Marinko Čulić: Egzorciranje agrara

Povezani članci

• Pozdrav iz Kazahstana
• Karamarko na hitnom kaptolskom prijemu
• Intervju Šemsudin Gegić
• Jel’ Bilino polje gdje je nekad bilo?
• Lažne socijaldemokrate i iskreni nacionalisti
• Trulež od izbora

Kada je Vlada Zorana Milanovića izložila svoj program za poljoprivredu, izašla je s razumnim stavom da će se subvencije kojima se potiče agrar plaćati po količini proizvedene hrane, a ne više po površini poljoprivrednog zemljišta. Tome se nema što prigovoriti, jer sada mnogi seljaci dobivaju poticaje a da im zemljište leži neobrađeno ili na njemu nema nikakve ispaše stoke, dakle država praktički baca novac na korov i drač. Ali, onda se dogodilo nešto neočekivano. Prve prosvjede protiv ove vlasti nisu organizirali vlasnici i korisnici takvih zapuštenih oranica i pašnjaka nego suprotno, oni koji na svojim imanjima drže po, za nas respektabilnih, 150 do 200 krava i proizvode jedan od najtraženijih i najkurentnijih prehrambenih proizvoda – mlijeko.

Dakle, prosvjeduju izrazito plodotvorni, produktivni a ne neproduktivni seljaci, pobunivši se protiv istodobnog nimalo beznačajnog smanjenja državnih poticaja i otkupne cijene mlijeka koju im plaćaju veliki prerađivači u mljekarskoj industriji (indikativno je da je sa sniženjem prvi krenuo Dukat, danas u vlasništvu moćnog francuskog Lactalisa, očito igrajući ulogu ledolomca za kojim će krenuti i ostatak prerađivača mlijeka). Ali, vidi vraga, odjeci u javnosti su isti kao da stvari stoje obratno, tj. da štrajkaju nekakvi seljački luftiguzi i zgubidani. Mljekari su ocrnjeni da su politikantska alatka u rukama opozicijskih stranaka, koja bjesni zbog nedavnog gubitka izbora (što je moguće, ali je krajnje neuvjerljivo da su devastirani HSS i uzdrmani HDZ u stanju tako nešto organizirati). Sami su, pak, optuženi da su gotovani koji od države dobivaju milijune poticaja i još je ucjenjuju traktorskim kolonama koje opsjedaju Zagreb. Ovo je imalo utjecaja, pa su neki od prosvjednika dali medijima krive, umanjene podatke o subvencijama koje dobivaju i time nepotrebno podgrijali famu da su one nekakva sramota. I to baš u trenutku kada jednu drugu, pravu sramotu – višegodišnje neplaćanje doprinosa i poreza po ključu političke podobnosti – ova Vlada namjerava, barem tako najavljuje, iznijeti u javnost.

Milanovićeva Vlada, koja se još uhodava, što joj ide dosta loše, pokušava ostati po strani kada je riječ o najoštrijim i najostrašćenijim optužbama na račun mljekara, u čemu već standardno prednjači medijski bič neoliberalne kritike navodnog državnog kapitalizma, čak socijalizma, danas u Hrvatskoj, Europapress holding (EPH). Ipak, baš je premijer izgovorio najsporniju poluistinu na adresu poljoprivrednika, rekavši da je smisao poticanja poljoprivrede u rastu proizvodnje, a ona već godinama pada, što na prvi pogled zbilja može izgledati kao potvrda nerada i badavaluka u poljodjelstvu. Ali, bogami, može značiti, a to i jeste slučaj, da je hrvatski agrar napola već uništen, najprije sakaćenjem snažne poljoprivredne infrastrukture iz vremena socijalizma (prvenstveno ukidanjem PIK-ova, za koje je Ljubo Jurčić svojedobno rekao da Hrvatska ne bi ni znala za krizu da su oni sačuvani, što je trebalo učiniti, makar se, ako je to već toliko smetalo, izbrisalo njihovo ideološki nepoćudno nazivlje). Na to se onda nadovezalo stupidno opredjeljenje da nosioci agrara postanu najveći uvoznici hrane, kao Agrokor, čija sestrinska kompanija EPH zato ovoliko i sikće na ono malo preostalih poljoprivrednih proizvođača.

Na ovaj način Todorićev uvozno-trgovinsko-poljoprivredni div postao je, jao nama, avangarda tzv. slobodnog tržišta hrane, koje nigdje ne postoji, ali eto, u nas se nekako uvriježilo da je tako i iz toga rođeno gađenje prema svakom prisustvu države u poljoprivredi. To uključuje i isplatu državnih poticaja, iako to gađenje ipak nije toliko da sam Agrokor ne bi svake godine navratio do državne kase po svojih 150 do 200 milijuna kuna subvencija. Paradoksalno, to je možda jedan od najracionalnijih utrošaka novca iz državnih poticaja, jer kompanija Ivice Todorića ima i neke relativno respektabilne programe proizvodnje hrane (Belje, Vupik, PIK Vrbovec…). Ali, oni su u osnovi samo maska za praktički neograničen uvoz hrane, čija se mahnitost sada pokazuje kao vakuumska rupa koja usisava čitav hrvatski agrar. Pa ipak, prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić mrtav hladan izjavljuje da “što je dobro za Agrokor dobro je i za Hrvatsku”, što može biti točno samo pod uvjetom da je cilj što prije baciti poljoprivredu na koljenu. A to zbilja vrlo dobro uspijeva. Dovoljno o tome govori podatak da se u Hrvatskoj danas obrađuje samo milijun hektara zemlja, što je dva, a po ekstenzivnijim izračunima i tri puta manje nego prije 1990. godine.

