Matrica

Autor/ica 👤Ivo Anić 19.10.2015. u 16:40

Povezani članci

Kada ćete vi, roboti uz srca dobiti i njihovu hrabrost? Kada se mislite probuditi i isključiti iz matrice? Koliko će nam svima trebati desetljeća njihovih mijena na vlasti i našeg privida života? Kada mislimo uzeti stvar u ruke i promijeniti sistem i matricu koja nam uništava vrijeme?

Vjerne tradiciji i naslijeđu iz krvavog rata, komunističke vlasti su anatemizirale emigraciju, smatrajući je najgorom od svih izdaja. Izdajnici, koji su krahom marionetske države uspostavili zajedničke enklave diljem svijeta primali su novopečene izdajnike mahom iz ruralnih krajeva kao rod te ih uspješno integrirali u matricu. Svi koji su ostali u inozemstvu u vlastitoj su zemlji osuđeni u odsustvu, pa se njihovi zemljaci nisu usuđivali stupiti u kontakt s njima, a tajne službe nadzirale su matricu nerijetko i sa svojim ljudima iznutra, dakle izdajnicima među izdajicama.

Ti ljudi, oni koji su ušli u matricu, nazovimo je hipotetski tako, nakon svjetskog rata oduvijek su svoju emigraciju smatrali očiglednom nesrećom, no bio je to samo privid, privid nametnut načinom kako ljudi doživljavaju emigrante. U slučaju matrice nije se radilo o intelektualcima, matrica tijekom pedeset godina nije iznjedrila niti jednog kvalitetnog književnika, pjesnika patnje ili kakav roman obilježen križom patnje, patnje za zakinutim zavičajem. Koliko informacija imamo bile su to uglavnom svečanosti prilagođene njima, dakle koncerti Miše Kovača i zavičajnih ansambala uz gusle i rere, folklorni putujući cirkusi u svrhu očuvanja nacionalnog identiteta.

Sama nostalgija tako se vremenom pretvarala u patnju ali i žrtvu, emigranti okupljeni u zajednicama ponavljahu mahom iste priče koje su vremenom postale istina sama po sebi, istina iz njihovog kuta paznje i taj mehanizam čuvao je ritam nostalgije koja je jačala i postajala svrha sama i dostatna jer nostalgija ne potiče rad sjećanja, ne budi uspomene, nostalgija je sama sebi dovoljna i svom vlastitom osjećaju žrtve, budući da je posve predana patnji. Patnja, nazovimo je tako, jer patnja je uz nostos i algos ključna za pojam nostalgije, postat će ključ za buduća zbivanja i odrednica sama po sebi, patnja koja padom komunizma zahtijeva naplatu kao i emotivnu satisfakciju.

Emigranti okupljeni oko tadašnjeg HDZ-a dočekali su svoju priliku da izdašno naplate svoju patnju. No sam križ, godine u tuđini i zasluge za narod, jer jedina je matrica sanjala buduću državu i pripremala njeno nastajanje, postali su automatizmom i svojevrsna impregnacija kojom je prikriveno pravo stanje stvari. Pljačka nepoznata suvremenoj povijesti postala je tako sitni prostakluk, rodijaštvo se umrežilo u čvrste krvne veze kojima se jedino vjeruje, ključni položaji dodijeljeni podobnima normalna stvar, a model privatizacije nagrada zaslužnima koji su u hladnim noćima sanjali svoju domovinu i odvajali od usta da je u konačnicii naoružaju, oslobode i urede po svom ruralnom shvaćanju patrije. Brutalna agresija s druge strane došla je kao naručena, no matrica nije regrutirala svoje ljude ovaj put u emigraciji, mladost Hrvatske uključila se u borbu ostavivši matrici ulogu nabave i pripreme koja se odvijala među ćelijama, a za koju su osim generala Zagorca osuđeni malobrojni, o prikupljenim sredstvima brinulo se čelništvo matrice ovaj put uz državni vrh koji je kalkulirao. Bijes dijaspore izazvalo je preusmjeravanje sredstava u famoznu privatizaciju dok je Vukovar gorio.

Ako zastanete i pogledate matricu ovaj put svoju na svome primjetit ćete svijet za sebe, hermetički svijet sa svojim ritualima i obredima, crkvom i krvnim vezama, simbolima i cikličkim izborima kao ultimativnim simbolom postojanja, patriom koja je njihova i s kojom mogu raditi što žele. Dvadeset godina kasnije taj svijet će egzistirajući za sebe postati jasno određen i klasan, masivan birokratski aparat za one dalje oltaru i neslućena bogatstva i prilike za one bliže njemu, kompletan aparat patrije pognuo je svoju nepotističku glavu zadovoljan dijelom kolača, Lijepa Njihova tako je postala novonastala matrica, zemlja obilja i prilika, obećana zemlja i Kanan kojim teče med i mlijeko za patnike s početka uređivanja iste, njihov rod i njihovu braću, prijatelje pa i teniske partnere.

