Marinko Čulić: Zašto nas nije bilo na biralištima

Povezani članci

• Milan Pekić: Sretna Stara!
• Dan ustanka naroda Hrvatske
• Etničko, građansko ili neko treće riješenje
• 2008.
• Analiza predsjedničkih izbora: Kandidatkinja HDZ-a izgubila u HDZ-ovu uporištu Zadru
• Srednjoškolci iz Jajca u borbi protiv segregacije dobili nagradu OSCE-a

Zašto je odaziv na hrvatski EU-referendum bio ovako jadan, i zašto se nije ponovio onaj plebiscitaran izlazak kao na referendumu za hrvatsku neovisnost?

To se, kršeći prste, pitaju hrvatski političari na vlasti i u opoziciji, ali samo zato što ne vide da se ovo ne može uspoređivati s tim referendumom, nego prije sa srpskim referendumima ranih devedesetih. O da, znam da će ih ovo sablazniti i ražestiti, ali, polako, neka se sjete što je bilo glavno obilježje tih referenduma, pa možemo dalje.

Glavno njihovo obilježje bilo je iznuđivanje posebnog statusa pod prijetnjom da ako se to ne ispuni slijede još gore stvari, a zar proteklih tjedana nismo gledali upravo to. Čitava hrvatska politička klasa, kojoj je pritekla u pomoć Crkva, veteranska desnica, čak i haški uznik Gotovina, ujedinili su se u utjerivanju straha u kosti građanima da ostanak izvan Europske Unije priziva neku strašnu pogibelj. Nju će preživjeti, dalo se razumjeti, samo najjednostavniji hrvatski organizmi, a i to pod uvjetom da ih nesreća zatekne negdje u ličkim pećinama, ili, ne znam, u slavonskim arteškim bunarima. 

I, naravno, birači su mućnuli glavom i premda ih je rijetko krasila prevelika politička promućurnost ovaj put su se sasvim rezonski zapitali: dobro, ako je EU takav zemaljski raj kako nas uvjeravaju, zašto pobogu u njega tjeraju motkama i močugama? Posebno je zanimljiv nesporazum koji sa svojim biračima imaju pijevci i kokoši iz Kukuriku koalicije. Prije referenduma javno su pravili računicu da su njihovi glasači na izborima prije nepunih dva mjeseca savršeno dobro znali da podržavaju proeuropske stranke, pa što je, biva, normalnije nego da to još jednom ponove.

I, stvarno, odaziv na referendum bio je uglavnom nešto veći tamo gdje je nova vlast premoćno pobijedila na izborima, ali opet nedovoljno da se prebaci 50-postotni prag, naprosto zato što ni ti birači ne vole vitlanje motkama. A usto su i glupo podcijenjeni. Nakon što ih se godinama s profesorskom odmjerenošću uvjeravalo da je ulazak u EU inicijacija u red dobro sređenih i prosperitetnih država, odjednom se i njima, kao da su izašli ispod HDZ-ovog kamena, počelo puniti uši pseudoelitističkim pričama o balkanskom svinjcu u kojem ćemo ostati u slučaju referendumskog ‘ne’. Čekaj malo, sjetili su se mnogi, pa i HDZ je izlazio na izbore s parolama ‘Tuđman, a ne Balkan’, u čemu je onda razlika?!

Vjerojatno se u grobu ljutito meškolji i sam Prvi Predsjednik, koji je sve strahove i animozitete prema Balkanu smislio zato da njegova stranka ostane na vlasti, a stoka sitnog zuba u opoziciji, i sada ne može doći sebi da su ga ovi drugi tako bezočno pokrali. Uostalom, što hoće ti kokošari? On je bio pošteni nacionalist, koji je, istina, u početku govorio o Hrvatskoj u Europi, ali kada je vidio da ona ne želi njegova ‘predziđa kršćanstva’, ‘korisne genocide’ i slično, zalupio joj je vrata i više ih nikada nije otvorio. Ovi sada naslijedili su od njega etnički čistu Hrvatsku, protiv čega nisu zucnuli slova, barem se nije čulo, zatim su to umotali u europsku zastavu, i već tada je bio jako ljut, a sada je i užasnut da su sve to još potpisali i njegovim imenom.

