Marinko Čulić: Premošćivanje histerije

Povezani članci

• Cementiranje elita
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (10): I vojnici HV-a istjerivali su Bošnjake iz zapadnog Mostara
• Samo plinovod kojega ne smije biti?
• Marinko Čulić: Zašto Milanović nema jasan stav o lopovima iz svoje stranke?
• MALI ŽIVOTOPISI: Karim
• Jasmila Žbanić: Braneći pravo manjine, protiv nasilnika, mi štitimo svaku slobodu i svačije ljudsko pravo

Više od tjedan dana Hrvatska se s pravom slatko smijala Tomislavu Nikoliću, prikladnog nadimka Grobar, zbog glupe i apsurdne namjere da štrajkom glađu iznudi izvanredne izbore u Srbiji. Ali, sada kada i grupa hrvatskih branitelja štrajkom glađu želi postići jednako apsurdan cilj da Sabor zauzme stav o presudi Gotovini i Markaču i ukine je, što li, nitko se ne kliberi. Nikome ništa nije smiješno. Naprotiv. Predsjedniku Sabora Luki Bebiću stvar je bila dovoljno ozbiljna da primi štrajkače, brižno ih uvjeravajući da je Sabor prije deset godina donio Deklaraciju o Domovinskom ratu, u kojoj je sve rečeno o “Oluji”. Nema potrebe tome nešto dodavati, rekao je štrajkačima, očinski ih zamolivši da prestanu s neuzimanjem hrane, jer time će najviše nauditi sebi.

Nije, jasno, ništa govorio o tome da je i vlast kojoj pripada nakon presude dvojici generala u svojevrsnom štrajku. Dobro, ne u smislu neuzimanja hrane, daleko bilo, nego neuzimanja k pameti činjenice da je Haag puno meritornije ocijenio zbivanja u ljeto i jesen 1995. godine nego što to čini ona. I da time, to je druga bitna razlika, ni izdaleka nije htjela nauditi sebi. Ali bi itekako mogla osuđenim generalima, a svakako već jeste zemlji koja, evo, punih tri tjedna ne izlazi iz amoka antihaške histerije.

Tko zna dokle bi to histeriziranje išlo i bi li uopće stalo da izvana nisu počela stizati prva ozbiljna upozorenja. Najozbiljnije je uputio glavni haški tužitelj Serge Brammertz, koji je rekao da je nezadovoljan načinom na koji je hrvatska vlast primila presudu Gotovini i Markaču, te da je zabrinut novim valom nacionalizma u Hrvatskoj. Tek kada je to objavljeno, premijerka Jadranka Kosor odlučila je malo stati na loptu. Nema nikakve istrage oko toga kako su brijunski transkripti završili u Haagu, demantirala je svoju samo koji dan staru izjavu, Vlada je samo tražila izvještaj nadležnog ureda za suradnju s Tribunalom.

Tako je, eto, premijerka zamislila zakrpati rupe koje su posljednjih dana ponovno prijeteći zinule u odnosima s Haagom. Ali, čisto sumnjam da će to uspjeti. To što je napravila samo je nužno ograničavanje štete, jer je njena Vlada, nakon što je odbila prihvatiti kvalifikaciju o udruženom zločinačkom pothvatu na čelu s Tuđmanom – što bi joj se, hajde, možda nekako i oprostilo – učinila i neoprostiv korak dalje. Naime, praktički je počela funkcionirati kao produžena ruka tog zločinačkog pothvata, započevši veliku “diplomatsku ofenzivu” u svijetu radi opozivanja prvostupanjske presude, čime je izravno dala na znanje da Tribunal smatra političkim sudištem. A onda je to nastavljeno antišambriranjem da se Hrvatsku prihvati kao “prijateljicu suda”, što nosi sličnu poruku. Zatim i spomenutom hajkačkom potragom za onima koji su navodno izdali nacionalne interese izručujući brijunske i druge transkripte Haagu…

Ipak, najveći krimen Vladi Jadranke Kosor navalio je na grbaču Hrvatski helsinški odbor koji se, braneći svoj najznačajniji, kapitalni projekt, poznati izvještaj o hrvatskim zločinima u “Oluji” i poslije nje, vinuo u stare visine, na kojima ga posljednjih godina uglavnom, ili uopće, nema. HHO je napao Državno odvjetništvo da iznosi sasvim proizvoljne, bitno umanjene brojeve srpskih civilnih žrtava u “Oluji” i da skriva podatak kako nitko nije sudski odgovarao za te ratne zločine. Samu Vladu optužio je, pak, da ništa ne radi da se utvrdi pravi broj žrtava iz ljeta i jeseni 1995. godine, bez čega nije moguć sudski progon zločina koji su tada napravljeni. Dakle, izravno je okrivio ključne institucije pravne države da su ne samo zakazale u kažnjavanju zločina, nego da su se suučesnički uvalile u njihovo prikrivanje.

