Marinko Romić: DEMOKRACIJA KAO DEMONKRETENCIJA

Povezani članci

• Povlađivanje fašizmu
• Tekst o nama
• O jeziku i slobodi: Jezička čistoća je uvod u rasnu
• HAIR I LJEPOTA
• Osmančević: Čovića i Bešlića na crnu listu
• Snežana Čongradin: Predizborni okršaji Dačića i Tadića oko Parade ponosa

Potpuno je iskrivljen smisao demokracije koji se sveo na izbor političara umjesto na izbor politike.

Građani se zaglupljuju sa izjavama da su izbori pravo i dužnost koji se pojmovi po suprotnom značenju međusobno potiru.

Kada bi demokracija bila u interesu naroda, ne bi imalo nikakvog smisla da na demokraciji insistiraju strane sile i vladaoci više od građana.

Piše: Marinko Romić

Demokracija je najsavršeniji oblik otuđenja vlasti od građana koji je kroz povijest ljudskog roda razvio vladajući sloj jer je najperfidniji oblik vladavine pošto ostavlja građane u uvjerenju da imaju vladu pa zato i vlast i politiku kakvu žele, iako građani uopće ne učestvuju niti mogu učestvovati u stvaranju politike pa se ide dotle da se građani optužuju za pogreške vlasti i kaže se da građani imaju vlast koju zaslužuju.

Demokracija kao način građana da upravljaju svojim životima ne postoji u takozvanom demokratskom sistemu u nijednom području života. Građanin radi u tvrtki u kojoj ne učestvuje u upravljanju tvrtkom. Nije ni za raspravu da kod kuće ne primjenjuje princip demokratskog odlučivanja. Praznikom odlazi u crkvu ili na utakmicu. U nijednoj konfesiji nema spomena o demokratskom odlučivanju. Ni na jednoj utakmici gledaoci ni igrači, pa čak ni televizijska kamera ne odlučuju je li postignut zgoditak.

U sadašnjem političkom sistemu jedino sredstvo kojim građanin može utjecati na politiku je referendum koji se rijetko primjenjuje što je i dobro za građane koji upoznati na postojeće načine sa stanjem društva i sa perspektivama razvoja i tako nisu sposobni da donose odluke koje ne bi bile usmjerene protiv njih samih.

Predizborna obećanja političara da će postupati u interesu građana su neprovjerljiva i neobavezujuća i ne razlikuju demokratski sistem od bilo kojeg drugog sistema koji se koristi neistinama i obmanama. Političari su više nego građanima koji su ih birali obavezni da se oduže većinom opskurnim strankama, donatorima i sponzorima.

Jedna od neizbježnih posljedica ovakvog političkog sistema je pokvarenost koja se radi prikrivanja sirovosti problema blagotvorno krsti kao korupcija a pokvarenost se ne može spriječiti ako se ne djeluje na izvor pokvarenosti koji je generira koji su laži i novac. Pokvarenost naročito ne mogu spriječiti političari koji po usvojenom načinu beskompromisnog osvajanja glasova moraju biti pokvareni.

Sadašnji način izbora diskriminira poznavatelje prilika u odnosu na obične ljude na štetu obje strane. Kandidat koji kaže, prodajući neosnovane političke projekte s namjerom da se dopadne većini biračkog tijela, da će uveliko povećati broj radnih mjesta kada to nije moguće prevariće samo neupućene. I jako utjecati na izborni rezultat na štetu cijelog glasačkog tijela jer glas poznavatelja prilika, kojih je mnogo manje, i običnog građanina jednako vrijedi.

Na glasače koji nemaju pojma o načinu funkcioniranja države, niti ih to u krajnjoj mjeri zanima, pada ogroman teret izbora predstavnika čiji program ne razumiju, za čiju dobru volju saznaju iz njegovih vlastitih riječi, o čijim sposobnostima, kvalifikacijama i prethodnim uspjesima nemaju nikakvih spoznaja, za čije nesposobnosti čuju od njegovih konkurenata i za sprovođenje čije politike kako je deklarirana nemaju nikakvih garancija.

