Marinko Čulić: Šaka ničega

Što se više zahuktava predsjednička izborna kampanja i što je više političkih tenzija u zemlji, jasnije je da Hrvatska ima sve manje, zapravo nula, političara koji se bave pravom, ozbiljnom politikom

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Dugo sam mislio da je nemoguće zamisliti gluplji naziv za političku stranku od Saveza za bolju budućnost Bosne i Hercegovine. Najprije ti ide na jetra nesnosna pretencioznost takvih obećavala, a odmah zatim njihovo ziheraško zamuckivanje. Čak ni najbrbljiviji demagozi, a takvi su u vodstvu te stranke, ne usude se ući u detalje kako ta budućnost, pa još i bolja, treba izgledati. Nikakvo čudo, jer i u puno beznačajnijim stvarima nije uvijek jasno što je bolje, a što gore. Uzmite najbanalniji primjer vremenskih prognoza, kada meteorolozi govore o poboljšanju ili pogoršanju, a ne raščiste te pojmove. Je li lijepo vrijeme kada ima dosta sunca, što je dobro jer se manje troši na grijanje a i privlači turiste, ali može dovesti i do teških suša? Ili je lijepo vrijeme kada ima dosta kiše, što je dobro za poljoprivredu, ali može dovesti i do velikih poplava? Naravno, stvari postaju još kompliciranije kada se s klime pređe na ljude, jer ne možeš, zaboga, nuditi, kao u ovom slučaju, bolju budućnost baš svima. I kapitalistima i radnicima, i bogatima i siromašnima, i federalistima i unitaristima, homoseksualcima i bojovnim heteroseksualcima, policiji i lopovima… To je jednostavno besmisleno. Ali, evo, istu besmislicu sada gledamo i u ovdje kod nas otkako je Kolinda Grabar Kitarović objavila program za predsjedničke izbore ‘Za bolju Hrvatsku’. U njemu zjapi ista rupa, praznina oko toga na koji to način ‘bolja’ i, pogotovo, za koga bolja. A njeni pokušaji da rupu nekako zakrpi završili su na nepotrebnom junačenju da neće biti predsjednica na ‘daljinski pogon’ (kao da se to ne podrazumijeva). Pa zatim i na nemuštim frazama tipa da je izlaz iz krize u spoju ‘domoljublja, zajedništva i rada’ (baš bih volio čuti šire obrazloženje), te na potpuno deplasiranom obećanju da će ‘rehabilitirati’ generale koje je penzionirao Mesić (kao da im je bilo suđeno, pa ih sada treba oprati od nepravednih optužbi).

Ukratko, ako Ivo Josipović ide na izbore s programom novog ustava i ‘Druge Republike’, što također zaslužuje da bude mrzovoljno preispitano i uglavnom poslano na smetlište ove kampanje, Kolinda Grabar Kitarović uspijeva napraviti i nešto puno gore. Ona bi zadržala sadašnju, ‘prvu’ Republiku i samo bi ‘udarila šakom o stol’ da ta hrđava šklopocija bolje funkcionira, što znači da praktički sama priznaje kako pred birače izlazi s velikim ništa. Ali bi zauzvrat htjela sve – lijepih pet godina mandata na Pantovčaku. Neće joj to, gotovo je sigurno, poći za rukom, jer ona, kada malo bolje pogledaš, zapravo i ne vodi kampanju za novu predsjednicu, nego za novu, Karamarkovu vladu. To jasno proizlazi iz činjenice da veći dio te kampanje napada Milanovićevu vladu, i to čak žešće nego Josipovića, jer kada se i obruši na predsjednika, to je najviše zato što nije zagrmio i spriječio njenu nesposobnost i štetočinstvo. Dakle ona je na ovim predsjedničkim izborima samo pijun HDZ-ove stranačke garniture koja će se za godinu dana pojaviti na parlamentarnim izborima, i sada samopožrtvovno raščišćava teren da se ta garnitura što lakše i udobnije smjesti na vlasti.