Pa ipak, primjećuje se bitna razlika u javnoj percepciji agrara kod nas. Do prije nekoliko godina poljoprivrednici su u pravilu još bili tretirani kao podcijenjeni zemljoradnički trudbenici, čiji se znoj bezglavo rasipa zbog nesposobnosti države da uvede elementarni red u proizvodnju i posebno u otkup hrane. To možeš zaboraviti. Sada se, zahvaljujući interesno kontroliranim i usmjeravanim medijima, nad agrarom provodi pravi egzorcizam, pri čemu se na subvencionirane poljoprivredne proizvođače gleda malne kao na ostatke titoizma (iako tada, k’o za vraga, subvencija uopće nije bilo). A najradije bi se prešutjelo, kada bi to bilo moguće, da državni poticaji već desetljećima predstavljaju glavnu polugu razvoja agrara u Evropskoj uniji. Doduše, EU ih postupno ograničava (do prije nekoliko godina iznosili su čitavih 60-ak posto njenog budžeta, a sada su smanjeni na 40-ak posto, što i dalje iznosi više nego lijepih šezdesetak milijardi eura). Ali, ograničava ih samo zato što se postižu veliki viškovi hrane, što znači da je poljoprivreda prethodno bila dovedena u kraljevsku poziciju velikim poticajima i drugim pogodnostima, koje većinom nisu na raspolaganju hrvatskom seljaku (niske kamate, jeftini repromaterijal, beskamatni uvoz…).

To je, uostalom, objašnjenje zašto je hrvatsko tržište preplavljeno jeftinim evropskim poljoprivrednim proizvodima, koji u nelojalnoj konkurenciji brišu s polica robu hrvatskih proizvođača. No, glupo je za to kriviti Evropljane, jer se ovdje radi o upravo manihejskoj razlici u sistemima vrijednosti. Subvencionirajući poljoprivredu, Evropa štiti nešto što smatra vrijednim i isplativim, dok se kod nas to tretira kao zaštita nečega hendikepiranog, invalidnog, čemu samo iz samilosti treba dopustiti da još neko vrijeme poživi. Badava hrvatski poljoprivrednici deru grla dokazujući da oni kroz poreze i druga davanja više vraćaju u državni budžet nego što iz njega dobivaju. Pokušavali su to prije njih i brodograditelji, ali nitko ih nije htio čuti, pa se sada čak i pulski Uljanik tjera u privatizaciju, iako je jedna od najvećih uspješnica među evropskim škverovima. Ovo se ne može objasniti drukčije nego prezirom prema proizvodnji i razvoju, koji je pod utjecajem neoliberalne dogme o superiornosti financijskih, turističkih i drugih uslužnih djelatnosti najprije opustošio hrvatsku industriju, a sada se sprema isto učiniti i poljoprivredi. Što na to kaže EU, pitat ćete, jer njoj valjda nije u interesu da nakon sloma triju turističkih velesila, Grčke, Italije i Španjolske, poklekne i poluvelesila Hrvatska, ali, vidiš, baš je tako.

Kao što EU nije briga koliko je hrvatska industrija dosad otpustila radnika, niti je oko toga postavljala ikakve pristupne uvjete, nije je briga ni koliko će hrvatskih poljoprivrednih gazdinstava otići pod livadu (a samo ih je u mljekarstvu u prvoj polovici prošle godine ugašeno dvije hiljade). Ne bih se htio rugati eurofilima, i sam im u krajnjoj liniji pripadam, ali oni bi napokon trebali početi misliti glavom, a ne dupetom. Naravno da razvijenim članicama EU-a nimalo ne smeta, naprotiv jako im odgovara, da s hrvatskom poljoprivredom škripi kako upravo škripi. Dolazeći prije nekoliko godina u Hrvatsku, Lactalis je javno obećao hrvatskim mljekarima da će ne samo nastaviti kupovati njihovo mlijeko, već da će ga i izvoziti u Evropu, ali sada ne samo da to ne čini, nego uvozi francusko i tko zna koje još mlijeko u Hrvatsku.

Time se ispunjava interes francuskog i drugog kapitala da u Hrvatskoj zamre proizvodnja svega i svačega i živne kupovina njihovih proizvoda, za što će oni, ako želimo, svesrdno ponuditi i kredite svojih banaka. I to se i događa. Kraj priče.

tekst objavljen u tjedniku Novosti, objavljujemo uz dozvolu autora