Marinko Čulić: Povratak proletarijata

S hrvatske burze neimaštine i socijalnog beznađa i dalje stižu sve gore i gore vijesti. Posljednja, koja dolazi iz Državnog zavoda za statistiku, govori da u ovoj zemlji čak trećina stanovnika živi na pragu siromaštva, a dvije trećine teško ili vrlo teško vežu kraj s krajem. Dakle s malo opravdanog cinizma Hrvatsku treba tretirati kao produktivan i dobro uhodan mehanizam za proizvodnju bijede i socijalne besprizornosti i to, bez sumnje, danas u njoj najbolje funkcionira. Ali to nije sve. Kada vidiš da u ovoj zemlji eksponencijalno raste broj drastičnih slučajeva siromaštva koji se rješavaju karitativnim akcijama putem medija, odmah imaš na tanjuru i odgovor kako se na to reagira. Bijedno. Toliko bijedno da je to još bjednije od materijalne bijede o kojoj govorimo, a što je najgore, ni s jedne strane nema ni zračice svjetla koja bi probušila prvu rupu u toj tmini. Jer ne samo Hrvatska, nego i cijela južna Evropa, kao što je poznato, prolazi kroz istu ili sličnu hiperprodukciju siromaštva, ali ne samo ona, ima toga i sjevernije, pa se zagrcneš kada pročitaš da i u jednoj Njemačkoj petina radnika zarađuje manje od hrvatskog prosjeka. Ni to nije najgore. Gore je što su gotovo sasvim odbačene alatke kojima se do prije tridesetak godina preveniralo ovoliko siromaštvo i sprečavalo da ono okorovi i najbogatije evropske zemlje, kako se sada događa.

Riječ je o famoznoj ‘državi blagostanja’ ili, naškije rečeno, o socijalnoj državi, koju su glavešine kapitalističkog svijeta svojedobno proglasili idealnim izumom kapitalizma. Jer on, govorili su, uravnotežuje pretjerane socijalne razlike, a time se, uvjeravalo se tada još jake sindikate, čini suvišnom i svaka klasna borba između kapitala i radništva (ili, šire rečeno, između kapitala i ukupnog radno ovisnog stanovništva). Konvencionalna ljevica, koja se u Evropi, pa tako i u Hrvatskoj, listom postrojila na crti tzv. trećeg puta, prihvatila je bez rezervi takvo stanovište i time praktički potpisala svoju predaju, možda i smrti i nestajanje. U međuvremenu su, naime, spomenuti glavešine toliko ojačali na općoj podcijenjenosti rada, posebno nakon izbijanja krize 2008. godine, da im socijalna država više ne treba. Štoviše, sada baš oni zazivaju otvorenu klasnu konfrontaciju, čak rat kapitala i rada, trijumfalno najavljujući da u njemu sigurno pobjeđuju. I zbilja, ta je pobjeda po spomenutoj trećeputaškoj ljevici više nego izvjesna, ona se zapravo već dogodila. No u novije vrijeme pojavljuje se nova ljevica (grčka Siriza, španjolski Podemos, njemački Die Linke) koja prihvaća bačenu rukavicu, jer i sama polazi od toga da se klasnu borbu ne treba i ne smije izbjegavati. A uz to ide sve raširenije mišljenje da socijalna država samo nepotrebno otupljuje taj antagonizam i da povratak na pristojnije plaće zaposlenih i na veću socijalnu sigurnost više nije dovoljan.

