Marinko Čulić: Srpski vođa Ivo

Povezani članci

• Pismo sa Kosova: Moj sugrađanin – Prizrenac Ivica Dačić
• Ljiljana Spasić: jedno lice Druge Srbije
• Jugoslavija: omiljena psovka
• Lažna mantra za pravu
• Tomislav Klauški: Zbog rejtinga, budalo!
• Ateiste kamenovati, ne pomilovati!

Ja sam vođa hrvatskih Srba, a ne Pupovac – pod tim nevjerojatnim naslovom dao je Ivo Josipović veliki polemički intervju “Novom listu”, koji je ga je stavio i na naslovnu stranicu, čime je ta skandalozna izjava postala još nezgrapnija i ekstraordinarnija, umalo pa čudovišna. Jer, time se briše kao otiračem od tučene konoplje pravo srpske manjine da sama bira svoje političke predstavnike, a nakon što je Pupovca optužio za “etnobiznis”, “reketarenje” i podgrijavanje “nacionalnih sukoba niskog intenziteta”, to može značiti samo jedno. Poziv na njegovu političku eliminaciju. Doduše, “Novi list” je malo nategnuo taj svoj naslov. Iz teksta intervjua on se ne da izravno izvući, jer u njemu Josipović polemizira s navodnim Pupovčevim stavom da Hrvatska ima dva predsjednika, jednog za Srbe, drugog za Hrvate, a Josipović je, veli, predsjednik i jednih i drugih. Dakle, i “predsjednik Srba”.

Pa ipak, taj naslov nije isisan iz prsta, niti je njime iznevjeren duh stavova koje posljednjih tjedana Josipović iznosi strojničkom repetitivnošću u javnost. On se doista ponaša ako ne kao “vođa Srba”, što demantira u spomenutom intervjuu, a ono kao samozvani arhitekt srpske manjinske scene, što sasvim očito izlazi iz njegovih ustavnih ovlasti. Josipović, međutim, to ne prihvaća, izjavljujući da nema “političke teme o kojoj će mu itko zabraniti govoriti”, što bi bilo puno uvjerljivije da je zauzeo stav o, recimo, dvije baš sada vrlo aktualne teme. O praktičkom fijasku sudskog procesa protiv počinitelja zločina nad šestoro starih Srba i Srpkinja u Gruborima i o policijskom “osiguranju” komemoracija srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata, koje je bezobzirnije prema sudionicima tih komemoracija negoli prema desničarskim osporavateljima i provokatorima. Međutim, Josipović nije progovorio ni o jednom ni o drugom, iako se ne zna da mu je to mogao zabraniti itko osim on sam sebi.

Ali, nije si zabranio da invazivno ulazi u još jedno područje gdje mu nije mjesto, a to je arbitriranje u unutrašnjim konfrontacijama u jednoj manjinskoj zajednici, u ovom slučaju srpskoj. Nije to repa bez korijena. Posljednji koji je to učinio bio je Stjepan Mesić, kada se upetljao u unutrašnje svađe dviju židovskih organizacija u Hrvatskoj. To je svakako bio jedan od najblesavijih poteza koje je napravio u dva inače dobra predsjednička mandata, ali Josipovićev prethodnik ipak nije napravio ovako grozan gaf kao sadašnji predsjednik. Nije pokušavao redizajnirati manjinska prava Židova (kao što je Josipovićev savjetnik Siniša Tatalović učinio sa Srbima). A pogotovo nije pokušavao zadati Židovima obaveznu mjeru hrvatskog domoljublja (kao što je učinio sam Josipović, proglasivši odlazak Veljka Džakule na ovogodišnju proslavu “Oluje”, u kojoj je pobijeno više stotina srpskih civila, kao poželjan oblik hrvatskog domoljublja među ovdašnjim Srbima). Jasno je zašto se Mesić suzdržao i nije sve to napravio. Da je tako postupio, došao bi do samog ruba toga da bude optužen za latentni antisemitizam, a on se tu ipak nije toliko zaletio kao sada Josipović. Jer, onaj tko bi se nakon sveg povijesnog nasljeđa usudio oktroirati, nametati Židovima što se kod njih ima smatrati hrvatskim domoljubljem, ništa drugo ne bi ni zaslužio.

Ovim ne želim reći da je Josipović popovanjem oko kninske proslave “Oluje”, po istoj toj logici, iskazao antisrpski stav. Ali, od njega se svakako očekuje da više razumije logiku nastanka srpskih manjinskih prava danas u Hrvatskoj, ili barem da obuzda svoje medijske prišipetlje iz EPH-a koji to razumiju još manje. Oni su ovu svađu Josipovića s Pupovcem i “Novostima” shvatili samo kao još jednu priliku da se bace u krilo svog liblinga s Pantovčaka. I ne bi ga ispravljali čak ni u zanatski tako jednostavnom povodu kao što je njegova izjava da mu ne smeta podrška koju dobiva s desnice, da bi mu se to odmah zatim razbilo o glavu Karamarkovim mišljenjem da predsjednik države nepotrebno iritira srpsku zajednicu u Hrvatskoj. To govori da je Josipović toliko zbrkan stvor da mu je teško, preteško biti medijska ulizica, i to možeš samo ako pregrizeš ono što čak i u EPH-u vjerojatno znaju.

