Marinko Čulić: Josipović hakira samoga sebe

Autor/ica 17.2.2012. u 15:32

Povezani članci

Možda će sada Josipovićeve stranice rušiti i iranski hakeri, čemu se on vjerojatno čak potajno i nada, jer to je jedna od sve rjeđih stvari koje ga još održavaju u fokusu javnosti.

Pomalo neočekivano, hrvatski predsjednik Josipović dokopao se svjetske internetske slave. Odlučilo je tako, ne konzultiravši ga, internacionalno bratstvo zakrabuljenih bundžija Anonymous, koje je u dva navrata srušilo njegovu predsjedničku stranicu, protestirajući tako protiv predsjednikovog stava o sada već znamenitoj ACTA-i. Stav glasi ovako: „Piratstvo je kao da dođete u samoposluživanje i uzmete neke artikle jer je vaše ljudsko pravo da se hranite“. To je Anonymousima bilo dovoljno da hakiraju Josipovićevu stranicu, a da pri tom vjerojatno i ne znaju iz kojih je motiva tamo neki predsjednik iz tamo neke Hrvatske dao takvu izjavu.

U Hrvatskoj se, međutim, o tome ponešto zna. Josipović je jedan od vodećih ljudi hrvatskog muzičkog lobija koji se svojedobno izborio da se za svaku reproduktivnu izvedbu neke muzičke numere plaćaju tantijemi. Plaćaju se čak i na prazne CD-ove, jer se njihovi kupci zakonski sumnjiče da će na njima snimiti neko remek-djelo Jelene Rozge, Miše Kovača, Mladena Grdovića, Jole Čagalja i koga već ne. Navodno se na ovom kamatnjaku kojim se, kao, štite autorska prava prvih grla hrvatskog zabavnoglazbenog junka okrenu silni miljuni, bilo je čak i sumnji da dio toga Josipović skrene u svoj džep, ali kada je Milan Bandić očajnički u finišu izgubljene predsjedničke kampanje za to optužio svog konkurenta, to je demantirano. Državno odvjetništvo objavilo je da protiv predsjedničkog kandidata Josipovića nema nikakvih dokaza (čime mu je napravljena neoprostivo velika usluga, jer je istodobno saopćeno da je sam Bandić pod istragom, a nikakav postupak protiv njega ni do danas, dvije godine poslije, nije pokrenut).

Tako se pokazalo da božica pravde Justicija ispod onog svog čuvenog poveza na očima ipak može izabrati koga će koketno pomilovati svojim pogledom, a to je tada nesumnjivo bio budući hrvatski predsjednik. Isto je izgleda ostalo i danas. Tako nema dokaza, niti ih tko traži, ni da je Josipovićeva podrška ACTA-i zbilja motivirana lukrativnim motivima spomenutog muzičkog lobija. A ne, recimo, time da je taj ugovor podržala vitalna većina zemalja u Evropskoj Uniji, plus Sjedinjene Države, što je za hrvatske državne čelnike u pravilu dovoljno dobar razlog da i oni smjesta budu za. Nezgodno je, međutim, što je Josipović već drugi put u kratkom vremenu zatečen kako sidri službene predsjedničke izjave u sumnjivoj blizini svojih privatnih interesa. Prvi put dogodilo se to kada je nedavno dao podršku ukidanju privilegiranih mirovina saborskim zastupnicima, ali kada je krenula inicijativa da se to proširi i na njega odjednom više nije bio siguran da je to dobra ideja. Dakle, nisu njegov problem drski Anonymousi, nije ni ruinirani i dezolatni Bandić. On sam ruši, hakira svoju vjerodostojnost, a mora se znati da je to pad sa svemirkih visina, jer je dobio izbore na užasno ambicioznom obećanju o „novoj pravednosti“, koja se, međutim, poslije niti polovice mandata izlizala kao stara krpa.

Što se događa s Josipovićem prilična je enigma. Moram priznati da nikada nisam previše vjerovao u njegove državničke sposobnosti, ali i za mene je stanovito iznenađenje da se to tako brzo i lako razotkrilo. Jedino objašnjenje koje mi izgleda uvjerljivo je da se predsjednik počeo sve više brinuti o sebi i usplahireno se ozidavati visokom zaštitnom ogradom, jer s dolaskom na premijersko mjesto Zorana Milanovića koji pripada istoj političkoj opciji osjeća, ne bez dobrih razloga, da je on tu suvišan. Zato su odnosi predsjednika i premijera u posljednje vrijeme lošiji nego prije, i to primjetno više jer tako želi prvi nego drugi. Da bi pokazao kako je ipak potreban, Josipović se rastrčao na sve strane, pokreće inicijative, kritizira, protestira, putuje.., i očito pri tome ne vodi previše računa o kvaliteti svega toga, a bogami ponekad ni o elementarnom smislu. Poslije svega tri-četiri tjedna kritizirao je novu Milanovićevu Vladu da ima nejasnu ekonomsku strategiju, što je doduše točno, ali je još uvijek bolje od njegove strategije koja je žalosno jasna (favoriziranje krupnog kapitala, zalaganje da se donese novi restriktivniji Zakon o radu).

Ne idu ga više ni regionalne inicijative, koje su ne tako davno bile zlatni rudnik iz kojeg je vadio poene uvaženog političara i državnika. Skoro je zaglavio u snijegu Jahorine, ali ondje nije uspio provući trojni sporazum (Hrvatska, Srbija, BiH) o isključivoj nadležnosti domicilnih sudova u procesuiranju ratnih zločina. Nikakvo čudo, to je vrlo dvojben sporazum, koji dovodi u pitanje načelo univerzalnosti prava, i koji je po svemu sudeći svjesno zbrzan (ne zaboravimo, Josipović je ne samo glazbenik, nego i sveučilišni profesor prava) samo da se održi tonus prijašnjih inicijativa. Dvojben je i Josipovićev prijedlog da se granični sporovi triju država rješavaju arbitražom, jer baš je on bio izričito protiv hrvatsko-slovenske granične arbitraže, koja je sada ipak krenula u službeni postupak.

Napokon, ovih dana je bio u Izraelu, što je tako grozan izbor da se u čudu pitaš kako pobogu taj čovjek bira zemlje koje će posjetiti. Meni to sliči na onu dječju igru kada se zatvorenih očiju gađa olovkom u neki tekst, pa koje slovo ispadne – ispadne. Predsjedniku je ispalo „i“, što mu je ostavilo mogućnost da ode u Italiju, Indiju, Irsku, Indoneziju, Island..svugdje, brate mili, samo ne u Izrael, zemlju koja bi uskoro mogla napasti Iran, i koja razumljivom logikom stvari ovakve posjete može tumačiti i kao podršku svojim ratnim ciljevima. Možda će sada Josipovićeve stranice rušiti i iranski hakeri, čemu se on vjerojatno čak potajno i nada, jer to je jedna od sve rjeđih stvari koje ga još održavaju u fokusu javnosti.