To je imalo neočekivano plodan efekt. Državno odvjetništvo je ubrzo priznalo da stvarno nitko nije sudski kažnjen zbog ratnih zločina u “Oluji”, a spustilo se i do granice samoponiženja zatraživši od HHO-a njegov izvještaj o “Oluji”, iako je on nastao prije punih deset godina i preko iscrpnog citiranja u medijima odavno postao općepoznata činjenica. Što je nagnalo Odvjetništvo na ovakvo reagiranje, vrag će ga znati. O tome se može nagađati u rasponu od toga da je to napravilo na svoju ruku, da se izvuče iz ove sramotne maškarade oko zločina u “Oluji”, do toga da je to učinjeno na mig premijerke.

Ona time šalje signal Tamo Gdje Treba, a to je, jasno, Haag, da koliko god njena Vlada vrištala protiv kvalifikacije udruženog zločinačkog pothvata, ona ipak ne odbacuje sve suštinske dijelove presude Gotovini i Markaču. Već prije, Jadranka Kosor je sličnu poruku poslala putem interne unutarpartijske okružnice i svim regionalnim organizacijama HDZ-a, koje su obaviještene da će se poduzeti što treba da se ospori prvostupanjska presuda dvojici generala, ali su i upozorene da se tu presudu ne smije rušiti. Rezultat: na uličnim prosvjedima branitelja protiv haške presude članova HDZ-a uglavnom nije bilo. No, bilo je pojedinačnih bijesnih reagiranja iz nekih regionalnih stranačkih organizacija (Vinkovci), gdje su saborski zastupnici HDZ-a potpisivali saopćenja u kojima izražavaju “užasnutost” haškom presudom za udruženi zločinački pothvat i odmah zatim mogućnošću da se u ovom, navodno teškom trenutku za Hrvatsku, na skorim parlamentarnim izborima vlasti dokopaju “crveni”.

Koliko god bila usamljena, ovakva reagiranja jedina odražavaju stvarni duh koji caruje u vladajućoj stranci. U njenom vrhu, koliko i u područnim organizacijama, na presudu Gotovini i Markaču gledaju najviše, zapravo isključivo, kroz naočale straha da zbog toga, ne dao bog, ne izgube izbore. Zato je izabrana ovakva taktika. Pustit će se radikalnoj desnici da vodi ovaj nacionalistički val pokrenut nakon presude Gotovini i Markaču, koji će HDZ iz pozadine orkestrirati kao tobožnju brigu za dvojicu generala (za kojima, zapravo, i jednima i drugima puca kufer). A stvarni cilj bit će održanje na vlasti, i ako tu nešto zaškripi, HDZ se neće libiti ni da otvoreno predvodi taj val u pravcu eliminiranja političkih konkurenata (pokazna vježba već je obavljena usmjeravanjem vrištećeg bijesa krajnje desnice i šire javnosti prema “izdajniku” Stipi Mesiću). Dakle, HDZ i Vlada samo taktički premošćuju sadašnju histeriju u zemlji, kako ne bi otvoreno kompromitirali odnose s Haagom, Bruxellesom i Washingtonom. A zapravo puštaju da se ona i dalje nesmetano izlijeva javnim prostorom (osobito državnom televizijom) kako bi je, ustreba li, upotrijebili kao možda zadnji štit za obranu svojih glavnih, ultimativnih političkih interesa.

Kao vrhunac tog obrambenog plana predviđeno je da prije ovogodišnjeg obilježavanja obljetnice “Oluje” Sabor donese posebnu deklaraciju o toj vojnoj akciji. Što bi u njoj stajalo? Ništa što se već ne zna. Da je “Oluja” bila legitimna akcija kojom je oslobođen okupirani hrvatski teritorij, a za zločine u njoj nema kolektivne odgovornosti, nego treba procesuirati počinitelje. Pa, zašto onda to stavljati u nekakvu deklaraciju? To se pita i Vesna Pusić, kojoj je besmisleno da Sabor glasanjem potvrđuje poznate povijesne činjenice. Ipak, nije baš tako. Očito je namjera da se u toj deklaraciji ignorira sve što miriše na udruženi zločinački pothvat ili na etničko čišćenje, čime bi te pravne kvalifikacije praktički bile izbačene iz upotrebe, a možda i izrijekom zabranjene (kao u Deklaraciji o Domovinskom ratu).

Osim toga, ne shvaća čestita Vesna Pusić da baš ovakvo protivljenje kao njeno sada treba HDZ-u. Namjera je zbiti opoziciju i cijelu političku javnost u jednako misleći tor, a tko neće u nj, bit će živa meta za nadolazeća predizborna napucavanja. Zvuči vam previše prozirno i glupo? Možda, ali dosad je uvijek palilo.

Novosti