Marinko Čulić pita ministra Linića: Ako kažete da novca nema, kako to da za neke ipak ima?

Zanimljivu količinu šizofrenije pokazuju prorežimski mediji u Hrvatskoj, a takvi, prorežimski, su manje-više svi. Kada u štrajk krenu liječnici, profesori ili carinici, deru im kožu da nemaju suosjećanja za teške prilike u tzv. realnom (proizvodnom) sektoru. Ali kada krene u prosvjed netko iz tog istog realnog sektora – kao sada poljoprivrednici – deru mu kožu još i više. I oni su, biva, neradnici i zgubidani, iako nije nimalo jasno kako ti lezilebovići koji po definiciji stvaraju višak vrijednosti ostatku društva, uopće mogu dovesti liječnike i prosvjetare u poziciju da nekog boga traže.

Nema para, rekao bi financ-ministar Slavko Linić, i gotovo. Tu se nema što dalje pričati, razlaz. Ali, naravno, para i u najvećoj oskudici za neke ipak ima, pogotovo u Nema para, rekao bi financ-ministar Slavko Linić, i gotovo. Tu se nema što dalje pričati, razlaz. Ali, naravno, para i u najvećoj oskudici za neke ipak ima ovoj krizi koju karakterizira manjak proizvodnje i obilje novca, i samo je pitanje tko time upravlja. I tu je kvaka. Hrvatski mediji, ako i jesu sve lošiji koliko za svoje čitatelje i gledatelje toliko i za svoje novinare, odlično se i sve bolje snalaze u tome kako s tim upravljačima. Prvo čime im stoje na usluzi je da svu tu prosvjedničku rulju, danas poljoprivrednike, jučer škverane ili nekog trećeg, smjesta i što više ogade.

U tome su se toliko perfektno izvježbali, da kada neko brodogradilište dođe pred likvidaciju ili njihovi sindikati dignu glas zbog sumnjive privatizacije smjesta vade iz dokumentacije fotografije sa škveranima koji na oplati nedovršenog broda dokono sjede i puše. Ili, kao nedavno u Jutarnjem listu, čak izvaljeni leže – i puše. Slika tih navodno lijenih trutova precizno ulijeva u mozak čitateljima tko je kriv za havariju hrvatske brodogradnje. Kada, pak, ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina sasiječe zahtjeve seljaka kao nerazumne, već standardno možeš očekivati medijsku denuncijaciju da je riječ o begovskoj sorti koja prima milijune poticaja, pa spomenuta novina sa špijunskim sladostrašćem izlistava i koliko je tko od vođa prosvjeda uprihodovao iz državnog budžeta. Ne kaže se, jasno, da je nakon prošlogodišnjeg velikog prosvjeda poljoprivrednika koji se bave mljekarstvom propalo više od dvije tisuće njihovih gazdinstava, a to se valjda ne bi dogodilo da su takvi prosvjedi neosnovani i plod gotovanske obijesti.

I s hrvatskim medijima bi bilo u redu, ili im barem tiraže ne bi ovako strmoglavo padale, da im, uz infotainment, uvlačenje vladajućima nije ispred objektivnog izvještavanja.

Ne kaže se, naravno, ni da i mediji, i to ne samo oni u vlasništvu države nego i privatni, uvelike vise o vimenu državnog fiskusa, jer što je drugo kada im država snizi PDV, a oni umjesto da smanje cijenu novina i povećaju plaće novinarima, naprave upravo obratno. Cijena raste, a plaće padaju, i još se nogom u dupe baca na ulicu navodni “višak” zaposlenih, iako se nikada prije nije znalo da postoji. I kamo sreće da je to sve. Kada mediji već ovako rone krokodilske suze nad sudbinom realnog sektora (iako je, vidjesmo, i on pošteđen samo dok se odozgo ne kaže drukčije), time otvaraju pitanje, a gdje oni zapravo spadaju. Dobro, u nekom širem smislu i oni su realan sektor, jer, uvjetno kazano, proizvode informacije (iako sve manje, jer u posljednje vrijeme debelo prevladava informacijsko smeće poznato pod nazivom infotainment), i onda te proizvode prodaju na tržištu.

Ali, tu postoji jedan dodatni uvjet koji je za ovu branšu specifičan. Da bi medijima bio priznat status realnog sektora, oni bi morali proizvoditi realne, utemeljene informacije, jer samo takve mogu koristiti društvu, a toga u ovom slučaju nema. Realna je informacija da se poljoprivrednici koji su sada sa traktorima na cestama ponašaju točno u skladu s evropskim pravilima igre, a da država ta pravila krši ili ih izvrće. U Evropskoj je uniji, naime, poljoprivreda tako visoko subvencionirana da je do prije nekoliko godina na nju odlazilo i dvije trećine EU-budžeta, a tek odnedavno to je palo ispod polovice. Nasuprot tome, nepune dvije i pol milijarde kuna koliko ode na hrvatsku poljoprivredu čini jedva nekih dva posto državnog Ne kaže se, naravno, da mediji, i to ne samo oni u vlasništvu države nego i privatni, uvelike vise o vimenu državnog fiskusa, jer što je drugo kada im država snizi PDV, a oni umjesto da smanje cijenu novina i povećaju plaće novinarima, naprave upravo obratno proračuna, što je nasrazmjer otprilike kao između kržljave jabuke i bujne neretvanske lubenice.

