Marinko Čulić: Mostar je grad u kojem je lako biti zločinac

Izdvajamo

• Ipak, Mostar se u jednom izdvaja. U sva tri spomenuta grada rat i nasilne podjele koje je donio ugrađene su, pod neizgovorenim pervertiranim geslom „to je nama naša borba dala“, u njihovo urbano tkivo i sada u miru. I to prvenstveno kroz segregaciju u školstvu. Svugdje su škole dizajnirane kao neka vrsta maketne replike nekadašnjih bojišnica, s nacionalno odvojenim razredima i programima, što je navodno u funkciji toga da se učenicima bolje i nijansiranije objasni nedavna ratna prošlost. Ali je zapravo više u funkciji toga da se ta prošlost ponovi. Zato se u Vukovaru vode žive rasprave o tome, doduše bez izgleda da se u dogledno vrijeme postojeće stanje promijeni. Ali, čak ni najtvrđim zagovornicima tog stanja ne pada na pamet da osim odvojenih škola traže i, recimo, odvojene elektroprivrede, odvojene telefonske mreže ili odvojene poštanske službe.

Povezani članci

• Imamo li, ne činimo li ništa sami, pravo na upiranje pogleda i u Svevišnjega?
• Mehmed Halilović: Bez suočavanja s prošlošću živjećemo sa montiranim lažima i danas i u budućnosti
• Ministar unutrašnjih poslova Nermin Pećanac: Policija nikada neće ići protiv okupljenih građana
• Fakt off!
• Opasni ljudi
• Gdje si bio 1791?

Najugledniji politički analitičar na ovim prostorima, Marinko Čulić, piše za tacno.net

U upravo objavljenom prijevodu knjige njemačkog autora Ulricha Schillera Njemačka i „njezini“ Hrvati (Razlog, Zagreb) ima jedno mjesto gdje se spominje Mladen Naletilić Tuta. Knjiga se, naime, jednim dijelom bavi Mostarom iz 1994. godine, kada je za međunarodnog upravitelja grada postavljen njemački socijaldemokrat Hans Koschnick. Samo dva mjeseca poslije na njega je izvršen atentat tako što je ručnim raketnim projektilom gađana soba u kojoj je bio smješten u hotelu „Ero“. Sasvim slučajno, nije ga ondje u tom trenutku bilo i čovjek je izvukao živu glavu. Nikada nije službeno utvrđeno tko je gađao međunarodnog upravitelja oružjem namijenjenim za uništavanje oklopnih vozila, a ako je i točno, kako Schiller navodi Koschniska, da je to bio Naletilić, to ovoga nikada nije dotaklo.

Danas je nakon odležane skraćene kazne koju mu je izrekao Haški sud slobodan čovjek, i može o tome govoriti relaksirano kao da je tog dana 1994. bio u lovu na veprove, ali ga, što ćeš, lovačka sreća nije htjela. Dobro, na snazi je optužnica na zagrebačkom sudu za još jedan njegov zločin koji nije obuhvaćen suđenjem u Haagu, ali nešto ne vjerujem da će od toga nečeg ozbiljnijeg biti. To je prva slika ove naše priče. Druga nas vodi Vinku Martinoviću Šteli, koji je ovih dana u Zagrebu razriješen optužbe za ubojstvo Mostarke Jasmine Đukić 1996. godine, navodno zbog nedostatka dokaza. I on je nakon odležane, također skraćene kazne, koju mu je prije toga izrekao haški Tribunal, danas slobodan čovjek. Dakle, o ubojstvu Đukićke može razmišljati jednako relaksirano kao Naletilić, samo što je u ovom slučaju, tragično po nju,  lovačke sreće bilo puno više.

