Marinko Čulić: Ko Karamarku imputira antifašizam

Povezani članci

• Josipović:Bojim se izbornog inžinjeringa
• Tvornica vjetra za zastave u Kninu
• Pametno ima najviše žena
• Idemo u šumu!
• Argentinski poučak: MOL će teško doživjeti sudbinu Repsola
• Goran Sarić: Stigma i dječaci-ubice

Dakle, i službeno je potvrđeno. Policija privodi kraju istrage protiv dvojice bivših antifašističkih boraca zbog zločina u Drugom svjetskom ratu (Josip Boljkovac, Josip Manolić), a već dulje vrijeme u javnosti je u opticaju i treće ime (Rade Bulat). Sva trojica su napola usahlom partizanskom nogom već ušli u deseto desetljeće života, ili su na pragu da uđu. Zasad nije jasno hoće li te istrage završiti dizanjem optužnica i sudskim procesima.

Državno odvjetništvo, a ono je po novom Zakonu o kaznenom postupku koji upravo stupa na snagu jedino nadležno za podizanje optužnica, vrlo je rezervirano prema kaznenom progonu hrvatskih antifašista. Štoviše, kontriralo je šefu MUP-a Tomislavu Karamarku saopćenjem da se nikakve istrage nad Manolićem, Boljkovcem i Bulatom ne vode. Oni, prema tome, za Odvjetništvo nemaju status osumnjičenika i tu, barem po ovako posloženim činjenicama, priča završava i prije nego što je pravo počela. Ali, Karamarko je u silnom zaletu. Neprestano istupa u javnosti, koristeći često razne policijske obljetnice, na kojima govori ne samo o zanatskim, profesionalnim stranama istraga koje se vode, nego i o duboko političkim, ideološkim razlozima navodno neophodne potrebe da se procesuiraju komunistički zločini.

Otprve je jasno da je duboko odbojno kada u jednoj zemlji, čak i da nije na pragu Evropske unije, ovakve teme forsira i moderira šef policije. Ali premijerka Jadranka Kosor, koja će nakon vjerojatnog skorog učlanjenja Karamarka u HDZ postati i njegova stranačka šefica, ne odaje dojam da je time zabrinuta. Vladajuća stranka ulazi u kampanju za izbore koncem godine s tako ruiniranim šansama da ostane na vlasti da se po logici ljute rane i ljute trave valjda procjenjuje kako u taj presveti cilj treba upregnuti i anti-antifašizam. I to, ako treba, a evidentno treba, sve do ruba raspirivanja filoustaštva i ustašonostalgije. Uostalom, zar bi bilo prvi put?

U svakom slučaju, Karamarko obilno koristi prepušteni mu prostor da osigura ne samo zazorne ideološke poluge za svoju veliku antikomunističku konkvistu, nego i još zazornije pravne poluge. Valjda iz bojazni da mu se istrage ne izjalove, počeo je govoriti da se za komunističke zločine u Drugom svjetskom ratu može odgovarati i po zapovjednoj odgovornosti. Jer, ako je tako s haškim suđenjima, veli, zašto ne bi bilo i s ovim? Ali, čekaj malo, ministre! Čak se i Karamarkovom ideološkom pobratimu Ivanu Zvonimiru Čičku ovo učinilo malo nategnutim i neprikladnim, jer ne možeš, brate, za stara nedjela suditi po novim zakonima, ali je šefu MUP-a pritekao u pomoć tako što je podsjetio da je zapovjedna odgovornost bila ugrađena i u suđenje nacističkim glavešinama u Nürnbergu.

I tako sada gledamo kako čudovište tek što se nije rodilo. Ako bi, naime, bilo po Karamarkovom, i Manolić, Boljkovac i Bulat budu završili pred sudom, Hrvatska ne samo što bi bila jedina zemlja na svijetu gdje se sudi antifašističkim borcima. Ona bi bila i jedina u kojoj bi se to učinilo po regulama velikog nirnberškog suđenja njemačkim nacistima. Odmah vidiš da to nije bilo kakav povijesni revizionizam, čak ni najgore vrste, nego da se radi o upravo idiotskom izvrtanju cijele povijesti Drugog svjetskog rata naglavce, i pitaš se kako je to moguće. Karamarko jeste poznati desno-kršćanski zelot, drukčijih u Hrvatskoj uostalom i nema, ali je i nekakav diplomirani povjesničar, i ne može biti tek tako da mu se s usta otkidaju ovolike budalaštine. Mora da postoji nekakvo objašnjenje i ono je, čvrsto držim, u sljedećem.

