Marinko Čulić: Crveni četnici
Izdvajamo
- s jugoslavenskim nacionalizmima ni više od dva desetljeća poslije njihovog velikog sraza nikada ništa nije gotovo. A tako je onda i s ovom paradom u povodu oslobođenja Beograda. Po nekim pozitivnim iskoracima ona je izgledala kao napredak, ali polako, možda hrvatski nacionalisti ovo dožive kao novu srbokomunističku ujdurmu. U svakom slučaju, pametno je pričekati…
Povezani članci
- Sa tri milijarde dolara razmjene Italija postaje glavni trgovinski partner Srbiji
- Darko Cvijetić: Nemam više nijednu iluziju o ovoj nesretnoj geografiji
- Stipe Mesić: Ulica ne donosi zakone, niti ih mijenja
- Nacrt Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina ne čini izvesnim efikasniji progon počinilaca ratnih zločina u Srbiji
- Himna za Praljka
- Bušotine i zabušotine
S jugoslavenskim nacionalizmima ni više od dva desetljeća poslije njihovog velikog sraza nikada ništa nije gotovo. A tako je onda i s ovom paradom u povodu oslobođenja Beograda. Po nekim pozitivnim iskoracima ona je izgledala kao napredak, ali polako, možda hrvatski nacionalisti ovo dožive kao novu srbokomunističku ujdurmu. U svakom slučaju, pametno je pričekati…
Piše: Marinko Čulić, Novossti
Da, svakako stoje neki od najozbiljnijih prigovora nedavnoj svečanosti u povodu 70. godišnjice oslobođenja Beograda. Na prvom mjestu to se odnosi na govor srpskog predsjednika Tomislava Nikolića, koji je sve zasluge za oslobođenje adresirao Crvenoj armiji i Srbiji, pa je povijesnu istinu morao spašavati Vladimir Putin, dodavši tom reduciranom spisku i partizane iz ostalih dijelova Jugoslavije. Ali ispravak nije popravio sve što je pokvareno. Ostala je jasna impresija da je Nikolić svjesno okljaštrio antifašističku borbu jugoslavenskih partizana samo na njenu srpsku komponentu i tako se uklopio u sveopći trend u državama bivše Jugoslavije. U njima se Narodnooslobodilačka borba priznaje, ako se uopće priznaje, samo u nacionalističkom ključu koji uzima u obzir ‘svoje’ partizane, ostali kao da ne postoje (po tom ključu u Hrvatskoj se slavi Andriju Hebranga, ali ne i njegove srpske suborce, po istom ključu na Kosovu se slavi albanskog partizana Ramiza, ne i njegovog mitskog suborca Boru itd.). Ali ovdje treba imati na umu nešto što godišnjicu oslobođenja Beograda ipak vrednuje kao objektivni korak naprijed, jer ono što drugdje izgleda kao notorno revizionističko natražnjaštvo, u Srbiji je zapravo mali pozitivan iskorak. Srbija je, naime, jedina država na prostoru ex-Jugoslavije gdje je službeno rehabilitiran jedan kvislinški pokret (četnici), koji je posebnom skupštinskom odlukom čak priznat kao antifašistički. Tako ga se izjednačilo s partizanskim pokretom, a zapravo se htjelo reći da je bio i puno više antifašistički od njega jer, kao, nije bio dogmatičan i totalitaran kao on. Nigdje drugdje to nije učinjeno baš na taj način, odlukom parlamenta koji je naprosto zapovjedio da bude tako (iako u praksi ni u ostalim bivšim jugoslavenskim republikama, u Hrvatskoj posebno, nije puno ili išta bolje).
I onda je došla ova vojna parada u Beogradu na kojoj smo vidjeli ipak nešto drukčiju sliku. Navodnom drugom kraku srpskog antifašističkog pokreta, onom četničkom, nije dopušteno da sudjeluje na paradi i ondje maršira pod svojim ratnim zastavama. A da dojam bude potpun, tako je odlučila aktualna državna vlast u Srbiji (Vučić, Nikolić), koja se donedavno također deklarirala kao četnička. Sada je paradom u čast jedne partizanske pobjede na to stavljena ako ne točka, ono barem zarez. Kažem zarez a ne točka, zato što se i pored spomenutog ohrabrujućeg novog momenta zasad ne vidi u kojem će pravcu ovo, nazovimo ga tako, crveno četništvo dalje ići. Srećom, postoji nešto što u tome ipak može malo pomoći, a to je jedna paralela koju su povukli sami akteri ove priče.
