Marinko Čulić: Porazna pobjeda

Povezani članci

• Aner Žuljević: Mostar niko neće pokoriti
• Kako je Velež osvojio Atinu?
• UZBRDICE/NIZBRDICE, Ljubo R. Weiss: Otvoreno pismo Theodoru Meronu, Haag
• Preigrana sila nebeska
• Sonja Biserko: Jugoslaviju se ne može izbrisati
• VATROGASNA DRAMA: Spaliću se ako me sutra sa porodicom izbace iz stana!

To vam je “ono crno” – pomogla mi je prodavačica kod koje kupujem novine vidjevši da ne uspijevam naći “Jutarnji list”, koji se dan nakon oslobađajuće presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču odjenuo u neobično ruho. I doista, kada sam odmaknuo “crno”, ispod su bile novine koje iz profesionalnih razloga kupujem svaki dan, a prodavačica me pomalo uplašila očito nesvjesnim, ali bez sumnje najtočnijim opisom događaja koji su u Hrvatskoj uslijedili nakon što je sudac Theodor Meronnaredio da se dvojicu generala pusti iz zatvora. “Jutarnji” se, naime, pojavio u specijalnom ovitku, na šljašteći glatkom papiru, ali u izrazito tamnim, zaista skoro crnim bojama, s ogromnim portretom Gotovine, ispod kojeg je krupnim slovima pisalo “Pobjeda Hrvatske”.

Poslije sam taj ili sličan naslov pročitao i u većini drugih dnevnih novina. Kada bi ga čovjek vidio jednom, možda bi, hajde, prešao preko toga, ali kada ga vidiš ohoho puta, jednostavno se moraš zapitati: Pobjeda nad kime? Ni kada su stvari vrlo mračne nije dobro generalizirati i zato ću to reći ovako.

Iz frenetičnog, uvelike trijumfalističkog dočeka koji je Hrvatska priredila dvojici generala jasno je da barem jedan dio zemlje slavi pobjedu nad Srbima. I to onim običnim, koji su napunili izbjegličke i prognaničke kolone u ljeto 1995. godine, a ne oličenim u zločinačkim režimima srpskih država i paradržava iz onog vremena. Također je jasno da unutar tog dijela postoji još jedan, najmilitantniji, koji slavi zločine nad tim civilnim žrtvama, naslađujući se nad činjenicom da su oni u Haagu prošli nekažnjeno, i da je tu Tribunal, paradoksalno, pao čak ispod razine notorno kilavog hrvatskog pravosuđa.

Naravno da na hrvatskoj antisrpskoj desnici likuju zbog toga. I odmah su na stranicama svojih novina zveknuli naslove o “nevinosti Tuđmanove Hrvatske” koji, naravno, nisu točni, ali se ne može poreći činjenica da je taj najcrnji ološ ovo doživio kao svoju satisfakciju. A kako se prema toj erupciji slavlja Hrvatske, koja je danas možda i desnija nego kada ju je Gotovina napustio – što potvrđuju zvižduci čak i njemu kada je pohvalio pomoć hrvatskih institucija – postavio državni i politički vrh? Ne može se reći da ju je izazvao i stimulirao, ali se može i mora reći da joj se prepustio. Tomislav Karamarko odmah je požurio reći da je oslobađajuća presuda generalima konačan dokaz da je Domovinski rat vođen bez “ijedne mrlje”, što iz te presude, koliko god bila dvojbena, ipak ne proizlazi. Meron nigdje nije kazao da hrvatskih zločina nije bilo, čak nije rekao ni da nije bilo “udruženog zločinačkog pothvata”, mada je prvostupanjsku presudu s tom kvalifikacijom proglasio “nerazumnom”. On je naprosto kazao da se iz podinteligentne optužnice, koja je to bazirala na poluidiotskoj tvrdnji o “prekomjernom” i “neselektivnom” granatiranju, ne može izvući zaključak da su za to krivi Gotovina i Markač. I ništa više.

