Marinko Čulić: Je li pobijedila demokratska ili nedemokratska Hrvatska?

Povezani članci

• Krvave lente II
• Melika Hasanović: Osjećam se bogato jer sam pobijedila mržnju
• Šefica njemačke diplomatije poručila da neće biti podrške za one koji destabilizuju BiH
• Milica i njih 75
• Srđan Sekulić: Krivi smo MI
• Otišao je dugokosi, nasmijani čovjek knjige, riječi, smijeha i slobode

Kada je prošlog tjedna Ustavni sud ukinuo nacionalnim manjinama dvostruko pravo glasa, a srpskim strankama oduzeo mogućnost da se prvi put pojave zajedno s hrvatskim na općim listama i tako izađu iz nacionalnog geta – to je objašnjeno, slobodno prepričano, ovako: nacionalne manjine ne mogu biti privilegirane u odnosu na hrvatsku većinu, a srpske stranke ne smiju se statusom na izborima izdvajati od ostalih manjina. Kada čuješ takvo objašnjenje, u prvi mah ne vidiš mu prigovora, čak te može osvojiti jednostavnom logikom onoga što se naziva očitim istinama.

Ali, vrag je s takvim istinama što ti često otkrivaju samo onu stranu lica gdje je sve jasno i nekonfliktno, a skrivaju drugu gdje se stvari kompliciraju i traže dodatno objašnjenje. Da se ne zakopamo samo u ovu priču, evo dva primjera iz sada vrlo aktualnih tema. Nakon što je papa Benedikt XVI posredovao u imovinskom sporu dvije crkvene adrese, jedne u Italiji, druge u Hrvatskoj, i stao na stranu prve, oglušivši se pritom na pravorijek hrvatskog suda, skočilo je u nas, čuli ste, vidjeli ste, sve živo na stražnje noge. Na prvi pogled s pravom.

Time Vatikan krši hrvatski suverenitet, vrisnuli su uglas predstavnici ovdašnje i svjetovne i crkvene vlasti, a poduprle su ih i sve ljeti raspoložive trupe sedme sile. Od tog zaglušujućeg jednoglasja jednostavno se nisi imao kamo sakriti. Svi su, međutim, zaboravili da se Hrvatska prije ovoga i sama odrekla velikog dijela svoga suvereniteta u korist Vatikana, potpisavši s njim međudržavni sporazum, kojim je, među ostalim, značajno okljaštrila baš vlastito nacionalno pravosuđe. I što da onda čovjek kaže nego da je sada kasno kukati, a popovanje treba ostaviti za neku drugu, sretniju priliku. U međuvremenu, savjetujem upoznavanje sa stavovima dva hrvatska muža koji se ovome sigurno srdačno smiju: Josip Broz i Stjepan Radić.

Drugi primjer dolazi s Kosova. Ondje su vlasti u Prištini odlučile presjeći jedan kapriciozni i otprilike isto toliko glup granični spor sa Srbijom – pokrenule su ga države, a vode građani, iako jedini od toga imaju štete – slanjem specijalaca na granične prijelaze. Zašto ne, reći ćete, to su prijelazi jedne suverene države i tko joj to može zabraniti. Ali, što ako se baš kosovske vlasti kockaju svojim suverenitetom, što na ovim prostorima ne bi bilo prvi put. Sjetite se, sličan carinski rat vođen je prije dvadesetak godina i između saveznih vlasti u Beogradu i Slovenije. I u tom slučaju izgledalo je da za vojnu intervenciju JNA postoji puno pravno pokriće, ali kada se dim od baruta razišao, ispalo je da je to zapravo bio akt agresije.

Eto, o tome govorim. U tzv. očite istine ovdje bi spadalo da Zagreb ima puno pravo braniti suverenitet svog pravosuđa, a Priština integritet svog teritorija. Ali, kada malo proroštaš žeravicu ovih sukoba, vidiš da to i nije baš tako, pogotovo nije u slučaju Kosova gdje vojna opcija može izazvati, kao i u slovenskom slučaju, vraga kojeg se poslije neće moći godinama uhvatiti za rogove. Neću ovdje tvrditi da se ukidanjem izbornih pogodnosti nacionalnim manjinama u Hrvatskoj povlači za rep istog takvog vraga. Ali, u nizu potpuno promašenih odluka ovog Ustavnog suda, kao što su zabrana referenduma o Zakonu o radu ili produžetak zabrane okupljanja na Markovom trgu, ova je svakako najidiotskija i najopasnija.