Jednako je jasno i nešto zbog čega sam, priznajem to, pogriješio kada sam nedavno objavio tekst o ovim izborima pod naslovom ‘Kolinda je bolja’. Ona bi zaista bila bolja od Josipovića, i to valjda i dvostruko, da se u ovoj kampanji uspjela, pa i samo htjela, nametnuti kao važan politički korektor koji vraća HDZ na umjerenjački, reformistički kurs, koji je Karamarko invazivno napustio. Ali ništa od toga. HDZ je u ovoj kampanji ostao na istim radikalističkim pozicijama kao i dosad, ako ih nije još i produbio, nastavljajući se približavati desnim strankama granično fašističkog profila. A njegova predsjednička kandidatkinja učinila je samo toliko da se odmakne od takvih stavova (izbjegavanje da Tita, osim diktatorom, nazove i zločincem), ali ne i da ih mijenja. Štoviše, posljednjih je dana Grabar Kitarović učinila i korak da se približi desnici, doduše u jednoj samo simbolički važnoj a praktički beznačajnoj temi (zagovaranje kemijske kastracije pedofila, što je povratak u penološko kameno doba, jer u pravosuđe umjesto kažnjavanja uvodi osvetništvo). Kada se sve zbroji, dobro se vidi da za HDZ-ovu predsjedničku kandidatkinju nisu toliko problem silni gafovi u ovoj kampanji koje svi spominju, kao ovo s kninskom zastavom, koliko što se to zbiva na potpuno praznoj političkoj podlozi, očišćenoj od svakog relevantnog sadržaja. Najkraće rečeno, u njenoj stisnutoj ‘šaci’ nema ničega.

Ali ima li ičega u Josipovićevoj? O da, on je ozbiljniji igrač, što proizlazi već iz činjenice da izbornu kampanju vodi za sebe, a ne za matičnu stranku SDP, ali i njegova je politika sadržinski prazna, a i ono malo sadržaja brzo je sasjekao zub vremena. Njegova ‘nova pravednost’ s kojom je dobio prve izbore pala je već na tome što se sam nje nije držao (ZAMP). Njegov antifašizam uočljivo se klima s dolaskom izbora, o čemu govori odbijanje da se pojavi na godišnjici Batinske bitke (valjda zato što je u njoj poginulo najviše Rusa, a Rusi danas, je li, nisu popularni). Njegovo shvaćanje slobode mišljenja i govora nepovratno je propalo kroz rešeto afere oko Dejana Jovića itd. itd. Ali ako i zanemarivo sve ovo i usredotočimo se na glavni adut njegove kampanje, a to je donošenje novog ustava, opet nije dobro. Ima tu, doduše, prihvatljivih stvari, posebno kada je riječ o reformi izbornog sistema i demokratizaciji političkih stranaka, čime predsjednik želi resetirati hrvatsku političku klasu, smatrajući da je to preduvjet za novu, ‘Drugu Republiku’. I tu počinju problemi. Zavodljivo je što Josipović za današnji politički sistem uvodi naziv ‘politički kapitalizam’, ali je krajnje indikativno da ga kapitalizam ni najmanje ne zanima kada je riječ o njegovom matičnom okruženju, a to su ekonomija i raspodjela. Tu je on napravio i najveće i najdalekosežnije štete u Hrvatskoj i šire, pa bi bilo logično zaključiti da bi preduvjet za nekakvu ‘Drugu Republiku’ trebao biti u preslagivanju ekonomskog, a ne političkog kapitalizma. Ali takvog zaključka kod Josipovića nema, pa je njegova reforma osuđena na koprcanje u zrakopraznom prostoru.

Tako on radi isto što i Kolinda Grabar Kitarović. Nudi ‘bolju budućnost’ cijeloj naciji, zaobilazeći pažljivo sve njene konfliktne točke, iako se zbog toga konflikti samo umnožavaju, sada već sasvim ozbiljno i u nogometu. Logično je onda da njima dvoma relativno ozbiljno puše za vrat Milan Kujundžić, čiji je jedini program ‘boljitak hrvatskog naroda’, čime je doveden do savršenstva tip političara koji se odbijaju baviti pravom i ozbiljnom politikom.