Može li se graditelj mosta izabrati na osnovu izjave kandidata da će izgraditi most a da pri tome ne pruži nikakve podatke o stručnosti niti o svojim proteklim postignućima? Hoće li banka dati kredit klijentu samo na osnovu njegove izjave da će kredit vratiti po dogovorenim pravilima? Hoće li ljekar biti primljen u radni odnos samo na osnovu izjave da će obavljati ljekarske zadatke na zadovoljstvo pacijenata? Neće, neće i neće! A izbor političkih predstavnika, čije postupanje može dovesti do rušenja svih mostova, bankrota čitave zemlje i golemih ratnih pogibija, ne zahtijeva nikakve garancije o iskrenosti i sposobnosti niti ga prate ikakve kaznene mjere.

Pa građani ne znaju ni kako političari izgledaju jer se na izbornim plakatima predstavljaju sa fotošopom retuširanim fotografijama, niti znaju šta političari misle jer su predizborni slogani izmišljotine stručnjaka za politički marketing. Nekad prilike čine da su takvi slogani tačni, iako su napisani da bi poručili suprotno, primjerice sastavljač Pitijskog slogana na jednom od predizbornih plakata HDZ-a sa slikom Sanadera poručivao je da će se napraviti iskorak što su glasači protumačili kao iskorak u napredak a bio je iskorak u propast.

Glasači ne znaju ni kakvi bi morali biti izabrani predstavnici. Moglo bi biti dobro da građani izaberu osobu koja je bila osuđena da je progonila njihove sunarodnike jer bi je mogli držati, kako se kaže, u šahu. Dakako, stvarnost je mnogo složenija. Ali, sigurno je da nije ispravno izabrati jako dobru osobu koja se nikome ne želi zamjeriti. Ako se politika shvata kao vučja jazbina, besmisleno bi bilo izabrati jagnje kao delegata.

Posljednja mogućnost da se predstavnici vlasti prisile na izvršenje obećanja nestala je sa ukidanjem političke odgovornosti. Veliko je postignuće ukidanje progona zbog izražavanja različitog mišljenja, ali je ovu tekovinu oslobađanja ljudskog duha najviše iskoristio politički establišment u zaštiti svojih interesa pretvorivši je u moratorij na političke zločine. S obzirom na olako davanje obećanja u predizbornoj kampanji pri uspinjanju na vlast kada predstavljaju svoje mogućnosti gotovo neograničenim, političari nemaju opravdanja za pogubne posljedice vladanja u nepredvidivosti rezultata djelovanja koja koriste pri silasku s političke scene. Nepostojanje sankcija za neizvršavanje predizbornih obećanja kao posljednja i slaba mjera kontrole, koja i tako ne može popraviti posljedice pogrešnog vladanja, u potpunosti izuzima predstavnike vlasti iz pravnog sistema koji ostaje da služi za zaštitu političkog poretka koji ustanovi politička struja na vlasti.

Ali, ako ne postoji zakonska, postoji li barem moralna obaveza održavanja obećanja? Postojala bi kada bi se djelatnost predstavnika naroda odvijala u okruženju u kojem živi glasačko tijelo pa bi narodni predstavnici dijelili zajedničke moralne norme sa narodom. Ali, živeći izolirani od glasačkog tijela, zastupnici izgrađuju poseban moral svoje izdvojene i povlaštene, iako otvorene grupe, održavajući mnogo jače unutarnje interesne veze od veza sa glasačkim tijelom čak i u slučaju međusobnih oštrih sukoba a veze sa glasačkim tijelom prirodno slabe već neposredno nakon izbora kada glasači postanu svjesni da se data obećanja ne održavaju.

Tako se pri izborima prave dvije suštinske pogreške.

Prva je pogreška da se biraju političari koji, kao i svi ljudi imaju slobodnu volju, pa mogu promijeniti svoja mišljenja u odnosu na mišljenja koja su iznosili za predizborne kampanje. Nikakva realna odgovornost za promjenu predizbornog stava ne postoji, nego da građani osude takvu politiku na sljedećim izborima. Ako je kazna za političare da ne budu ponovno birani, koliko su tek kažnjeni obični građani koji nisu nijednom u životu bili birani da bi na račun neiskrenosti mogli da dobivaju društvenu plaću.

Ali, ova pogreška u izboru je mnogo dublja jer se izabrani političari ne smiju ograničavati obećanjima pošto obećanja smanjuju manevarski prostor političara da su ograničeniji u djelovanju od građana koji su ih birali pa bi političar koji bi obećao mir morao sazvati referendum da bi dobio odobrenje da učestvuje u odluci da uzvrati na ratni napad. Kada se ukine odgovornost, nestaje bilo kakva povezanost između izabranih predstavnika i građana pa se funkcionalnost izbora izjednačava sa slučajnim izborom dobitka kao u igrama na sreću.

