MEIN KAMPF

Povezani članci

• Snježana Banović: Moj program je rukavica bačena u lice kumovima, podobnicima i poslušnicima
• Ko ne voli Nemanju, ide na službeni put sa ocem
• Hrvatska: U nedelju ušlo više od 392.000 izbeglica
• Ozren Kebo: Partizanski moral
• Antidržavna politika: Opasna budućnost sukoba Izetbegović – Čović
• Heni Erceg: Oficiri s ružom

Zašto oni koji dolaze na vlast ne bi jasno rekli tko su i što su, kakve ideje zastupaju? Zašto ne bi rekli što je „njihova borba“ (Mein Kampf)? Jednom jedinom rečenicom to je već rekao novoustoličeni predsjednik Sabora. Svojom lapidarnom primjedbom na njegovu ideju to je izrekla Predsjednica (skladno dopunjujući time izbacivanje Titove biste iz svojega Ureda). Pa ćemo znati na čemu smo. Bavarska (i Njemačka) od Zagreba su udaljeni samo nekoliko sati vožnje automobilom. Politički, dijele nas svjetovi, barem kada je u pitanju odnos prema prošlosti. Ima li u Hrvatskoj nekoga tko bi smogao snage da to promijeni?

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti.com

S posljednjim danom godine 2015. istekla su autorska prava što ih je njemačka pokrajina („Slobodna država“) Bavarska imala na knjigu Adolfa Hitlera „Mein Kampf“ (Moja borba). Slobodna prodaja knjige nacističkog vođe sve od kraja Drugoga svjetskog rata do danas bila je u Njemačkoj zabranjena. „Mein Kampf“ pretiskavan je, međutim, i distribuiran u nekima od post-socijalističkih zemalja potpuno slobodno, dapače u tome se vidjelo odraz duha novostečene slobode. A da o internetskoj dostupnosti te knjige, svojevrsnog programa budućeg djelovanja Hitera i pokreta kojemu je stao na čelo, i ne govorimo.

Ipak, današnja je Njemačka demokratska i uređena država (povremenim aferama što je potresaju usprkos). Pa se već prije više od dvije godine počelo razmišljati što da se uradi kako bi se spriječilo slobodno tiskanje Hitlerove knjige, kada Bavarskoj isteknu autorska prava na nju. I zaključeno je kako Institut za suvremenu povijest treba prirediti kritičko izdanje „Mein Kampfa“ u kojemu će čitateljima biti omogućeno da se upoznaju s autentičnim i integralnim tekstom, ali uz  komentare i objašnjenja što će ono, napisano prije gotovo stotinu godina, staviti u potpuni povijesni kontekst. I na tome se radilo dvije godine, da bi nedavno  došlo do „kopernikanskog“ obrata. Pokrajina Bavarska (njezin čelnik, ujedno i čelnik Kršćansko-socijalne unije Horst Seehofer), zaključila je, uzimajući u obzir osjećaje preživjelih Holokausta,  kako će svako štampanje Hitlerove zloglasne knjige biti i dalje zabranjeno, odnosno kažnjivo, a otvorena je i mogućnost da pod udar zakona dođu povjesničari koji su pisali komentare za planirano izdanje „Mein Kampfa“ početkom godine 2016.

U trenutku pisanja ovoga teksta još uvijek nije jasno kakav će biti konačni ishod. Hoće li se „komentirano izdanje“ „Mein Kampfa“ ipak pojaviti u cijeloj Njemačkoj, hoće li biti uvršteno u obveznu školsku lektiru (ima i takvih inicijativa), hoće li zabrana ostati na snazi samo u Bavarskoj, ili će se možda ponovo proširiti na cijelu Njemačku. A zašto o svemu tome vrijedi pisati i razmišljati u Hrvatskoj, i to baš u Hrvatskoj danas? Jednostavno: zato što bismo iz njemačkog primjera mogli nešto i naučiti, poglavito kako se suočavati s tamnim stranicama vlastite povijesti, kako raditi na tome da mladi ne padnu pod utjecaj ne samo  pogrešnih, nego i razarajućih ideja i ideologija, kako nastojati – usprkos često negativnom djelovanju interneta – pokušati graditi zdravo društvo, odnosno nastojati spriječiti da društvo ne oboli. Jer, društvo u kojemu caruju paranoja, netolerancija, ksenofobija i rasizam, nije ništa drugo nego bolesno društvo.

„Mein Kampf“  je politički program kasnijeg njemačkog Fuehrera Adolfa Hitlera. Pisan je u vrijeme dok je Hitler nakon neuspjelog pokušaja državnog udara u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, služio zatvorsku kaznu. I pisan je tako otvoreno da je, navodno, i sam Hitler nekom kasnijom zgodom rekao kako nikada ne bi pisao tako otvoreno, da je znao da će jednom doći na vlast. Da u tome vjerojatno ima dosta istine, pokazuje i provjereni podatak da je u ono vrijeme za Francusku bilo pripremljeno skraćeno, redigirano izdanje iz kojega su bili izbačeni svi protufrancuski odlomci (a što je činilo oko 40% knjige). Protiv pariškog izdavača koji se na to nije obazirao, pa je tiskao integralni tekst, nacisti su poveli sudski spor i dobili ga, ali tek nakon što je knjiga u  svojem izvornom obliku dospjela u ruke narodnim poslanicima i svim ključnim političkim čimbenicima u Parizu. Ako su je i pročitali, shvatili i naučili nisu ništa. Baš kao što nije naučio i shvatio ni veliki broj Nijemaca (osobito obrazovanih i pripadnika intelektualne elite), među kojima je bio svojevrsni znak prepoznavanja da se nije čitalo knjigu „onoga malog austrijskog kaplara“. Mnogi su, međutim, čitali i upijali otrov sa stranica Hitlerove knjige koja je do kraja rata bila štampana u dvanaest milijuna primjeraka. Zato bi komentirano izdanje (Francuzi također pripremaju svoju verziju, ali samo s opširnim uvodom) bilo itekako korisno. Jer, njemački su povjesničari analizirali rečenicu po rečenicu. Pa su, uz već spomenutih 40% antifrancuskog sadržaja, uz vrlo jasnu najavu da će Njemačka tražiti svoj „životni prostor“ na Istoku (rat protiv Sovjetskog Saveza!), ustanovili i to da je najspominjanija riječ u knjizi „Židovi“ i da je knjiga svojevrsni priručnik najprimitivnijeg antisemitizma.

