Marinko Čulić: Njegovanje mrtvaca

Povezani članci

• Bajtal: Onaj ko hoće da vlada mora odgovarati za način na koji vlada
• Viktor Ivančić: Kontinuitet političke averzije prema BiH 
• Srbija digla optužnicu i protiv Vesne Bosanac
• Dobro jutro Banja Luci, Mostaru i Sarajevu
• Bajtal: Stalni rast otvaranja narodnih kuhinja slika je sramotno poraznog stanja u kojem se nalazi bh. društvo
• Kao voda za čokoladu

Prvi je o tome obavijestio javnost tjednik “Nacional”, u svojoj poznatoj maniri koju najbolje opisuje ona srbijanska mudrolija mož’ da bidne, al’ ne mora da znači. Objavio je da su u Bruxellesu pozitivno primljena službena reagiranja hrvatskih političara na hašku presudu Gotovini i Markaču, čemu možeš i ne moraš povjerovati, jer se ne citira ni jedna izjava tome u prilog niti je poznato da takva postoji. No, zatim su istu ocjenu o navodno konstruktivnom držanju ovdašnjih političara preuzeli i u “Jutarnjem listu”, pa se onda počeš po glavi i zapitaš jesmo li, brate, prisustvovali istim događajima? I je li se hrvatski državni i politički vrh zbilja ponio tako odgovorno i zrelo?

Jest crnog vraga! Dobro, ako se pod odgovornim ponašanjem misli na to da Jadranka Kosor, Ivo Josipović i ostali nisu grmjeli da je Tribunal presudio “Hrvatskoj i hrvatskom narodu” (predsjednik HBK-a Marin Srakić), ili da je haška presuda “sramotna” (Domazet Lošo, Zvonimir Hodak, Željko Horvatić), ili da je ona čak “grijeh protiv Boga” (vojni ordinarij Jezerinac), ako se, velim, na to misli, onda je njihovo ponašanje – zbilja bilo odgovorno. Ali, dođavola, zar smo toliko pali da se vrhovi hrvatske politike procjenjuju po tim mizerno niskim kriterijima? Očito jesmo. Jer, digni te kriterije samo zeru više i taj vrh ukazat će ti se kao hrpa oportunističkih klimavaca i stručno nepotkovanih bezveznjaka.

Za divno čudo, ovo drugo – nepotkovani bezveznjak – najviše pristaje Ivi Josipoviću, uglednom pravniku koji je u pred-predsjedničkoj karijeri bio uključen u najsloženije i najdelikatnije haške projekte hrvatske Vlade. A sada se, vidi, ipak pokazao tolikim šmirantom da traži ispitivanje autentičnosti brionskog transkripta, iako su to već učinile obje zainteresirane strane, službeni Zagreb i sam Tribunal. Ono, pak, prvo – oportunistički klimavac – opet ide one koje bi najmanje trebalo, Jadranke Kosor, koja pokreće istragu tko je Haagu poslao spomenuti transkript. Time se, treba li nekome crtati, premijerka jedne skore članice Evropske unije predstavlja kao političarka koja izdajom smatra otkrivanje istine o “Oluji”, a domovinskom vrlinom njeno skrivanje.

Moram li posebno podvlačiti da kada spojiš ovo Jadranke Kosor s onim Josipovićevim, dobivaš kao suzu čist dokaz da njih dvoje nisu, doduše, otišli toliko daleko da traže ukidanje Haškog suda, kao što to radi antihaška falanga, ali ga zato tretiraju kao dilera sumnjivim dokumentima, što je samo malo finije ponavljanje tog istog. Uostalom, to nije jedino gdje je tako učinjeno. Kada, recimo, hrvatski državni vrh pokreće “diplomatsku ofenzivu” kako bi promijenio prvostupanjsku presudu Gotovini i Markaču, zar on radi išta drugo nego svira po notama spomenute falange, koja godinama trubi da se u Haagu samo čitaju presude donesene u kancelarijama svjetske diplomatske elite? I baš će na ta vrata sada pokucati zadihani emisari Jadranke Kosor.

Dajem ruku u vatru da će ovo u Haagu dočekati s toliko oduševljenja da će položaj dvojice hrvatskih generala u najmanju ruku biti kompliciraniji i neizvjesniji nego prije odluke hrvatske vlasti da se ovako isprsi kako bi im “pomogla”. A kamo sreće da je samo to posrijedi. No, nije ni blizu. Daleko najvažniji dio presude Gotovini i Markaču tiče se trajnog protjerivanja Srba iz Hrvatske, kao posljedice više od 600 ubijenih civila i više od 22.000 spaljenih kuća, te konstatacije u presudi da je tim udruženim zločinačkim pothvatom rukovodio osobno Franjo Tuđman. Ovo je, i dijete bi vidjelo, stavilo pred hrvatski državni vrh dvije neodgodive obaveze. Prvenstveno, ispričati se zbog ovih srpskih žrtava, a odmah zatim repozicionirati povijesnu ulogu Tuđmana u skladu s haškom presudom. Nije učinjeno ni jedno ni drugo.