Druga pogreška da izabrani političari nikad ne pripadaju društvenom sloju običnih građana, nego pripadaju društvenom sloju upravljača može se spriječiti tako što se spriječi odlazak izabranih delegata uopće iz sredine u kojoj su djelovali tako da ostanu da dijele životnu sudbinu sa svojim biračima a da međusobnu komunikaciju obavljaju preko koordinacijskog centra u upravi posredstvom videokonferencije.

Zbog u potpunosti naopako postavljenog sistema političare, koji bi s obzirom na formalno veliku podršku od građana i ulogu u svakodnevnom životu morali biti najcjenjenije osobe u društvu, građani najviše ocrnjuju i mrze.

Do koje se razine srozao izbor u demonkretenskim sistemima najbolje pokazuju sljedeće zanimljivosti. Skupljanje desetina hiljada potpisa za učestvovanje na izborima praktički je neprovjerljivo. Izborna kampanja je općeprihvaćeni cirkus laži i rugla u kojoj se kandidati reklamiraju po nevažnim značajkama kako bi privukli pažnju na osnovu asocijacija kao što se, i opet naopako, reklamira roba široke potrošnje i difamiraju jedni druge bez ikakvih ograničenja. Takozvani dan šutnje uoči izbora samo potvrđuje svu bijedu postojećeg izbornog postupka u kojem je veliki dio glasačkog tijela s opravdanjem neodlučan jer izborna kampanja nije zasnovana na realnim pokazateljima nego na iracionalnim, emocionalnim motivima koji su najjači neposredno pred izbore zbog čega samo jedan jedini dan može učiniti da glasači promijene mišljenje.

A onda, sam naziv demokracija koji znači vladavina naroda. Ako bi pod vladavinom naroda mogli nešto podrazumijevati bio bi to trenutak od oko jedne sekunde po glavi svakog birača koliko treba glasačkom listiću da upadne u glasačku kutiju. Zašto bi se prema glasanju koje traje samo jednu sekundu kada, recimo, građani vladaju, nazvao demokracijom vremenski period od po četiri ili čak sedam pa i više godina između uzastopnih glasanja za koje vrijeme građani nemaju nikakvu priliku konstruktivnog utjecaja na politiku, nego mogu samo destruktivno djelovati putem štrajkova i pobuna?

Nepostojanje ikakve mogućnosti djelovanja građana na politiku između izbora pokazuje da je demokratski sistem primjer sistema bez regulacije koji omogućuje vladajućem sloju da radi šta hoće. Funkciju samoregulacije ne može izvesti opozicija koja se ne uzima ozbiljno jer se uvijek optužuje da primjedbe upućuje zbog svojih političkih interesa pa jedinu kontrolu sistema vrše javni mediji čiji je osnovni kriterij uspješnosti dobra prodaja vijesti koja je najbolja kada novine dosegnu stadij žute štampe.

A šta tek reći za kontrolu političkog sistema putem medija koji su u vlasništvu sumnjivih privatnika i stranih vlasnika koji, kao u nekom reality showu u kojem se nalazimo zatvoreni od rođenja pa do smrti, stvaraju predstavu o stanju u državi i svijetu koja zamjenjuje realnu perspektivu sa iluzijama korisnim centrima moći.

Društveno politički sistem je napravljen diktatorski, sa hijerarhijom odozgo prema dole bez hijerarhije odozdo prema gore u kojoj bi niži službenici filtrirali prijedloge odozdo tako da bi upravljajući sloj stalno dobivao pročišćene ideje čitave populacije. Kao što drvo ne može dati ploda kada je odsječeno od korijena pa biljka ne prima vodu i minerale tako ovakav društveni sistem ne može stvoriti društvenog, ekonomskog ni političkog ploda.

Druga pogreška društveno političkog sistema je što ne postoji horizontalna povezanost između institucija kojoj u mnogo slučajeva predstavlja prepreke pripadnost voditelja različitih institucija različitim političkim strankama.

Od jako polariziranog sistema vlasti i opozicije još je gori sistem sa više stranaka. Što više stranaka, to se nakupi više negativnog iz djelovanja pojedinih stranaka a da ne može doći do izražaja prednost šireg izbora između više stranaka kada većinom ne postoje nikakve razlike između skoro jednako loših stranaka. Višestranačje, koje se proklamira kao osnova demokracije, proizvodi baš to gore stanje što u politici učestvuje više stranaka pa se pogoršava upravljanje državom jer se unosi veća neodlučnost kompromisne politike u sprovođenju proklamiranih ciljeva koja se ispoljava u nestabilnosti koalicijskih vlada.

