Mešetarenje Gotovinom

Povezani članci

• ZLATKO JELISAVAC: Klasno samoubistvo
• Bojkotiranje antifašizma
• Bilježnica Robija K.: Obiteljska mreža
• La Casa del Leasing
• Ljekari u HNK od jutros u generalnom štrajku, primaju samo hitne slučajeve
• Boris Dežulović: Nema više zajebancije

Hrvatska je u šoku dočekala presudu generalima Gotovini i Markaču. To je obavezna rečenica koja je proteklih dana preplavila naslove hrvatskih medija, pa osim što su se i oni sami udarnički trudili da doprinesu tom ozračju, zapravo nisu pretjerali. Svi koji nešto znače u političkom i javnom životu izjavljuju baš to, da su “šokirani”, uključujući i predsjednika Ivu Josipovića, navodno vrhunskog pravnika koji je, nakon što je na suđenju hrvatskim generalima sto puta ponovljena kvalifikacija “udruženog zločinačkog pothvata”, silno zatečen što je ona ušla i u tekst presude.

Pa da vidimo da li je stvarno bilo razloga za taj sveopći šok. Kada ostaneš samo na godinama zatvora dosuđenima Gotovini (24) i Markaču (18), o nekom šoku možda se, hajde, zbilja može govoriti. Kazna izgleda teško, možda čak i drakonski. Ali, kada se dođe do zločina za sudjelovanje u kojima su osuđena dvojica generala – preko 600 ubijenih srpskih civila, 200.000 protjeranih i iseljenih, 22.000 spaljenih i srušenih kuća – kazna izgleda zapravo vrlo niska, gotovo simbolična. Dakle, samo promijeni kut gledanja i stvari se hametice mijenjaju, kao da iz žablje perspektive pređeš u ptičju. Problem je, međutim, što se na prste jedne ruke mogu pobrojati oni koji su proteklih dana pokazali elementarnu građansku hrabrost, čak i volju, da promijene taj kut, a i to su mahom bili ljudi izvan vlasti i političkih stranaka.

Ovi drugi zbili su se u tako monolitan blok kakav možda nije postojao ni u vrijeme rata 1991-95, a odatle su se onda rezignacija i srdžba razlili, kao poslije pucanja brane, cijelom zemljom. Istinabog, u ovom sveopćem očajničkom kršenju prstiju, koje je na emotivnim prijelomima dovelo i do kolektivnih suza, nisu sudjelovali baš svi, ili ako i jesu, to su samo odglumili. Ti koji nisu sudjelovali najbolje otkrivaju koliko se iza svega ovoga kriju debele naslage mešetarenja Gotovinom. Dvije su grupe takvih. Na prvu je upozorio najbolji haški odvjetnik Anto Nobilo, rekavši da su ovakvu presudu dvojici generala jedva prikriveno priželjkivali radikalni vođe veteranskih udruga, a ja bih dodao i desni radikali u vladajućoj i drugim strankama. Njima su sada napuhana jedra da nastave kidisati na vlast i tražiti prekid svake suradnje s Haagom, bez obzira na to što je jasno da bi to u drugostupanjskom postupku definitivno pokopalo Gotovinu i Markača. Žalosno je što se takvima prikrpao i šef SDP-a Zoran Milanović, izjavljujući prije izricanja presude da ne prihvaća nikakvu presudu koja bi polazila od “udruženog zločinačkog pothvata” (iako je poslije, ruku na srce, bio jedan od rijetkih koji je rekao da ovakve presude ne bi bilo da su kažnjeni neposredni počinitelji ubojstava, paleži i progona). Drugu grupu nazdravljača presudi dvojici generala čine oni koji bi pred domaćim sudovima također morali odgovarati za ratne zločine. Njih sada sigurno grije nada da će hrvatsko pravosuđe koje je, pretpostavljam, također u “šoku”, olabaviti prema njima i tako amortizirati “nepravednu” hašku presudu, i ne bih se kladio u ozbiljne pare da tako zbilja neće i biti. Naprosto, slučajevi čije se procesuiranje i dosad kilavilo, kilavit će se još više, a oni koji nisu procesuirani gurnut će se još dublje u istražiteljske ladice.