Treća slika donosi nam u kadar Dijanu Čuljak. Ona se ovih dana zbog notornog lopovluka našla u Remetincu, pa su se ponadale da bi je ondje mogle zadržati obitelji grupe boraca Armije BiH koje traže njenu odgovornost što ih je u reportaži Hrvatske televizije iz Mostara 1993. godine nazvala „ekstremistima“. Već dulje se sumnja da su baš zbog toga desetorica njih likvidirani, ali da će se hrvatsko pravosuđe, koje se dva desetljeća pravilo gluho, zbog toga pokrenuti nekako mi izgleda slabo, sasvim slabo vjerojatno. Ako ta gospođa uopće zbog nečega završi u zatvoru, to će prije biti zbog spomenutog lopovluka nego zbog nekog tamo televizijskog potkazivanja nevinih ljudi. Tako je hrvatsko pravosuđe postupalo – teže se kažnjavalo krađe nego ratne zločine – sve dok stvar nije preuzeo u svoje ruke Haški sud, a sada kada je haška priča pri kraju, vraćaju se, vidimo, stare navike.

To je jedno. Drugo proizlazi iz onoga što se dobije iz ove tri izložene slike kada ih se stavi zajedno, a to je Mostar, grad koji ni dva desetljeća poslije rata nije zavio, kamoli zaliječio, sve rane. Objašnjenje za to leži nam pred nosom. U tom gradu naprosto je lako biti ratni zločinac, čak je to dvostruko lako. Nepodnošljivo lako bilo je povlačenja obarača na oružju dok se ratovalo u tom izmrcvarenom gradu, a sada je lako, ili jedva nešto manje lako, izaći pred sud i za to odgovarati. Nije, doduše, Mostar po tome izuzetak. Jednako nekažnjeno, ili čak i više, prošlo je tromjesečno sumanuto granatiranje Vukovara, a ni u Sarajevu se pravda za trogodišnju opsadu i ubijanje grada nije naplatila ni izbliza koliko je trebalo.

Ipak, Mostar se u jednom izdvaja. U sva tri spomenuta grada rat i nasilne podjele koje je donio ugrađene su, pod neizgovorenim pervertiranim geslom „to je nama naša borba dala“, u njihovo urbano tkivo i sada u miru. I to prvenstveno kroz segregaciju u školstvu. Svugdje su škole dizajnirane kao neka vrsta maketne replike nekadašnjih bojišnica, s nacionalno odvojenim razredima i programima, što je navodno u funkciji toga da se učenicima bolje i nijansiranije objasni nedavna ratna prošlost. Ali je zapravo više u funkciji toga da se ta prošlost ponovi. Zato se u Vukovaru vode žive rasprave o tome, doduše bez izgleda da se u dogledno vrijeme postojeće stanje promijeni. Ali, čak ni najtvrđim zagovornicima tog stanja ne pada na pamet da osim odvojenih škola traže i, recimo, odvojene elektroprivrede, odvojene telefonske mreže ili odvojene poštanske službe.

To se naprosto smatra apsurdnim. Ali, baš to što se ondje smatra apsurdnim u Mostaru je već uhodani dio postojeće prakse, dakle ondje postoje i dvije elektroprivrede i dvije telefonske mreže i dvije pošte. To znači da su ratne podjele koje postoje u Vukovaru u Mostaru još i višestruko nadmašene, tako da se može reći da je sadašnje stanje gore nego u ratu, jer su njime samo započete podjele, a onda ih je politika u miru još produbila i cementirala. Ovih dana može se pročitati da je u gradu na Neretvi ostala jedinstvena još samo vatrogasna služba, ali i nju je sječivo podjela zakačilo, samo na drugi način. Zbog stalnog gloženja nacionalističkih stranaka s dviju obala rijeke u ovu godinu se ušlo bez izglasanog budžeta, a to znači i bez novca za vatrogasce.

Za politiku koja je dovela do toga da se ostavi bez novca čak i ljude koji brinu o tako elementarno zajedničkoj stvari kao što je borba protiv požara, zbilja ne možeš poželjeti drugo nego da bude sažgana i pretvorena u pepeo.