Znaju da nije točno ono što njihov trenutni pokrovitelj s Pantovčaka tvrdi, da je – o zbrko, gdje ti je kraj! – sadašnji model nacionalnih manjina kreirala desnica. Tehnički, to čak i stoji, jer je taj model stvoren devedesetih, u vrijeme neupitne vlasti HDZ-a. Ali samo jedan važan detalj – Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen je tek u ponovljenom pokušaju, jer su ga Bruxelles i Washington poslali na popravni – dovoljno jasno govori da je taj model zapravo kreirala međunarodna zajednica. Ona je to napravila na način koji je vrlo zahvalan za političke analize, i njih bi čovjek sigurno radije vidio nego ovo Josipovićevo slonovsko zalijetanje na hrvatsku manjinsku scenu. Međunarodna zajednica je, naime, u Hrvatskoj stvorila manjinski model koji je jedan od najboljih u Evropi, ako se računaju samo zemlje ne-građanskog tipa demokracije, i potrebno je zbilja veliko umijeće da ga se upropasti. Sada Josipović pokazuje da je u tom umijeću napredovao vjerojatno više nego itko sa službene hrvatske ljevice.

Prvo, on se ponaša kao da je hrvatski manjinski model izveden iz građanskog tipa društva, koji štiti pripadnike manjina kao građane a ne kao pripadnike etničkih skupina. Kao pravnik morao bi, međutim, znati da nije tako i da ima razloga zašto nije tako. Spomenuti tip društva postoji u starim demokracijama i u relativno nacionalno homogenim zemljama, gdje funkcionira razmjerno dobro ili barem ne funkcionira loše. No, u nacionalno mješovitim zemljama kakva je bila Jugoslavija i kakva je ogromna većina zemalja nastalih njenim raspadom, koje su usto opterećene i teškim nasljeđem međunacionalnih trvenja i zločina, svakako više rezona ima manjinski model kakav danas postoji u Hrvatskoj. No, Josipović se posljednjih tjedana drži kao da sadašnji ustavni manjinski model ne postoji ili kao da se, u najmanju ruku, na njega ne odnosi. Zato je vrlo mlako reagirao na pitanje iz intervjua u “Novom listu” iz kojeg proizlazi da su stranke nacionalnih manjina nešto anakrono i prevladano, dok su političke stranke hrvatske većine nešto suvremeno i, zamisli, “građansko”. To je, naravno, svetogrđe nad elementarnim činjenicama i nad zdravom pameću.

Hrvatske političke stranke nisu nikakve “građanske” organizacije, nego sasvim suprotno, glavni generatori najbojovnijeg nacionalizma i šovinizma u posljednja dva desetljeća. Zato tražiti jedino od manjina da se prestanu baviti “etnobiznisom” može samo onaj tko to ne želi vidjeti ili, još gore, tko to želi sakriti. Josipović će se ovdje sigurno u čudu zapitati gdje je tu on i što on ima s tim, i odmah mu treba odgovoriti da je on u naslovu s početka ovog teksta, koliko god ovaj neprecizan bio. Da bih to razjasnio, još samo nekoliko redaka objašnjenja o čemu je ovdje riječ.

Hrvatska priznaje više od dvadeset nacionalnih manjina, koje su sve direktno ili indirektno zastupljene u Saboru i to je, već rekoh, vrh onoga što je u Evropi ustavima i zakonima dano manjinama. No dok su u Hrvatskoj, da spomenem samo to, i dalje redovito prisutni masovni izljevi antisrpske mržnje i harange, jasno je da to treba uzeti s krajnjom rezervom i vrlo oprezno, s velikim grumenom soli u glavi, gledati na daljnji razvoj manjinske scene u Hrvatskoj. Ona će se u budućnosti vjerojatno kretati u pravcu građanskog, neetničkog tipa demokracije kakav prevladava u većini članica Evropske unije (premda sada i EU prvi put traži od svojih članica da reguliraju status nacionalnih manjina, čega se malo tko drži). No, u međuvremenu okrivljivati manjine da su one glavna zapreka stvaranju građanskog društva znači njihovo poricanje i negiranje, što Josipović objektivno i radi. I zato spomenuti naslov zbilja zvuči vjerodostojno, što god on mislio o tome.

 Novosti