Prije nego što će doći na vlast, Tomislav Nikolić nekoliko je puta izjavio da želi biti ‘srpski Sanader’, što pripada narativu koji govori sam za sebe. Nikolić je ovim htio reći da kao osvjedočeni srpski nacionalist (čak četnički vojvoda), koji je u međuvremenu preokrenuo šinjel, ima puno veći manevarski prostor za evropeizaciju Srbije od političara uljuđene građanske orijentacije, što se u slučaju Sanadera u Hrvatskoj zbilja pokazalo uzorno točnim. Ali, žalibože, i sasvim prolaznim. Koliko god stajalo da je Sanader stavio pod kontrolu radikalnu, proustašku desnicu, toliko stoji i da nakon dolaska Karamarka na čelo HDZ-a od toga nije ostalo ništa ili umalo pa ništa. Dakle pokazalo se da ovi reformistički zaokreti pokrenuti iz stožera nacionalističke desnice zaista mogu preko noći promijeniti matricu vladajuće politike. Ali da oni ne izlaze ni s kakvim jamstvima da će tako trajno ostati, što je i logično, jer ako, da parafraziramo poznatu misao, iza svakog fašizma stoji neka propala revolucija, s kontrarevolucijama, dakako, može biti još samo puno gore.
To gore sada i gledamo. Cijeli prostor koji pokrivaju države bivše Jugoslavije ne samo da ne izlazi iz amoka nacionalizma, nego u njega i dalje zaranja, što dobro pokazuju nedavni izbori u Bosni i Hercegovini, a vrlo je moguće da se to potvrdi i na narednim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Što će biti sa Srbijom, vidjet će se. Ne treba žuriti pa prognozirati da će se i ondje dogoditi repriza propasti Sanaderovog modela tranzicije, ali se već sada može dosta čvrsto konstatirati gdje su slabe, ruševne točke te tranzicije i s ove i s one strane Dunava. Na prvom mjestu to je činjenica da je ta tranzicija iznuđena pritiscima iz Bruxellesa i Washingtona. U tome, istina, nema ničeg lošeg, ali bogami ne može biti ni dobro što se toleriralo da se tim inozemnim zahtjevima udovoljava simbolički važnim, ali u krajnjoj liniji samo fasadnim promjenama (Sanaderovo ‘Hristos se rodi’ ili ovo Vučić-Nikolićevo farbanje četnika u crveno). Time se ova izvana vođena tranzicija sve više kompromitirala, što se naročito vidjelo kada je u Hrvatskoj nakon što je primljena u EU započela plima bjesomučnog antisrpstva, koja je i dalje plavi. I zato je bilo jasno da je samo pitanje vremena kada će početi obratni procesi, a to je da će bivši antinacionalisti preći u nacionalističke tabore. To se i dogodilo kada je Milorad Dodik, bivši aktivist reformističke stranke Ante Markovića, postao jedan od najostrašćenijih nacionalista na ex-yu prostorima. Istina, odglumljen i neiskren nacionalist, ali kakva korist, to ionako nikada nije bilo pitanje iskrenosti.
Dodikov slučaj navodi nas i na drugi ključan razlog abortiranja spomenute tranzicije koja se oslanja na reformirane jugoslavenske nacionalizme. To je da se tim nacionalizmima pristupa partikularno, kao nečem samostojećem, iako je očito da oni čine cjelinu i slobodno se prelijevaju jedni u druge. Tako je Dodikovo srbovanje, pokazuju ovi bh. izbori, dovelo do novog buđenja bošnjačkog nacionalizma, iako ga je pokojni Sulejman Tihić gotovo sasvim primirio. A onda je bošnjački nacionalizam zakonomjerno izazvao i novi zamah hrvatskog nacionalizma, iako je u međuvremenu stasala umjerenija hrvatska nacionalna opcija (Martin Raguž). Sve ovo, jasno, vrijedi i za dva nosiva stupa jugoslavenskih nacionalizama, srpski u Srbiji i hrvatski u Hrvatskoj, koji se ulijevaju jedan u drugi kao dvije struje istoga toka. Pa je logično očekivati da će sadašnje bujanje nacionalizma u Hrvatskoj dati novu snagu onom u Srbiji, kao što će sutra bujanje ovog drugog dati novu snagu prvom.
I zato s jugoslavenskim nacionalizmima ni više od dva desetljeća poslije njihovog velikog sraza nikada ništa nije gotovo. A tako je onda i s ovom paradom u povodu oslobođenja Beograda. Po nekim pozitivnim iskoracima ona je izgledala kao napredak, ali polako, možda hrvatski nacionalisti ovo dožive kao novu srbokomunističku ujdurmu. U svakom slučaju, pametno je pričekati…