Tragično je za izbora vidjeti borbu za svaki pojedini glas a zatim doživjeti da u koalicijskoj vladi najodgovornije resore zauzmu predstavnici minornih stranaka koji jedva imaju podršku veću od kojeg procenta glasača.

Izuzimanje od političke odgovornosti pretvara formalno narodne zastupnike u tlačitelje u potpunosti izvan narodne kontrole koji postaju to više osioni što su više dezorijentirani pa sve više pooštravaju zakone u oblastima života u kojima nedostaci upravljanja zbog odstupanja od stvarnosti i želja građana više dolaze do izražaja i donose odluke koje iz sukoba interesa prelaze u političko bezumlje proširujući prisilu na većinu građana umjesto nad manjim dijelom populacije devijantnog ponašanja.

Osim što je, zbog nemogućnosti naroda da kontrolira na bilo koji način vlast između izbora, pogodna za uspostavljanje diktature vladajućeg sloja u zemlji, demokracija, kao najmanje autoritativan način vladavine koji se može pozvati jedino na podršku naroda koje nema, omogućuje stranim silama da jače potčine tobože demokratske zemlje svojoj kontroli koje što više gube podršku u narodu to više nalaze pribježište pod skutima stranih sila što objašnjava zašto strane sile toliko insistiraju na demokratskim vladama.

Zašto demonkretenski sistem djeluje nakon izbora kao sistem sklada i stanja društvenog mira objašnjava se ljudskom sujetom, taštinom jer je velikoj većini glasača neprijatno priznati da nisu zadovoljni sa politikom koju vode političari koje su sami birali. Kada prođe nekoliko mjeseci koje vlade traže radi uvođenja u posao, splasne i ovaj provizorni motiv pa većinu vlada podržava za velike većine trajanja mandata manje od 50% birača i vlade nastave vladati bez stvarne legitimnosti.

Opasna je tendencija takozvanog demokratskog sistema da se s vremenom urušava jer glasači, nakon višestrukih negativnih iskustava da izborima nikad nisu postigli što su željeli, postanu potpuno indiferentni i ako nastave ići na izbore to ne čine iz konstruktivnih, nego iz destruktivnih motiva, da bi uklonili političare na vlasti ili da bi onemogućili izbor omraženijih političara pa se izbori pretvaraju u uklanjanje političkog otpada zbog čega izbori ne mogu dati druge rezultate osim prosječnih.

Srozavanje kriterija uvodi u spiralu propasti obje strane: političke stranke i građane jer političke stranke podilaze najnižim strastima građana osipajući napade na političke protivnike koji dovode do daljeg snižavanja kriterija birača što povratno navodi političare da dalje prizemlje kampanju. Upravo suprotno od procesa koji bi jačao demokraciju povećanjem spoznaje građana o politici, što na osnovu povijesnog iskustva, što na osnovu sve boljeg uvida u trenutna politička zbivanja.

Prevara je da je sadašnji način izbora, koji se reklamira kao bitna odrednica današnjih demokratskih društava, stvarno omogućio prosperitet takozvanim zapadnim demokracijama kako se to može pomisliti iz koincidencije da su najnaprednije zemlje upravo zemlje koje insistiraju na ovakvom načinu izbora. Zamislimo da se zamijene zastupnici koji su dobili izbore sa njihovim protukandidatima. Bi li nastale bitne promjene u političkim rješenjima takozvane stabilne demokracije?

Ne bi, jer se protukandidati i tako pojave na nekim sljedećim izborima i nikakve bitne promjene u društvu se ne dogode. Bi li u slučaju prve velike kampanje uz televizijske duele, izbor umjesto Kennedyja, koji je započeo intervenciju u Vijetnamu, Nixona, koji je završio rat povlačenjem iz Vijetnama, učinio da vijetnamskog rata uopće ne bude? Prirodno da ne bi jer je utjecaj izbornih rezultata zanemariv u odnosu na utjecaj trajnijih unutarnjih i međunarodnih interesa i naslijeđene, neizborne birokracije koji se, s jedne strane, ispoljava u relativnoj stabilnosti političkog i zakonodavnog sistema a, s druge strane, onemogućuje promjene politike koja ostaje na tragu vlastite inercije.