Licemjerje nove i stare vlasti

Eto, tu leže razlozi ovako jadnog izlaska na referendum, a ima ih još. Svi odišu licemjerjem novih i starih hrvatskih vlastodržaca, koji su se, recimo, godinama žalili, neki i javno, da im je u pristupnim pregovorima s EU nametano što drugima nije. To se doživljavalo kao sjedenje u zadnjoj klupi, dakle drugorazredna pozicija. Ali onda su iskoristili prvu priliku da tu drugorazrednost nametnu drugima, odbijajući financirati referendumsku kampanju protivnicima ulaska u Uniju. Lijep primjer principijelnosti, zar ne?! Dalje, ni HDZ, a bogami ni SDP, nisu se pretrgli da srede biračke spiskove, još manje da ukinu anakrono biračko pravo Hrvatima u BiH.

I to se sada ‘koaliciji voljnih’ za EU razbilo kao kahlica o glavu. Baš su, naime, Hrvati iz bosansko-hercegovačke ‘dijaspore’ najmanje izašli na referendum, i time ionako loš odaziv učinili definitivno očajnim. Dakle, nastojanje da se u Europu uđe trijumfalno velikim brojem glasova slomilo se na potpuno neeuropskom izbornom zakonu po kojem o tome odlučuju građani druge države. A to je toliko tipično za ovaj referendum da izgleda kao zrcalo u kojem se odražava sve ostalo. Ne znam, naime, ima li ljepšeg dokaza da Hrvatska možda sada zbilja jeste pobjegla s Balkana, kako vrište naslovnice ovdašnjih novina, ali su joj, bogami, u prtljazi ostale najgore navike koje je stekla dok je bila ondje.

 O čemu se glasalo? 

Ajmo sada na posljednji, vjerojatno i najvažniji razlog ove rekordno masovne apstinencije na EU-referendumu. O čemu se tu zapravo glasalo? O ostanku u samodovoljnoj Hrvatskoj, koja se rve s time da ne bude samljevena recesijom, i ulasku u Europu, koju melje ista takva recesija, jer je riječ o najbogatijem, ali i najzaduženijem kontinentu na svijetu. Usto nagriženom i sve većim ‘deficitom demokracije’ (izbor talijanskog i grčkog premijera bez ikakvih izbora), pa čak i civilizacijskim otklizavanjima (porast međunacionalne i međurasne netolerancije). Dakle, bio je to izbor između dvoje lošeg, i time postaje još jasnije zašto su toliki hrvatski birači izabrali treće – svejedno je!

Ovo je sasvim drukčija situacija u odnosu na onu prije petnaest ili dvadeset godina kada je Europa bila oličenje ekonomskog prosperiteta i političkih sloboda. Tada je ona pokušala ući u Hrvatsku, ali Hrvatska nije htjela ući u nju. Drugim riječima, kada je postojala mogućnost izbora, mi to nismo htjeli, a sada kada hoćemo, te mogućnosti više nema. Naravno, političari, i ovi naši ovdje i oni u Bruxellesu, ne žele to priznati. Suprotno, rezultat referenduma slavi se kao sjajan uspjeh, samo ponešto zasjenjen malim odazivom, iako nije jasno što je uspješno u tome kada nešto što je u krizi ulazi u nešto drugo što je također u krizi.

Očito je da je ova demokratska predstava na Balkanu, dobro na rubu Balkana, trebala i jednima i drugima da sakriju neke važne stvari. Na prvom mjestu kako to da je Europa na koju otpada trećina cjelokupnog svjetskog bogatstva odjednom krenula niz sunovraticu masovne nezaposlenosti, neimaštine, a sutra možda čak i endemske gladi? I kako da nekada respektabilna industrijska sila srednjeg ranga Hrvatska sada kao glavni adut članstva u EU ističe njene fondove potpore, čime se zapravo priznaje da se ondje ulazi s prosjačkim ambicijama? Naravno da političke elite ne šute o ovome slučajno.

Europska unija, koja je dosad najsavršeniji ljudski izum kada je riječ o sprječavanju ratova među narodima, naprotiv je sve neuspješnija u pravljenju socijalno pravednog mira. A kako isto vrijedi i za Hrvatsku, sve je jasno. Spojilo se loše s lošim, a za to se ne izlazi na birališta, radije se ostaje doma.

T-portal.hr