Naravno da je onda obično pametovanje kada u Vladi tvrde da je na poljoprivredu otišlo u ovih dvadeset godina trideset milijardi kuna subvencija, a pomaka na bolje, eto, nema. I kada se ta tvrdnja sto puta ponovi ostaje činjenica da se na hrvatski agrar beznadno malo troši (o čemu dovoljno govori to što se Crkvi po raznim osnovama uplati cijela milijarda, dakle samo dva i pol puta manje), dok Evropa,  naprotiv, troši enormno mnogo. I naravno da hrvatski poljoprivrednici onda ne mogu izdržati evropsku konkurenciju, kojoj hrvatska država još ide na ruku i tečajnom politikom koja tu konkurenciju čini još konkurentnijom, dok mediji koji se pjene protiv seljačkih prosvjeda ni slovom ne problematiziraju velike i svemoćne hrvatske uvoznike hrane koji domaću proizvodnju definitivno pokapaju. Kada bi to učinili, Nino Pavić morao bi zaratiti sa svojim najvećim poslovnim intimusom Ivicom Todorićem, a taj pičvajz na kioscima, gdje Pavić prodaje, a Todorić im je vlasnik, nikada naravno nećemo vidjeti.

Da se krivo ne razumijemo, uopće nisam za bezuvjetnu podršku seljačkim prosvjedima. Ili, preciznije, ti prosvjedi razumljivo proizlaze iz logike interesa poljoprivrednika, ali i ponašanje policije proizlazi iz logike njenog posla da prometnice i granične prijelaze održava prolaznim. Svatko, dakle, tu igra prema unaprijed poznatim i predvidivim pravilima igre i seljaci bi bili obične plačipizde da se bune kako su žrtve represije. No, to za ovu priču zapravo uopće i nije važno. Radnici u škverovima nisu poduzeli nikakve slične industrijske akcije, štoviše previše su indolentno pustili da u plićaku završi čitava brodogradnja zajedno s njihovim radnim mjestima. Pa ipak, i njih se optužuje da su paraziti na koje je ulupano dvadeset milijardi subvencija, pri čemu Jutarnji i ostale perjanice dezinformiranja javnosti U Evropskoj je uniji poljoprivreda tako visoko subvencionirana da je do prije nekoliko godina na nju odlazilo i dvije trećine EU-budžeta, a tek odnedavno to je palo ispod polovice prešućuju da su istodobno škverovi vratili u budžet, kroz poreze, carine i doprinose, isto toliko novca. Čak i 200-300 milijuna više.

Kako je hrvatska privreda u tako jadnom stanju da svaki neisporučeni brod stranom kupcu znači praktički zagarantiran odlazak u minus hrvatske vanjskotrgovinske bilance, ovo smatram, kako sam jednom već napisao, puno većom “veleizdajom” od svega što uspije nadrobiti čitava hrvatska patriotska desnica. To je tim jasnije što se prešućivanjem ovih činjenica radi direktno u korist evropskih brodogradilišta, koja su, razumije se, sretna zbog jednog konkurenta manje. A zbog najezde visokosubvencioniranih dalekoistočnih brodogradilišta upravo se razmišlja da im se vrate subvencije (koje su hrvatskim škverovima ukinute), dok za neke specijalizirane brodove (vojne, istraživačke..) nikada i nisu prestale biti isplaćivane. Ipak, najveću štetu ovdašnji mediji prave time što mirno puštaju, čak i srčano asistiraju tome, da hrvatska privreda, iz koje se iz poslušnosti prema Evropi amputiralo najveći dio proizvodnje, ostane i bez zadnjih mrvica onoga što je još u funkciji.

Ali svejedno, Jutarnji se ovih dana odlučio na završni uspon rektalnog ulagivanja Vladi. Konstatirao je da bi sa hrvatskom poljoprivredom bilo sve u redu kada bi seljaci znali raditi kao što znaju prosvjedovati, što je, tja, brzopleto otprilike kao spominjanje užeta u kući obješenog. Jer i sa hrvatskim medijima bi bilo u redu, ili im barem tiraže ne bi ovako strmoglavo padale, da im, uz spomenuti infotainment, uvlačenje vladajućima nije ispred objektivnog izvještavanja. I tko onda ne bi poželio da, kada već sva proizvodnja u Hrvatskoj propada, što prije treskom propadnu i mediji koji proizvode ovakvu vrstu “informacija”?!