Zato je premijer Zoran Milanović mudro postupio kada je rekao da za ono čime se njih teretilo netko jeste kriv, a to je u krajnjoj liniji hrvatska država (što je, doduše, pokvario davši da avion te iste države ode po generale u Haag). No, odmah ga je poklopio Ivo Josipović, valjda uplašen da bi i on tu za nešto mogao biti odgovoran, rekavši da Hrvatska ni za što nije kriva, što, naravno, nije točno. Istinabog, u suhoj pravničkoj interpretaciji to stoji, jer se u Haagu ne sudi državama nego pojedincima, ali na njima je odgovornost da sebe urede kao pravne tvorevine koje kažnjavaju zločine, a ne honoriraju one koji to bojkotiraju i opstruiraju. A baš je to učinio hrvatski predsjednik. Pozvao je na prijem za Gotovinu i Markača i generale koje je Stjepan Mesić umirovio zbog pisma kojim su iskazali pučističke namjere, tražeći suspenziju hrvatskog pravnog poretka. I to baš u dijelu koji se tiče procesuiranja ratnih zločina i suradnje s Haškim sudom, onim istim koji je sada oslobodio Gotovinu i Markača.

Ovo je tim apsurdnije što je sam Gotovina, kako izgleda, nadrastao spomenuto pismo generala koje je i on bio potpisao, jer sada eksplicitno iskazuje uvažavanje hrvatskih državnih institucija i zahvaljuje im na pomoći. Zbog toga je pobrao velike pohvale u medijima, među kojima se posebno izdvaja jedna baš u “Jutarnjem listu”. Tu mu se čestita što nije podlegao zovu gomile na Jelačićevom trgu koja je izviždala institucije, nego je pristao doći na noge “ljevičarskom” predsjedniku na Pantovčak, mada to otvara zanimljivu temu o kojoj kod nas nikada nije temeljito progovoreno. Riječ je o malo vidljivim, skoro pa podzemnim vezama hrvatske ljevice i desnice, koje su ipak vrlo djelatno formirale političko lice ove zemlje u ovih dvadesetak godina. Svojedobno je netko vrlo domišljato rekao da je 1990. godine Račan predao Tuđmanu Hrvatsku sa Srbima, a onda mu je ona 2000. vraćena bez Srba. Pouka je, jasno, da je desnica obavila prljav posao za ljevicu, a uz neke manje preinake može se reći da se isto dogodilo i u ovom slučaju.

Račan je 2003. godine predao HDZ-u Hrvatsku s vrućim, prevrućim krumpirom Gotovine, a onda ju je ovaj prije godinu dana vratio lijevoj koaliciji bez tog vrućeg krumpira. I, što je najvažnije, bez obaveze da prođe mukotrpno unutrašnje pročišćenje vezano uz ratne zločine koje je počinila hrvatska strana. Eto, zato oslobađanje dvojice generala izgleda kao nedovršena priča, kao, ako hoćete, onaj Vlak slobode iz 1995. godine koji i dalje ukleto luta zemljom jer nema odredišnu stanicu. Zato i crne slutnje s početka ovog teksta da se neumjereno euforičnim dočekom Gotovine i Markača širom Hrvatske proslavlja masovni odlazak Srba, ali sada s dodatkom da je to, koliko i zločini nad njima, prošlo sasvim nekažnjeno i praktički je proglašeno samoizgonom. Zato, na kraju krajeva, u ovogodišnjoj vukovarskoj Koloni sjećanja opet nije bilo srpskih predstavnika, jer se naprosto nisu mogli pridružiti tome što se slavi i kako se slavi.

Jedina pozitivna strana ove haške presude mogla bi možda biti ta da je braniteljsko-svećenička koterija, koja likuje nad njom, u dnu duše zapravo teško razočarana jer je ostala bez argumenta o “antihrvatskom Tribunalu”, kosti koju je godinama glodala. Ali, to je malo. Ako se pravno i moralno ne obešteti srpske žrtve koje je za sobom ostavila “Oluja”, nad Hrvatskom će ostati trajno prokletstvo koje se sada događa, recimo, Turskoj, bez obzira na to što je od njenog progona Armenaca prošlo već više od sto godina. Stoga, ako netko ovo želi zvati “pobjedom Hrvatske”, neka zove, ali barem je povijest ovih prostora puna primjera da su i u najvećim pobjedama bili kuvertirani porazi. Zato mi prikladnije izgleda reći da je to poraz u pobjedi ili – porazna pobjeda.

 tekst preuzet iz tjednika Novosti