Marinko Čulić: Čiji su naši Srbi?

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Pada li vlada?
• S kruzera dočekujemo 1,2 milijuna gostiju i očekujemo 50 mil. eura zarade
• Ljekari i drugi medicinski radnici u sve većem broju napuštaju Unsko-sanski kanton
• Viktor Ivančić: OSNOVE BIOEKONOMIJE
• Radomir Lazić: Očigledno
• ‘Što će mi milijun kad upravljam svemirom?!’

Jedno usputno zapažanje u zanimljivom intervjuu koji je povjesničar Tvrtko Jakovina dao u prošlom broju “Novosti” daje ti misliti. Jakovina govori o superiornosti jugoslavenske vanjske politike prema hrvatskoj, što obrazlaže ovako: prva je “barem dio građanstva odgajala na svjetskim pitanjima”, dok je druga provincijalna, “okrenuta isključivo vlastitom dvorištu”. Pa zaključuje da se ta hrvatska zagledanost samo u svoj pupak ogleda i u ovim praskavim protestima koji tjednima ne jenjavaju nakon presude Gotovini i Markaču.

Nije bilo potrebe da to podrobnije objašnjava, ali i da jeste, meni su misli u tom trenutku krenule na drugu stranu, prema jednom fantastičnom scenariju. Što bi Tito napravio da su, nekim slučajem, partizanski zločini na Bleiburgu dospjeli pred nekakvo međunarodno sudište? Nemam, naravno, pojma što bi on učinio, moguće je da bi reagirao jednako odbojno kao hrvatski državni vrh, ne znam, ali to ionako nije važno. Bitnije je da je on znao da to nije moguće, jer su tada još važile međunarodne regule po kojima se ratnim pobjednicima ne sudi, nego obratno, isključivo oni sude poraženoj strani.

U međuvremenu, Haški tribunal napustio je tu regulu i ustanovio da se procesuiraju počinitelji zločina bez obzira na to pripadali oni pobjedničkoj ili poraženoj strani, pa se time objašnjava zašto Haag ne sudi agresorskoj strani, čak ga i ne zanima tko je ona. Iako je hrvatskom državnom vodstvu to itekako poznato, ono se otpočetka ponašalo začuđeno i uvrijeđeno, kao da mu to svaki put iznova treba objašnjavati. I ne samo to, ono tu začuđenost uporno pokušava prenijeti i na sve druge u svijetu, kao da bi međunarodni osnivači Tribunala i sam Haag morali u hrvatskom slučaju mijenjati regule koje važe za ostale.

Posljednji put to je napravila Jadranka Kosor djetinjasto izražavajući sumnju da je glavni haški tužitelj Serge Brammertz izjavio, kako su prenijeli mediji, da je vrlo nezadovoljan reagiranjem hrvatskih političara na hašku presudu dvojici generala. Pitat će ona to njega kada dođe u Zagreb, rekla je važno, što je izgleda i napravila, jer se taj susret pretvorio u nikada hladniji randevu, poslije kojeg niti jedna strana nije htjela zucnuti ni slova za javnost.

Brammertz je došao u Zagreb usred polemike između Milorada Pupovca i Jadranke Kosor o tome je li “Oluja” imala kao sekundarni cilj etničko čišćenje Srba, pri čemu su oboje pazili da ne spomenu jedno drugo. Ali je sada barem jasno što o tome misle. Pupovac je, koliko pamtim, prvi put nedvoznačno rekao da je tog čišćenja bilo, što znači da je pričekao presudu Gotovini i Markaču kako bi najzad logički povezao dvije činjenice. Da su, kazao je, Srbi otišli svojom voljom kako se tvrdi, zar bi onda trebalo da se pobije blizu sedamsto srpskih civila i spali više od dvadeset hiljada njihovih kuća.

Premijerku nije dojmila ni takva logika niti haška presuda. Po njoj, etničkog čišćenja jednostavno nije bilo, što je Brammertzu, i da je htio drukčije, moralo zvučati ne samo kao odbacivanje presude, nego čak, nemojmo se zezati, kao nastavak etničkog čišćenja drugim sredstvima. Zato je uoči dolaska u Zagreb dao vrlo hladan intervju “Jutarnjem listu” u kojem je, osornije nego što bi to napravila oštrokondža Carla del Ponte, rekao da se hrvatska država nije smjela braniti ubijanjem srpskih civila i uništavanjem i pljačkom njihove imovine. Istodobno je otvoreno odbrusio Jadranki Kosor da bi u njenom reagiranju na presudu dvojici generala volio vidjeti više objašnjenja što se u ljeto-jesen 1995. dogodilo srpskim civilima, nego diplomatskih pokušaja da se presuda ospori.

Njemu je bilo dovoljno da kaže toliko, ali meni je to, bogami, tek početak priče. Koliko god se, naime, Jadranka Kosor čuvala da se ne zamjeri Pupovcu, pa ispada da je obzirnija prema njemu kao koalicijskom partneru nego prema prognanim Srbima, samo je učvrstila dojam koji ću ovako formulirati. Dok god se Hrvatska politički i moralno ne odredi prema ubijenim i prognanim srpskim civilima, ni položaj onih koji su preživjeli i ostali neće se moći smatrati ni izbliza dobrim i riješenim.