Na tom valu doplivao je i do ovih naših prostora taj novoljevičarski pokret, najprije preko slovenske koalicije Združena levica, koja je već ušla i u parlament, a odnedavno i hrvatske Radničke fronte, koja je odmah istakla da i ona ima isti cilj. Zajedničko im je da obje istupaju s otvoreno antikapitalističkih pozicija, dakle stavile su sebi u zadatak nenasilno, parlamentarno uklanjanje kapitalizma i povratak socijalizma, što je, doduše, u hrvatskom slučaju staza koju se već prije utabali Šuvarovi socijalisti. Oni, istinabog, nikada nisu uspjeli proći kroz ulazna vrata Sabora, ali sada su se značajno promijenile okolnosti jer su ekonomska kriza i međuklasni antagonizam puno zaoštreniji, što Radnička fronta očito želi iskoristiti da vrati proletarijat na scenu. Doduše, pojam proletarijata, za koji mlađe generacije valjda i ne znaju što znači, ne koristi se, po svemu sudeći, i zato da se napravi odmak od terminološkog nasljeđa ovdašnjeg socijalizma, ali se od njega sasvim i ne bježi. U programskim dokumentima govori se da će se Fronta staviti na stranu ‘potlačenih’ i svih koji ‘žive od svoga rada’, dok će prema kapitalističkoj klasi povremeno primjenjivati vrlo represivne mjere, iako nikada toliko represivne da bi ih se moglo nazvati revolucionarnim. Cilj, naime, nije odmah uvesti socijalizam, nego postupno, kroz ‘ekstremno progresivno oporezivanje’ i kroz nacionalizaciju koja bi bila provedena zabranom prava nasljeđivanja privatnog vlasništva. U međuvremenu, nacionalizirale bi se tvrtke od strateškog značenja za zemlju (banke, energetika, telekomunikacije), a nacionalizaciji bi podlijegali i privatni vlasnici koji teže oštete prava radnika.

Upravljanje radnika se preciznije ne razrađuje, što sigurno ne spada u bolje strane programa Fronte, koja se poziva na baštinu radničke borbe u svijetu, a ono što joj je pod nosom, uspješan eksperiment radničkog samoupravljanja, i ne spominje. Zanimljivo je da na iste rezerve nailazimo i kod slovenske Združene levice, pa bi čovjek možda morao zaključiti da je ta skepsa opravdana ako se gotovo istodobno pojavljuju s ove i s one strane Sutle. Ali pitanje je koliko su slovenskim i hrvatskim novim ljevičarima poznate knjige razmjerno čestog suradnika ‘Novosti’ Darka Suvina, koji u jednoj studiji pokazuje da je ovdašnji socijalizam bio ekonomski najuspješniji kada je samoupravljanje bilo najrazvijenije (1957.-1967). Dakle nije samoupravljanje neka zahrđala ideološka igračka, nego vrlo upotrebljivo oruđe ekonomskog razvoja, a takva alatka u vrijeme ove sveprisutne krize nije, zar ne, za odbacivanje. Uostalom, čime se drugim može zamijeniti privatne vlasnike? Zamijeniti ih državom nije bogzna što, državni socijalizam već je pokazao što zna i ne vjerujem da ima puno onih koji bi to htjeli ponovno gledati. A neće se valjda golem posao zamjene kapitalizma socijalizmom poduzeti samo zato da bi se onda došlo pred prazninu s kojom se neće znati što učiniti. Očito je da Radnička fronta i njezin slovenski pandan još trebaju dorađivati i brusiti svoj programski profil, ali to je izazovan i inspirativan posao, jer ono što sada imamo ne samo da je došlo do ruba, nego postaje i prvorazredna planetarna prijetnja.

U svojim programskim dokumentima slovenska nova ljevica kaže da je ‘alternativa socijalizmu barbarizam’, jer je posljednja velika kriza kapitalizma dovela do fašizma. A već ima znakova, dodaje se, da bi i ova kriza kroz koju prolazi današnji kapitalizam mogla dovesti, djelomično već i dovodi, do istoga. Dakle novi socijalisti funkcioniraju kao alarmno zvono za najveće i najteže političke nepogode. Nemojte se praviti da ga ne čujete. Kada stvari odu do kraja, alarm se isključuje i finale se obavlja u potpunoj tišini.

Novossti