Kroatocentrična diskriminacija

Zašto? Opet ću ponoviti da u izjednačavanju izbornih prava hrvatskih građana načelno ništa nije sporno, osim što su lumeni iz Ustavnog suda smetnuli s uma neke upravo pučkoškolski očite činjenice. Prvo, dodatna prava manjinama su i dana upravo zato da ih se izjednači s većinom, kroz razumnu kompenzaciju što se dobar dio vijeka samostalne Hrvatske prema njima vodila izrazito kroatocentrična politika. Štoviše, u slučaju srpske manjine, ta je politika vođena, nećemo valjda oko toga lagati, i metodama djelomičnog istrebljenja i masovnih progona, o čemu je haška presuda Gotovini i Markaču rekla sve što o tome treba znati.

Drugo, ako je smušeno društvo u Ustavnom sudu imalo želju uvesti izborni model građanskog društva ‘jedan čovjek, jedan glas’ – valjda s motivacijom da, ako Srbi ili Talijani traže pravo posebnog parlamentarnog predstavništva, onda to sutra mogu zahtijevati i biciklisti, filatelisti ili čuvari plaže u zimskom periodu – ako su, dakle, ustavni suci to htjeli, onda im opet posao ne vrijedi ni pišljiva boba. Jer Hrvatska naprosto nije građanska država. Ona to, uostalom, za sebe i ne kaže, nego se u Ustavu dala definirati kao ‘nacionalnu državu hrvatskog naroda’, pri čemu je ustavotvorac pošteno priznao da se to možda može izroditi u samovlast jednog, hrvatskog naroda, nad ostalima.

Zato je uveo obavezu da se o pravima nacionalnih manjina može odlučivati isključivo dvotrećinskom saborskom većinom, a postavljen je i zakonski okvir da manjine mogu imati i dopunsko pravo glasa (osim za svoje predstavnike i za predstavnike koji se biraju po načelu općeg prava glasa). Kako su sve nacionalne manjine u Hrvatskoj izrazito kooperativne, čak su sada i na vlasti, ovo nije trebalo predstavljati baš nikakav problem. To je, uostalom, ono što se u boljem dijelu svijeta zove ‘pozitivnom diskriminacijom’, od čega nacionalnim većinama nigdje nije pala dlaka s glave, ali nju je Ustavni sud ipak odlučio bitno osakatiti. Usto, sve to dogodilo se na način koji izaziva izrazitu odbojnost.

Sudu su, naime, pritekle u pomoć, što javno što tajno, jake, najjače snage hrvatske većine, od predsjednika Josipovića, parlamentarnih stranaka, pravne struke, nevladinih organizacija, medija… To već sliči na klasično nadglasavanje, a to je u ovoj priči, sjeća li još netko, krajnje zazorno i opasno. Ne kažem to napamet. Prije više mjeseci ista je tolika većina u Saboru izglasala nova izborna pravila koja pogoduju manjinama, pa je očito da su one sada prevarene, u igri koja možda nije namještena, ali izgleda baš kao da jest. Uostalom, to nije jedino gdje su se igrale igre.

Ustavni sud mogao je ovu odluku donijeti barem koji mjesec ranije jer se poodavno znalo da će biti ovakva, ali ne. Učinjeno je to ubrzo nakon nedavnog završetka pregovora s Bruxellesom, očito iz bojazni da se ovim to ne pokvari. To je onda otvorilo i mogućnost da se, možda nesvjesno, a možda i ne, odluka objavi u onih desetak vrućih dana između Dana ustanka u Srbu i obljetnice Oluje u Kninu, kada su hrvatsko-srpski odnosi najviše zasićeni kolektivnim emocijama. Kao da se i Ustavni sud htio umiješati u te odnose i unijeti tu malo reda, valjda kako više ništa ne bi bilo kao prije. I, bogami, lako je i da neće.

Ima, doduše, naznaka da bi se obilježavanje Oluje željelo osloboditi trijumfalističkih natruha velike pobjede nad Srbima, pa bi se zato naglasak prenijelo na obilježavanje mirne integracije u Podunavlja. Ondje, naime, nitko nikoga nije pobijedio, nego su Hrvati i Srbi zajednički izvojevali jednu mirotvornu pobjedu, kao najveći zalog života jednih pored drugih na ovom prostoru. Ali, ne bih brzao s tim. Ustavni sud to je sada vratio čitav puškomet unatrag jer se Srbi i ostale manjine suspenzijom svojih izbornih prava evidentno osjećaju poraženima.

A gdje ima poraženih, tu su i pobjednici. Ustavni suci očito su odlučili da su to Hrvati. A je li pobijedila i Hrvatska, i kakva, demokratska ili nedemokratska, za to ih, nemam tu nikakvih sumnji, zaboli đon.

tportal