U vezi žrtava Josipović je, naprotiv, napravio težak i neshvatljiv gaf, odlikovavši nakon haške presude 4. brigadu Hrvatske vojske, iako se ovu sumnjiči za ubojstvo oko 200 Srba u Mrkonjić Gradu u jesen 1995, o čemu tužiteljstvo BiH privodi kraju istragu. Čovjek ne može shvatiti kakva vrsta kratke pameti je dovela do ovoga, ali jedno je sigurno. Lakše bi bilo prihvatiti da je riječ o glupom previdu – konačno, Josipović se prije samo nekoliko mjeseci poklonio srpskim žrtvama u Varivodama, što je sada teško kompromitirano – da se jasno odredio prema Tuđmanu. Ali nije, iako je imao bogomdanu priliku. Haški sud okvalificirao je pokojnog hrvatskog predsjednika kao ratnog zločinca, i ako sada nije bio dovoljno dobar trenutak da se politički pokopa barem dio razvikanih mitologema vezanih uz njega, kada će biti?!

Ali, Josipović i Jadranka Kosor, a prvenstveno on, jer je to od šefice HDZ-a teže očekivati, opredijelili su se da njeguju mrtvaca, pa se s aritmetičkom preciznošću može reći da su njih dvoje zapovjedno odgovorni što će Tuđman još dugo ostati izglancana ikona novije hrvatske povijesti. Dakle, ono što se srednjostrujaškim hrvatskim medijima čini, kako rekoh na početku teksta, kao znak razboritosti i zrelosti vrha hrvatske politike, zapravo je nešto sasvim drugo. Tiho poniranje u jedan napola makabristički svijet fiksne podijele vlasti, koja je sada samo dodatno učvršćena. Aktualni državni vrh mrcvarit će se s ovom krizom kojoj ne zna ni uzroka ni izlaza, a sve odluke vezane uz noviju i stariju prošlost donosit će iz groba Tuđman, koji danas Hrvatima znači više nego Staljin Rusima.

Zvuči upravo sablasno, ali njegovom neupitnom autoritetu danas se suprotstavlja manje oponenata nego dok je bio živ. Troje-četvoro, hajde neka bude i petoro-šestoro novinskih kolumnista i rijetke nevladine udruge, a od političara nitko osim Stipe Mesića. Trebalo je nekoliko dana dok se on nije vratio iz Kine da Hrvati prvi put u svoje gluhe uši prime prvu pravu interpretaciju presude Gotovini i Markaču. To je ustvari bila, objasnio im je bivši predsjednik, pravedna presuda Franji Tuđmanu, koji je znao za ratne zločine nad Srbima, ali nije ništa poduzimao da ih spriječi, iz čega je lako zaključiti da je za njih odgovoran koliko i neposredni počinitelji. I jesu li Hrvati izvukli taj zaključak? Ma kakvi. Ne samo da nisu, nego nisu pokazali ni volju da to učine, a nakon što godinama drže vlastitom voljom glavu u pijesku, nisu tome, tvrdim, više ni intelektualno dorasli.

Evo, pogledajte sami. Jedna od navodno ključnih akcija kojom Vlada Jadranke Kosor pokušava pomoći Gotovini i Markaču ide u pravcu “stručnog” dokazivanja da je kvalifikacija udruženog zločinačkog pothvata neodrživa, jer je pravno neutemeljena. Zadatak je povjeren tobože vrhunskim pravnim stručnjacima na čelu sa Željkom Horvatićem, koji su, međutim, toliko zaraženi općim tupilom u vrhovima vlasti i na cijeloj hrvatskoj javnoj sceni da se kao muha bez glave hvataju nečega što zapravo ne bi htjeli. Ili ne bi trebali htjeti. Udruženi zločinački pothvat je, naime, daleko više zakačio optužene Srbe nego Hrvate, pa ako bi hrvatski “eksperti” nekim čudom i oborili kvalifikaciju takvog zločina, to bi dovelo do njihovog masovnog puštanja iz zatvora, a čak bi i optužnica protiv Slobodana Miloševića izgubila svaku pravnu valjanost.

Jasno, kada najrazvikanija pravnička imena ne znaju tko im glavu nosi, ostali mogu sebi dopustiti da na ramenima nemaju ništa. Najeksponiranija voditeljica na Hrvatskoj televiziji Dijana Čuljak Šelebaj, ne trepnuvši, pita svoje sugovornike zašto su za udruženi zločinački pothvat optuženi samo Hrvati, a ne i Srbi. Kao da nije nikakva sramota o ovoj temi nemati pojma, kao da je, štoviše, to leksikografski temeljito neznanje zapravo poželjno. Valjda i jeste. Zemlja koja samo iz pseudokršćanske mode hrli u Evropu, a zapravo je do grla zakopana u mitove tuđmanovske prošlosti, bolje da i ne zna što je dalje čeka.

Novosti