Zašto zaostale zemlje sa diktatorskim režimima slabije prolaze od zemalja sa takozvanim demokratskim društvenim sistemima djelomično je rezultat međunarodnog pritiska takozvanih demokratskih država na diktatorske režime koji se ispoljava u obliku zaustavljanja financijske pomoći i ekonomskih blokada a nije posljedica postojanja ili nepostojanja izbornog sistema. Kada nisu u sukobu sa interesima velikih sila, diktatorski režimi postanu stabilniji i dugotrajniji od demokratskih vlada.

Kao rezime može se navesti da narod koji vlada otprilike nekoliko sekunda u periodu između izbora koji može trajati nekoliko godina prenosi pravo vladanja, legitimitet na političare čija je profesija, umjesto da bude najcjenjenija, najomraženija da se sami političari stide i, ako su završili političke nauke, da spomenu svoju profesiju u predizbornoj kampanji i traži se da se politika izbaci iz privrede, sudstva i drugih djelatnosti a zatim ovakvi političari po principu političke volje prenose pravo vladanja u sudove i upravu čija djelatnost provođenja zakona, premda su zakone odredili pokvareni političari koji po profesiji ne moraju imati nikakve veze sa pravom, dobije božanski obol nedodirljivosti izražene u floskuli države prava u kojoj zakone sprovodi isti ili još veći ološ od političara, samo zaštićen od prigovora kao u najcrnjoj diktaturi.

Zanimljiva je koegzistencija procesa izbora i države prava.

Ako se demokracija ispoljava kroz vladavinu naroda posredstvom izabranih političara, trebalo bi da političari sude jer najbolje poznaju zakone pošto su ih sami donijeli a takvi sudovi bi bili po volji takođe i birača jer bi im sudili ljudi koje su sami birali a najcrnjim riječima se osuđuje suđenje koje je političko.

Ako se demokracija ispoljava kroz državu prava, izbori nemaju posebnu važnost jer bi na vlast mogao doći bez posljedica Hitler koji bi odmah bio smjenjen i osuđen za svoje rasne pokušaje.

Koliko je indoktrinacija demokracijom uništila logiku i moral neka pokaže slučaj sa blokadom BiH parlamenta u vezi matičnih brojeva pod izlikom da su svi, baš svi bez izuzetka političari u parlamentu pokvareni. Ali, političari su rezultat izbora po svim pravilima izbornog postupka pa može biti pokvaren samo mali broj političara koji se uklapa u statističku pogrešku. Krivica je uvijek do uzroka ili do građana koji su izašli na izbore i pogrešno glasali ili do naopakog demokratskog izbornog postupka koji zanemaruje da se slobodna volja političara ne može zauzdati sa fiktivnom odgovornosti i da političari pripadaju društvenoj grupi koja ne dijeli interese građana. Krivica ne može biti do posljedice- izabranih političara.

Kakva bijeda politički raspamećenog naroda koji će slijepo slušati, čak poštovati odluke političara koje je već najcrnje ocrnio kao da zakoni koje političari donesu, pa i zakon o matičnom broju, neće nositi biljeg karaktera istih političara.

  PUTEVI KOJI TEŽE DEMOKRACIJI 

Prema riječima nobelovke za mir iz 1991.: Aung San Suu Kyi: „Demokracija se ostvaruje onda kada su građani korektiv vlade i kada je vlada toga svjesna“.

Demokratske su diktature i kraljevine u kojima postoji međuodnos vladara i naroda a nisu demokratske zemlje u kojima se izabrani vladari od jednih do drugih izbora nikad ne mogu dobiti ni na telefon jer su na sastancima ili na putovanjima, premda danas nema nikakve potrebe za fizičkim sastancima niti za putovanjima kada postoje multimedijske mogućnosti razmjene mišljenja. Sastančenje vlastodržaca a potpuno prekidanje kontakata sa građanima između izbora pokazuje pravo značenje demokracije kao antidemokratske urote.

Naprotiv, diktatura u kojoj diktator mora voditi računa o ponašanju da ne izgubi život i bogatstvo ako bude zbačen i monarhija u kojoj suveren mora voditi računa o ponašanju da ne izgubi život, bogatstvo i nasljedstvo ako bude zbačen su obično koliko- toliko samoregulirajući sistemi.