Karamarku su iz HDZ-a dane odriješene ruke iz jednostavnog razloga što su toj stranci u nekim drugim stvarima vezane. O da, Jadranka Kosor može slati iz Knina pozdrave Gotovini i Markaču, to nije problem, ali njena stranka će se u ovoj kampanji obilato pozivati, što već čini, i na Tuđmana, a tu postoje neka željezna pravila koja se ne smiju kršiti. Prije svega, HDZ-u je zabranjeno otvoreno govoriti protiv antifašizam, jer to Tuđman nikada nije dozvoljavao (koliko god da ga je sam vrijednosno preorao uzduž i poprijeko), no ako to radi netko blizak vlasti, ali koji nije dio stranačkog vodstva HDZ-a, čak ni član stranke – onda može.

I tako je Karamarko postao neslužbeni HDZ-ov tumač povijesti Drugog svjetskog rata, a on je onda pustio mozak da, kao govedo, luta tom nenadano prostranom pašom. Tako je izvalio onu rečenicu koja je odmah postala znamenita, da smatra uvredom kada ga netko nazove antifašistom, zbog čega je doživio velike kritike u medijima i opoziciji, pa se vadio time da je tome dodao da je on “i antikomunist”. Ali time se samo dalje uvalio u kaljužu u kojoj se svojom voljom našao, jer je očito zaboravio da nema većih antikomunista od naci-fašista, a definitivno se razotkrio i kompromitirao time što je zatražio da se iz Ustava izbaci odrednica o antifašističkim korijenima hrvatske države. Umjesto antifašizma, kaže, trebalo bi ubaciti “antitotalitarizam”.

Zbog toga je krenuo novi val kritika, ali kada je on pljusnuo po policijskoj šapki historika Karamarka, vidjelo se da i kritičari boluju od ozbiljnog suženja svijesti. Ministar je podučen da je i Franjo Tuđman smatrao Tita ne zločincem, kako on tvrdi, nego najvećim hrvatskim državnikom, jer je antifašističkom borbom i federalnim uređenjem stvorio pretpostavke međunarodnog priznanja Hrvatske.

Eh, što sve neće izmunđijati naši filozofi palanke! Ispada da je antifašizam izmišljen samo zato da Hrvatskoj donese državnu samostalnost, što je otprilike kao da kažeš da je autobus izumljen zato da poveže zagrebačke kvartove s lijeve i desne obale Save. Naravno da antifašizam ima veze s osamostaljenjem Hrvatske, onoliko koliko je AVNOJ isprojektirao federaciju šest republika, s pravom svih njih na samoodređenje. Ali, antifašizam je tim narodima značio puno, puno više. On je bio njihova spojnica s modernim svijetom, prvenstveno time što ih je spasio od bijede i uveo u industrijsku kulturu, što ih je opismenio i sekularizirao, što im je nametnuo visoke standarde međunacionalnih odnosa i socijalne pravednosti, prava žena i uljuđenih, ravnopravnih odnosa u obitelji… Najkraće, što im je omogućio da budu akteri jedne civilizacijske prekretnice koja je po svojim prosvjetiteljskim dometima značila ništa manje nego što su dvije velike francuske revolucije značile za tu zemlju i za cijelu Evropu. Tek s takvim naočalama na nosu vidiš prave razmjere tužne revizionističke travestije koja se danas događa u Hrvatskoj.

Ona je po svim ovim osnovama, ili velikoj većini njih, skliznula niz civilizacijski tobogan, i to ponekad toliko da to upravo bode oči. Pogledajte samo bolji dio spomeničke baštine vezane uz NOB i usporedite to sa spomeničkom baštinom vezanom uz Domovinski rat, i ne znam imamo li dalje o čemu pričati. Nije, dakle, Karamarko kriv za sve, puno veći meštri trebali su uprijeti snage da se dogodi ono što sada imamo. Antifašizam je danas ugrožen u Hrvatskoj u svom civilizacijskom korijenu, pa mu je onda list po list venulo, ili već i otpalo, i sve progresivno što je donio u ove nevoljne krajeve. Samo u tom kontekstu može se razumjeti ovu kampanju amputiranja antifašizma šefa policije, koji sebi može dozvoliti čak i da uvodi posebne kaznene mjere protiv komunista i antifašista, koje mimoilaze sve ostale, pa bili i najcrnji kvislinški zlotvori. Kao da se vraćamo u vrijeme kada su postojali specijalni zakoni za Srbe ili Židove, za homoseksualne ili umobolne.

Da ludilo nije ovoliko uznapredovalo nitko, razumije se, ne bi imao pravo dovoditi u pitanje kažnjavanje partizanskih zločina, čak ni ovoliko desetljeća poslije. Ali, kako je ludilo toliko uznapredovalo – čak i Ivo Josipović pokazuje razumijevanje za Karamarka – još na kraju i jedno neugodno pitanje. Vezano je uz “običaj” da hrvatski političari u ovoj izbornoj godini izbjegavaju sve antifašističke obljetnice i komemoracije, pa ispada da njih obilježavaju samo Srbi. Pitanje glasi: da li antifašizam među Hrvatima još uopće postoji?

 Tekst prenosimo iz tjednika Novosti