na brzaka emitirala obavijest gledateljima kako „stavovi patera Dominika Kristijana Gerbica vezani dijelom za politički govor u propovijedi nisu stavovi Hrvatske radiotelevizije, ograđujemo se od toga“.
Umjesto izjave koja ništa ne znači jer ne ispravlja počinjenu štetu, HRT je u interesu gledateljstva i pedagoške opomene Crkvi trebao prekinuti izravni prijenos oltarskog politikantstva kojemu nije mjesto ni vrijeme na javnoj televiziji i obavijestiti gledateljstvo zašto je to učinjeno. Istog dana kada je isusovac Mandurić (znân s tzv. duhovnih obnova, rada s mladeži i zaustavljanja interventne policije 2015. godine da uđu u crkvu sv. Marka za tzv. braniteljskog/šatoraškog pokušaja državnog puča, ali i po nizu FB nebuloza) zazivao novi VRA Bljesak, novu krv, žrtve, palež i razaranja tuđe imovine – lako je tuđim nježnikom gloginje mlatiti!? – don Tomislav Vlahović je na župnom dvoru Zadarske nadbiskupije u Salima na Dugom otoku izvjesio „Za dom spremni“ na HOS-ovoj zastavi. Zgrozio mještane i izazvao niz braniteljskih i inih osuda na društvenim mrežama. Inače, taj je lik prije koju godinu razriješen dužnosti policijskog kapelana nakon što se, skandalozno, dovezao svojim automobilom na prometnicu nedaleko od Benkovca, zaustavljao vozače službenom palicom i predstavljao se kao policajac. Za kaznu je premješten na službu u Sali. I eto ga opet u glavnoj medijskoj ulozi. Opet skandalom.
„Za dom spremni“ vlč. jamačno nespremnog za „pastira“ spremnog voditi „stado“!? Spremnog, je li, za voditi „jaganjce“ (sic transit) u blejavi rikverc u kojemu se na obljetnicu VRA Bljeska našla skupina – odreda katolici i tzv. navijači (sic transit) – za dom nespremnih u Borovu nedaleko od Vukovara, koja je nakon polaganja vijenca na spomen-obilježje bučno prolazila mjestom sa srpskim življem i uzvikivala „Ubij, ubij, ubij Srbina“ te pjevala „Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati“, etc. Da skandal bude veći i teži, skupinu su pratila dva policijska automobila. Nitko nije intervenirao. Policija se naknadno posipala pepelom da je identificirala i privela neke pripadnike skupine jer su „narušavali javni red i mir“ (sic transit; za što je zapriječena prekršajna kazna, a radi se o teškom izazivanju međuetničke mržnje i pozivanju na ubojstva, ha!?), vlada i premijer Andrej Plenković su osudili incident da bi šef SDSS-a i HDZ-ov manjinski partner u vlasti Milorad Pupovac opetovao milijunti put kritiku protiv „ideologa mržnje“. Tek će predsjednik RH Zoran Milanović, opravdano, opandrčiti javnu pljusku obojici: „Što je Plenkovićeva i Pupovčeva policija radila kad nije djelovala preventivno?“
Plenković – „najveći neprijatelj Hrvatske“
Je li i Borovo sada još jedan među brojnim primjerima te otrovne oltarske homilijarne prakse koja evanđeoske poruke impregnira svjetonazorskom, međuetničkom i međukonfesionalnom mržnjom? Što tzv. pravna država (ne) činim, a dužna je i slijedom Ustava RH i nižih propisa da se suzbije u korijenu širenje mržnje, netrpeljivosti, razdora, polit-ideoloških objeda bez ikakve osnove, vrijeđanje ljudi ad hominem (npr. isusovac Mandurić je izravno prozvao Plenkovića „najvećim neprijateljem Hrvatske“, pa se potom ispričao: „Žao mi je“, sic transit, žao mu je, malo morgen) zbog čega se na koncu može izgubiti glavu? Ne čini ništa učinkovito. Zlo vlada i zlo ostaje. Većina oltarskih ispada je kazneno djelo za koje se polaže račun na sudu. Koliko je svećenika odgovaralo i sankcionirano za takva nedjela? Nijedan. Zašto? Zato što pljesnivi balkanski kiflić nije uređena, demokratska i pravna država u kojoj su svi jednaki pred zakonom.
Ispad seoskog dominikanca na seoskoj misi u bogomolji nedaleko od Dugog Sela i Zagreba, koji je izravno prenosila režimska tzv. javna kuća HRT, bio je dan kasnije temom i na sjednici Programskog vijeća HRT-a. Član Vijeća iz redova zaposlenika Stipe Alfier primijetio je da se u sklopu programa moglo prenositi misu za žrtve pandemije virusa SARS-CoV-2, „a ne misu na kojoj se poziva vjernike za koga (ne) treba glasati“. Upitao je i zašto se ne emitira tv-serija o tzv. NDH povjesničara Hrvoja Klasića (moglo se u povodu nadnevka samoproglašenja te paradržave, 10. travnja, ili dan prije; odgovoreno je da će se emitirati najesen) te upozorio na sporni prilog u TV kalendaru o pismima Adolfu Hitleru i izvještaj međunarodne nevladine organizacije Reportera bez granica o tomu da je „HRT pod utjecajem vlade i premijera Andreja Plenkovića“. Otkrio je toplu vodu. Do daljnjega se ništa neće promijeniti ni u odnosima HRT-a i tzv. Crkve u Hrvata niti Crkve i države.
Struktura i karakter vlasti u svjetovnom, odnosno crkvenom sektoru takvi su da još ni izdaleka nijema vidjeti kritične mase svijesti za uvesti reda. Reklo bi se, kako je i Bogu i smrtniku najkorisnije. Zato, samo je pitanje trenutka kada će novinarske kamere, mikrofoni, pera i ini alati opet na prvu crtu bojišnice novih skandala s oltara. Oltarski je karcinom odavna metastazirao u vjersku, nacionalnu i ideološku isključivost.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
