Marinko Čulić: Crkva i vlast zatiru prava radnika, nacionalnih i vjerskih manjina u Hrvatskoj

Povezani članci

• Božica Jelušić na protestima u Mostaru: Ne smijemo biti živomrtvi, čovjek je veći od države
• Naš Pape poručuje: Svijet će večeras vidjeti koliko smo moćni
• Impera et divide
• Uzgojeni demoni
• Dragan Markovina: Što je ZAVNOBIH danas?
• U Jablanici obilježena 71. godišnjica herojske Bitke na Neretvi

Najprije da kažem o čemu ovdje neću pisati. Neću pisati o žestokom sukobu Ive Josipovića s tjednikom Novosti i Miloradom Pupovcem – iako me svrbe prsti i ruku i nogu – i to iz toliko bjelodanog razloga da bi smjesta mogao u pučkoškolske početnice. Zaposlen sam u tom tjedniku – na ovom portalu samo gostujem – i kada bih ovdje razastro što o tome mislim, bio bi to, jasno, klasični sukob interesa. Ali koliko god to bilo toliko bjelodano da bi, velim, ušlo i u glave đačića-prvašića, kod nas je to još uvijek nedosanjana misaona imenica, ili, još gore, veliki šipak, plus figa u džepu.

Sve naše političke stranke i funkcionari ponašaju se nakon dobivenih izbora kao da su osvojili ne vlast, nego cijelu državu, postavljajući stranačke podobnike na doslovce sva mjesta koja im padnu na pamet. Medicinari koriste državne funkcije da se debelo potkože kod farmaceutskih mastodonata koji bolesne tretiraju ne kao pacijente, nego ljudske papkare pogodne za cjelogodišnje šišanje. Crkva grmi protiv poreznih neplatiša očito i zato da iz poreznog beriva i ona bude namirena, a sama ne plaća porez iako te obaveze nije oslobođena ni u ultrakatoličkim zemljama kakva je Italija…

Moglo bi se tako nabrajati unedogled, a opet bi nam najveći problem izmakao. On se javlja kada se sukob interesa udruži s prvim susjedom u dvorištu hrvatske političke defektologije, a to je da se takvi političari i drugi javni ljudi u pravilu još i pačaju u ono što im nije posao i za što nisu ustavno kompetentni. E, tu se kod nas namnožilo puno nesnosno velikih majstora, među ostalim i savjetnik predsjednika Republike Siniša Tatalović. Taj je čovjek i po vokaciji svoje funkcije i po osobnoj vokaciji obični mali imenovani državni činovnik koji ima legitimitet samo da ispod glasa, takoreći šapućući u uho, iznese predsjedniku neku sugestiju, prijedlog, savjet…

Ali to je Tataloviću očito malo, premalo. Iskoristio je svađu Josipović-Pupovac da se pojavi u javnosti s golemim i silno ambicioznim intervjuom u kojem traži pravo preoravanje hrvatske manjinske scene, pri čemu bi saborskim zastupnicima nacionalnih manjina bilo oduzeto pravo da glasaju o državnom proračunu i povjerenju Vladi. Paf! Predsjednikov savjetnik bi ih, dakle, preko noći pretvorio u, kako sami kažu, ‘zastupnike drugog reda’, a prvi red bi valjda popunili on i njemu slični terminatori manjinske scene. Sve to postaje krajnje skandalozno u svjetlu notorne činjenice da ni predsjednik Josipović, a kamoli Tatalović, nisu, takvo je slovo Ustava, tvorci sadašnjeg hrvatskog manjinskog modela, pa onda logično ne mogu biti tvorci ni nekog novoga.

To je elementarna politička abeceda koje se ultimativno treba držati i u najnormalnijim vremenima, a pogotovo je se treba držati u ovo trusno vrijeme velike ekonomske krize. Iz povijesti je došlo dovoljno jasnih pouka da takve krize mogu biti plodno tlo za najgore političke ekstremizme, koji se onda u pravilu slamaju preko leđa baš nacionalnih i drugih manjina. I zato je jedna od ključnih zadaća hrvatske državne politike danas čuvati stabilnost institucija sistema, a nema boljeg načina za to nego da se tim institucijama, u ovom slučaju zakonodavnom dvojcu Vlada-Sabor, osigura elementarna politička autonomija. A ne da se u njihov djelokrug gura rukama i nogama svatko kome to puhne u glavu, uključujući one koji nemaju izborni legitimitet.