Uostalom, zar se Hrvatska ne postavlja upravo tako kada je riječ o njenim žrtvama u jednom drugom ratu? Dok god, veli se, ne budu na pravi način okvalificirani i obeštećeni pobijeni Hrvati na Bleiburgu, ni živi neće imati pravednu i odgovornu državu. Eto, neka se samo to primijeni na Srbe u Hrvatskoj i bit će dovoljno. Ali, to nitko ne želi napraviti, jasno je i zašto. Nitko pogubljene Srbe ne smatra našim, hrvatskim žrtvama, iako bi to po moralnoj logici morali biti, dok bi se njihove ubojice imalo smatrati kao nešto otpalo i tuđe, u svakom slučaju manje naše i manje hrvatsko od njihovih nevinih žrtava. Ali vraga. Gotovina i Markač, pa i Norac, koji je osobno ubijao Srbe, i Glavaš, koji je to osobno naređivao, doživljavaju se kao herojske ikone, čak više sada kada su pravomoćno ili prvostupanjski osuđeni za zločine nad srpskim civilima, nego prije dok tih presuda još nije bilo. Jasno je onda da se Srbi u Hrvatskoj ne mogu osjećati drukčije nego kao strano tijelo u hrvatskom organizmu i oni to u velikoj mjeri i jesu.

Paradoksalno je pritom da manjinska prava koja oni danas imaju predstavljaju, barem na papiru, vrh vrhova čak i u odnosu na najdemokratskije zemlje u Evropi. Francuska ne priznaje niti jednu nacionalnu manjinu (Hrvatska ih priznaje 22), a Njemačka samo četiri brojčano minorne (Frizi, Danci, Lužički Srbi, Sinti-Romi), iako u njoj danas živi, zajedno s imigrantima, čak desetak posto nenjemačkog stanovništva. Ni drugdje nije bolje (u Estoniji i Latviji ne priznaju rusku nacionalnu manjinu, iako je približno svaki četvrti stanovnik tih dviju zemalja Rus ili Ruskinja!), niti može biti bolje. Evropska unija tek je 1993. tzv. kopenhaškim kriterijima prvi put spomenula prava nacionalnih manjina, a i to u jadno račundžijskom obliku koji se odnosi samo na nove članice Unije (što je prihvatio samo manji dio njih, a većina se flegmatično i sa shvatljivim cinizmom oglušila). Paradoks je, naravno, u tome da su baš zemlje EU-a nametnule Hrvatskoj visoke standarde kojih se same ne drže, što nju ne treba zanimati, naprotiv, trebala bi biti ponosna da barem u nečemu prednjači pred svojim evropskim tutorima i sponzorima.

Problem je, međutim, što hrvatska država nosi ove svoje superiorne standarde u zaštiti nacionalnih manjina kao luksuzno, ali preširoko odijelo, kroz koje puše na sve strane. Pa se smrzneš kada se i danas, kao na nedavnim veteranskim prosvjedima, tjera Srbe iz Sabora i iz Vukovara. Dobro, uvijek se može reći da to nije stav službene hrvatske vlasti. Konačno, ovi prosvjedi su i organizirani protiv te vlasti, pa se može kazati da su prosvjednici zauzeli jednu stranu, a drugu prepustili HDZ-ovom državnom vrhu i Srbima. Ali, dok god se taj vrh ne ogradi, štoviše suprotstavi ovakvim pogromaškim mahnitanjima, Srbi u Hrvatskoj neće se moći osjećati da su u ovoj zemlji svoji na svome. Jer, oni to zbilja i nisu. Može o tome govoriti tko što hoće, ali tako će ostati sve dok se hrvatska država i njena politička klasa jasno ne distanciraju od politike iz devedesetih. A nju je, upravo đavolskom preciznošću, najbolje opisao Gojko Šušak nedugo poslije “Oluje”: “Naši roditelji su Srbe tjerali iz Hrvatske, a oni su ostali. Mi smo ih molili da ostanu, a oni su otišli. Radilo se, dakle, samo o pristupu.”

Eto, zbog tog “pristupa” stoji ona konstatacija iz uvodnog dijela teksta o razornom autizmu današnje hrvatske državne politike. Dok je Jugoslavija, ona druga, Titova, bila država šest naroda i malog brda narodnosti, od kojih u većem dijelu njenog trajanja nikome nije bilo tijesno, a prema vani je stajala tako široko i moćno da je imala malne status diplomatske velesile – u Hrvatskoj je sve obratno. Iako na pragu EU-a, ona i danas uvelike sliči na izopćenika iz svijeta, a u svojoj kući nije u stanju pozitivno integrirati, učiniti svojom, ni ovako malu srpsku manjinu, čiji postotak stane na prste jedne ruke. Nema nikakve, baš nikakve sumnje da između ovog drugog i prvog postoji tijesna, kao pupkovina vitalna, veza.

 Novosti