Foto: bbc.co.uk

Izravnog dokaza da je Hitler planirao, odnosno najavio sustavno uništavanje pripadnika židovskog naroda u knjizi nema, izuzme li se rečenica što se odnosi na Prvi svjetski rat i upotrebu bojnih plinova. Hitler, naime, kaže kako bi tisuće i tisuće njemačkih vojnika bile pošteđene stradanja od toga oružja, „da se plinom pobilo nekoliko desetaka tisuća pripadnika židovskih krugova“ (u kojima je on vidio pokretačku snagu rata i glavne uzročnike ratnih nedaća i njemačkog poraza).

Tako, dakle, rade Nijemci. Ne pada im na pamet govoriti o Hitleru kao o nekome tko je vratio veličinu, snagu i dostojanstvo njemačkome narodu, ni u jednoj se crkvi ne služi misa zadušnica za Fuehrera i godinama se pripremaju za dan kada će se njegova zlokobna knjiga moći (ponovo) slobodno tiskati. U Hrvatskoj, međutim, u svakoj ćete „boljoj knjižari“ naći memoarske zapise ustaškog Poglavnika, vjernog Hitlerovog saveznika (i u uništavanju Židova, kojima su bili pridodani i Srbi i Romi), knjige o oružanim snagama ustaške para-države i njihovim „velikim bitkama“ (protiv komunista, a ne protiv naroda koji se pod komunističkim vodstvom digao na usnanak protiv okupacije i onih koji su okupatorima služili!), potom memoare „vojskovođe“ Slavka Kvaternika, čovjeka koji je, dok je Pavelić još čekao dozvolu talijanskih fašista da krene put Zagreba, u njegovo ime proglasio NDH, a na svakome ćete kiosku – spomenimo samo jedan primjer – moći kupiti po vrlo prihvatljivoj cijeni publikacije o „ustaškoj vojnici“, zamaskirane u ediciju o hrvatskoj vojnoj povijesti.

Tu je Hrvatska na tragu većine post-socijalističkih država (s kojima je, kao sljednicu Jugoslavije, veže vrlo malo, gotovo ništa, osim jednostranačkog sustava poduprtog određenom mjerom represije što je s godinama bivala sve slabijom). Nije ni pretjerivanje, niti je slučajno što su u „ono vrijeme“ građani istočno-evropskih zemalja u Jugoslaviji (i Hrvatskoj) vidjeli „Ameriku“. Mada to danas nitko ne želi priznati. Te su države, nakon što su se oslobodile čeličnog zagrljaja Sovjetskog Saveza, zdušno prigrlile povijesni revizionizam, poduprt jasnim i neskrivenim antikomunizmom. Isto to radi (s izuzetkom razdoblja od 2000. do 2010.) i Hrvatska, „svjedočeći“ o svojem „teškom životu“ u Jugoslaviji i o „komunističkim zločinima“, a sustavno gurajući u zaborav, zapravo stavljajući pod zabranu, svako sjećanje na Hrvatsku kakva je doista bila, na njezin uspon, napredak i uspjehe. I još nešto: tzv. tranzicijske zemlje, uz uporno izjednačavanje naci-fašizma i komunizma, kao jednakih zala, sustavno bježe i od istine o svojoj kolaboraciji s nacistima i o sudjelovanju u Holokaustu. I tu se današnja Hrvatska savršeno uklopila. Bez komentara, barem bez onoga pravoga.

Eto, zato nam se činilo primjerenim podsjetiti na to kako se Nijemci (pogotovo s obzirom na značajan porast desnih snaga u kontekstu izbjegličke krize) nastoje nositi sa svojom prošlošću i istinom o njoj. Za službenu Hrvatsku  to nije tema. Pokazao je to, baš na dan smrti ustaškoga Poglavnika, novoizabrani predsjednik Hrvatskog sabora, najavljujući namjeru da zatraži promjenu njegovoga imena u Hrvatski državni sabor (kako se karikatura toga tijela zvala u vrijeme NDH). Pokazala je to i predsjednica Republike koja je na njegov prijedlog reagirala sa: „Zašto ne?“.

Doista: zašto ne? Zašto oni koji dolaze na vlast ne bi jasno rekli tko su i što su, kakve ideje zastupaju? Zašto ne bi rekli što je „njihova borba“ (Mein Kampf)? Jednom jedinom rečenicom to je već rekao novoustoličeni predsjednik Sabora. Svojom lapidarnom primjedbom na njegovu ideju to je izrekla Predsjednica (skladno dopunjujući time izbacivanje Titove biste iz svojega Ureda). Pa ćemo znati na čemu smo. Bavarska (i Njemačka) od Zagreba su udaljeni samo nekoliko sati vožnje automobilom. Politički, dijele nas svjetovi, barem kada je u pitanju odnos prema prošlosti. Ima li u Hrvatskoj nekoga tko bi smogao snage da to promijeni?