Bozanić, Srakić i Devčić – čelnici Crkve u Hrvata

 

Agresivna crkvena ‘autonomija’

Ali lako je to reći. U praksi gledamo nešto sasvim drugo, što se lijepo vidjelo i za svetkovanja Velike Gospe, kada je prvi ešalon katoličkih prelata nastupio tako bojovno prema spomenutom dvojcu da je to naočigled prešlo u otvoreno nijekanje autonomije svjetovnih vlasti. Doduše, vrlo je delikatno pitanje gdje počinje granica osporavanja te autonomije, i zadnji bih bio protiv toga da se Crkvi zaniječe pravo političkog govora, jer to pravo njoj naprosto pripada. Zato je barem na prvi pogled ispravno razmišljanje komentatora jednih od najtiražnijih novina koji piše da je odbio sugestiju uredništva da napadne izjavu nadbiskupa Marina Srakića o tome da je previše slobode štetno za društvo, objasnivši to time da Crkva ima pravo na svoj politički stav te da je normalno da u tom stavu ima i nešto antikomunističkih tonova.

No tako je zbilja samo na prvi pogled. Jer stav da je sloboda štetna nije političko, nego civilizacijsko pitanje, i njime Crkva ne iskazuje nikakvo protivljenje komunizmu, nego temeljima zapadnog tipa demokracije koje je prije više od dva stoljeća položila francuska (i američka) građanska revolucija, a ostali su ključni u političkom životu sve do danas. Dakle, tvrdnja da je sloboda opasna jer, tako glasi obrazloženje, želi istisnuti religiju i postati novom religijom, doista jest nešto što je spomenuti komentator trebao napasti. Time se, naime, ruše ugaoni kamenovi političkog moderniteta na kojem počiva zapadni svijet, a time i sve demokratske institucije, koliko god nesavršene bile, koje je on stvorio.

Mrsićev radnički cinizam

Nije, ponavljam, zadatak Crkve da se, kako se nekada govorilo, zatvori u sakristiju, ali, bogami, s ovakvim stavovima bolje da iz nje ne izlazi. Ali nije ona jedina kojoj bi čovjek poželio da drži jezik za zubima. Ista preporuka ide i ministru Mirandu Mrsiću zbog ovih dana objelodanjenog stava da bi radnici ubuduće morali sami kupovati zaštitnu opremu koju koriste na radnim mjestima. Isto kao što Crkva najnovijim izjavama dovodi u pitanje legitimitet i autonomiju današnjih demokratskih institucija, i Mrsićeva inicijativa ponižavajuća je pljuska radnicima i sindikatima, čija su prava također ugrađena u tekovine tih demokratskih institucija.

Ovdje je to čak i iritantnije intonirano. Crkva je barem dosljedna sebi, jer nikada nije krila da su joj liberalne vrijednosti francuske građanske revolucije mrske i odbojne (odličan prikaz toga dao je nobelovac Thomas Mann u romanu ‘Čarobni brijeg’). Mrsić pak dolazi iz nominalno socijaldemokratske, dakle prosindikalne stranke, pa ova pljuska odzvanja i u tonalitetu krajnjeg cinizma. Što je najgore, nije se Mrsiću ovo omaklo, jer je kao liječnik zalutao u njemu slabo poznate sindikalne vode, nego to precizno odražava prezir prema sindikatima koji se jasno zrcali iz sadašnjih pregovora oko budućih kolektivnih ugovora.

Smisao tih pregovora nije u tome, kako se servira neukoj javnosti, da se uštedi nekakav budžetski novac, nego da se sindikatima stavi do znanja da su na dnu hrvatskog političkog hranidbenog lanca i da im je, što se ove vlasti tiče, tamo i mjesto. To jasno proizlazi iz činjenice da je Vlada najprije donijela odluku o uštedi dvije milijarde kuna, pa to ugradila i u državni proračun, i tek onda je pozvala sindikate na ‘dogovor’ o tome. Jasno da dogovora nije moglo biti. Baš bih volio vidjeti bi li Vlada pristala da se na taj način rješava, recimo, hrvatski granični spor sa Slovenijom ili Bosnom i Hercegovinom.

Naravno da ne bi, to bi bilo drastično zatiranje integriteta i autonomije najviše hrvatske državne vlasti. Pa hajde, brate, da se ljudski dogovorimo da se ista ta dobra pravila primjenjuju i na sindikate, nacionalne manjine i ostale ovdje u Hrvatskoj.

tportal