Cikličko uređivanje matrice odvija se jednom u četiri godine kada se mijenja njena struktura prividno naravno ali baza ostaje ista i nepromijenjena čvrsto osigurana zakonima koji sudstvu vežu ruke, pravosuđu limitiraju opseg, a istraživačkom novinarstvu podijele otkaze. Jednom u četiri godine parlamentarnim izborima matrica se ušminka pred svijetom ali i pred svojim robljem koji razdragano misle da odlučuju o svojoj sudbini nazivajući te i takve potpuno namještene procese – demokracijom.

Danas se matrica razmeće uspjehom ne patnjom. Danas se matrica više ne poštuje zbog teškog i mukotrpnog emigrantskog života već se poštuje zbog svog bogatstva, statusa i moći. Matrica je znala kako funkcionira zapad i matrica je ubrzano stvorila svoje magnate, svoje moćnike i vladare roblja koje je zatečeno situacijom pognute glave nastavilo život u strahu od matrice koja je uspostavila jasan red, bilo kakav oblik kritike bio je čin neprijateljstva kao i čin elementarne nepristojnosti pred pijetetom žrtve matrice koja je stvorila suverenu i stabilnu patriju za sebe.

No jednom je matrica imala problem.

U jednom momentu na scenu su stupili hrabri ljudi, intelektualci i to iz sredine koja je specifična, sredine koja voli razotkrivati, voli ismijavati i voli praviti ljude budalama.

Matrica zatečena silinom prkosa nekolicine ljudi koji su je hrabro i bez zadrške razmontirali i demistificirali nije imala odgovor doli zapjenjenih prijetnji i otkaza, intelektualci, nazovimo ih Istraživačkim novinarima što je ključan izraz za demontiranje matrice da bi egzistencionalno mogli funkcionirati, osnovaše list tipičan samo za podneblje iz kojeg su potekli, osnovaše FERAL TRIBUNE, list koji je uspješno demistificirao ponuđenu stvarnost rušeći mitove i novonastale tabue ali novinarstvom koje nije bilo podložno utjecaju vlasti, novinarstvom koje je ISTRAŽIVAČKO i postali su tim činom glavni neprijatelji kako matrice tako i njenih opslužitelja.

Dakle neprijatelji nisu bili ni pravosuđe niti policija već novinari koji nisu bili u sustavu matrice. Isti scenario ponavlja se i dan danas i nije slučaj da vodstvo HDZ-a najavljuje konačni obračun ne s onima koji su uništili patriju već upravo s onima koji su smetali i ukazivali na te i takve procese. Povijest se ponavlja iz straha od onih koji jedini mogu ugroziti situaciju koja je zamrznuta već dvadeset i kusur godina.

Od tih događaja prošla su dva desetljeća. Feral Tribune je ugašen pod pritiskom duševnih boli i tragikomičnih procesa koji su ga financijski iscrpili no novinari, ISTRAŽIVAČKI NOVINARI nastavili su svoj rad kroz ilegalne ili poluilegalne portale, novine koje nisu imale naklade i regrutirali su nekoliko novih intelektualaca kroz svoj rad.

Neovisni portali tako su postali jedini pravi neprijatelji matrice koja se sprema u novi povijesni obračun s istima pod kodnim imenom lustracija.

Ništa od ljudskog života nećemo shvatiti ako ustrajemo u prikrivanju činjenica, a najvažnija činjenica jest da stvarnost kakva je bila više ne postoji i njezin je povratak nemoguć. Naš život u matrici život je osuđen na opsluživanje iste. Da bi shvatili kako ona funkcionira morate imati dugogodišnje iskustvo s onima koji je uspješno razmontiraju iz tjedna u tjedan, morate dakle vjerovati istraživačima. Ti ljudi natjerat će vas da funkcionirate van nje kao što to oni rade, ti ljudi natjerat će vas na razmišljanje.

Ne zatvarajte dakle usta onima koji vam otvaraju oči, ne zatvarajte um pred onima koji imaju potrebu govoriti i pozivati vas da posebno pred vrijeme izbora ne nasjedate na ciklično uređivanje iste već na bojkot ili povjerenje nekome van matrice, nekom neovisnom, nekom tko funkcionira van sustava i tim činom, jedinim činom izdaje imate mogućnost paradoksalno boriti se za svoju domovinu, patriotizam je danas biti izdajnik sustava, biti pobunjenik protiv matrice.

Vrijeme vukova je davno prošlo danas živimo u vremenu budala i to je ogromna razlika u vremenu. To je i osnovni razlog zašto više ne strepim za ljude koji opstruiraju matricu. Strašno je znate čovjeku kazati da je hrabar jer piše i govori ono što misli, strašno je kazati poštujem te jer se ne bojiš u vremenu kada roboti dobijaju srca. Strašno je živjeti u jednom takvom svijetu straha, svijetu u matrici.

Koliko mislite da nam je svima vremena dano na ovom svijetu da bi ga proživjeli kao pizde?