Pod pretpostavkom da je više od polovine stanovnika dobronamjerno, što je minimalan uvjet za uspostavljanje bilo kakvog dobronamjernog političkog sistema, čak slučajan izbor diktatora pruža mogućnost veću od 50% da zemlja dobije dobronamjernog vladara koji postotak je ideal svake izabrane vlade nakon stotinjak dana provedenih na vlasti za koje je vrijeme pošteđena napada u isčekivanju pozitivnih rezultata vladanja.

Osim najveće sposobnosti samoregulacije monarhistički sistem pokazuje prednost u odnosu na takozvani demokratski sistem u pogledu veće sposobnosti monarha koji od mladosti stječe iskustva u vladanju od svojih prethodnika.

Interes građana je vrsta politike a ne tko će politiku sprovoditi pa je pravilan način narodnog upravljanja biranje ekonomskog i socijalnog programa između više programa koji se mogu ostvariti koje bi ponudili poznavatelji prilika, ali drugačiji od današnjih koji se obrazuju u školama po tendencioznim programima postojećih demokratskih političkih režima.

Programi bi sadržavali „input“ u kojem bi bilo opisano što građani moraju uložiti, primjerice koliki su potrebni porezi, sadržinu „black box“ sa navedenim načinima kako na osnovu „inputa“ ostvariti „output“ koji su zanimljivi samo stručnjacima i „output“ u kojem bi bilo opisano šta će se programom postići, primjerice koliki će se postići zapošljavanje i standard življenja i za koje vrijeme.

Prednost izbora politike na ovaj način je razdioba informacija u mali broj podataka koje je sposobna shvatiti velika većina običnih neupućenih i uglavnom za politiku nezainteresiranih glasača kao što su podaci o tome što građani daju a što za dato dobivaju i informacija koje razumiju samo stručnjaci koje pokazuju kako se na osnovu uloženih sredstava postiže programirani cilj.

Nakon izbora program političkog djelovanja postane ustav a državni službenici se zaposle kao djelatnici u državnoj administraciji jednako kao što se zaposle i djelatnici u ostalim djelatnostima.

Da bi se izbjegle nepravilnosti u djelovanju sudske i izvršne vlasti koje su jedini garanti građanske sigurnosti, sudska i izvršna vlast mora prikazivati građanima periodične izvještaje o svom radu na osnovu kojih građani na redovno održavanim referendumima mogu odlučivati o personalnim promjenama i plaćama državnih službenika u njima najvažnijim institucijama.

Redoslijed važnosti institucija u ispravnom demokratskom sistemu je: građani, ustav, zakoni, izvršna vlast a ne kao u sadašnjem demonkretenskom sistemu: građani koji su na prvom mjestu samo prividno, izabrani predstavnici koji su stvarni vladari, ustav, zakoni, izvršna vlast u kojem su izabrani predstavnici iznad ustava jer svojevoljno mogu mijenjati, slobodno tumačiti ili čak izbjegavati primjenjivati ustav i zakone pod izlikom nepostojanja političke volje koju građani nisu u prilici da navedu kao razlog svoga izbjegavanja da se povinjavaju zakonu.

Zanimljivo je da se čak i postojeći naopaki sistem izbora može poboljšati tako da se izbori uopće ne vrše nego se obave nezavisne naučno zasnovane ankete koje na uzorku od nekoliko hiljada ispravno izabranih ispitanika daju vrlo precizne rezultate čak i u slučaju vrlo brojnog ispitnog medija uz nemjerljivo manje troškove i sa vjerodostojnosti koja nije ništa manja od vjerodostojnosti koju pružaju izbori sa upitnim komisijama za prebrojavanje izbornih listića.

Postoji takođe mogućnost kombiniranog načina izbora pri kojem se izaberu predstavnici anketom ili imenovanjem od najbrojnije stranke i pruži im se mogućnost dokazivanja u roku od nekoliko mjeseci čime bi se izbjegao skupi cirkus političkog reklamiranja i pružile bi se mogućnosti većini građana koji se ne snalaze u političkim prepucavanjima da se odluče na osnovu realnih pokazatelja vladanja koje čine svakome vidljivi rezultati ispitnog političkog mandata.

Zanimljivo je da bi se pri ovakvim izborima promjenama trajanja probnog perioda vladanja moglo utjecati na vrstu politike, primjerice skraćenjem probnog perioda bi se postizali kratkoročniji politički ciljevi a povećanjem probnog perioda postizali bi se dugoročniji, više strateški ciljevi.