Kako gro branitelja na ulicama upravo to i traži, a svojim prosvjedima danomice podlokavaju i slabe ionako slabu vlast, na kraju bi se moglo reproducirati stanje vrlo nalik onome iz polovice devedesetih, koje je i dovelo do ovako visokih kazni Gotovini i Markaču. Tada su psi rata sistematično puštani da ubijaju i pale po Krajini, a onda se sistematično puštalo i da izbjegnu pravi sudski progon. Jednostavno, postojalo je prešutno pravilo, ako ne i više od toga, da se iz vrha vlasti blagoslovljenom općom šutnjom, državnom omertom, u to ne dira, i nije se diralo. Za Gotovinu i Markača, pak, bilo je fatalno što se ta omerta protegnula i na sudnicu u kojoj im je suđeno. Jer, odvjetnici koji su ih branili, ali koji su više istupali kao advokati vlasti u Zagrebu nego njihovi, nisu praktički ništa napravili (osim nešto u slučaju vojne i temeljne policije) da upru prstom u neposredne počinitelje zločina. Još su manje napravili da prokažu državni vrh, prije svega Franju Tuđmana i Gojka Šuška, kao glavne kolovođe zajedničkog zločinačkog pothvata koji je završio masovnim egzodusom krajinskih Srba. Umjesto, dakle, da kao Nobilo u slučaju Blaškića, pomognu sucu Alphonseu Orieu u otkrivanju i kažnjavanju krajnjih krivaca za progon Srba iz Hrvatske, Gotovina i Markač stavili su se na branik Svetih Nacionalnih Interesa. I naravno, Orie je to shvatio kao ometanje njegovog posla i ta dva autistična čunja, koji se tupo žrtvuju za Tuđmana i Šuška, pa čak i za spomenute pse rata, hladno srušio. Sada ga svi, od nesposobnih Gotovininih advokata do deplasirano grozničavih Josipovića i Jadranke Kosor, optužuju da se preko noći pretvorio od vrhunskog pravnika u prizemnog politikanta pod togom. Ali, čovjek je naprosto doživio Gotovinu i Markača kao prvorazredne naivce koji preuzimaju na sebe odgovornost gorih od sebe i, premda im tokom suđenja uopće nije bio nesklon, sve to zaračunao u završnoj riječi presude.

Da, ciknut će čak i umjerenije napaljeni hrvatski domoljubi, ali taj Orie je presudio da su Srbi napustili Hrvatsku u isplaniranoj akciji etničkog čišćenja. Naravno da jeste, jer je upravo tako i bilo, a što se to ne želi priznati, što se i danas niječe onih 600 pobijenih i 200.000 protjeranih, te što se palamudi da je ovom presudom “kažnjen cijeli hrvatski narod”, nije valjda njegov problem. Kakav vražji “cijeli hrvatski narod”?! Pa čitava stvar je i odigrana tako što se u njegovo ime ubijalo, protjerivalo i palilo, zatim se sve to godinama guralo pod tepih, a sada kada su stigli računi na naplatu, vadi se iz rukava taj “narod” i konfabulira da je Orievom presudom i on proglašen sudionikom “zločinačkog pothvata”. Krasna predstava, nema što.

Uostalom, ovo skrivanje iza naroda vrlo je tanke pameti i zbog još jednog svima poznatog razloga, a to je da je i taj narod, u dovoljno velikom broju da ga se može smatrati reprezentativnim, sudjelovao u pljačkaškom haranju Krajinom. Još je gluplje histerično optuživanje Mesića da je predajom brionskih transkripata Haagu osigurao ključni motiv Oriejeve presude. Pa nisu, ljudi božji, Gotovina i Markač osuđeni zbog sastanka na Brionima, nego zbog kasnijih ubojstava i paleži koji su se frapantno poklopili s onim što je dogovoreno na tom sastanku. Nije čudo da je kraj ovako golemih moralnih rupa u shvaćanju što se dogodilo u ljeto 1995, cijela zemlja danima čekala da se Mesić vrati iz Kine kako bi se čuo prvi disonantni ton u ovoj općoj kuknjavi nakon haške presude.

No, pitanje je koliko su ovakva očekivanja utemeljena. Očito je, naime, da cjelokupna galerija hrvatskih političara danas, uključujući i bivšeg predsjednika, mora iz temelja promijeniti stav prema “Oluji”. Ona jeste legalno i legitimno vratila Krajinu u okvire zakona Republike Hrvatske, tu nema zbora, ali je onda te zakone sama Hrvatska počela toliko brutalno kršiti da je ostala neprisutna na tom prostoru isto onoliko koliko je i dotad bila. Promijenilo se samo to da je srpsku razbojničku vlast zamijenila hrvatska razbojnička vlast.

Zato se sa zadovoljstvom pozivam na nedavno saopćenje komisije Iustitia et pax, koja konstatira da se međunarodna pravda nejednako primjenjuje na velike i male. Točno, ali tome treba dodati da od malih uvijek postoje manji. U ovom slučaju to su Srbi u Hrvatskoj, prema kojima se hrvatska vlast polovicom devedesetih ponijela kao Amerikanci u Abu Graibu i Guantanamu, zapravo i gore, i dok se to ne shvati, skandal će biti ovakva Hrvatska, a ne ovakva presuda dvojici generala.

novossti