Marinko Čulić: Bavarizacija Hrvatske

Izdvajamo

• Može li Milanović pomutiti račune HDZ-u i spriječiti ga da u Hrvatskoj stvori novu Bavarsku? Teško, ali ne i nemoguće. To se, prije svega, može uspješnijom Vladom iz koje će biti uklonjeni nekvalificirani klimoglavci, a zatim i preobrazbom SDP-a u stranku koja će se puno tješnje oslanjati na tradiciju antifašističke i proradničke ljevice. I koja će legalizirati frakcije, pa ako se SDP-ovci svađaju, neka se barem svađaju oko toga, a ne oko ovih budalaština i podmetanja kojih se za mjesec-dva nitko više neće sjećati.

Povezani članci

• Don Ivan Grubišić poručio Kerumu: Dosta nam je lažnog morala velikih katolika
• Grupno-partijski i račun kriminogenog miljea kao vitalni nacionalni interes
• Tomislav Karamarko podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske
• Stjepan Mesić u Mostaru: Vrijeme za Dayton II
• Naš pokret će rasti, ne plašimo se vlasti
• Svetlana Broz: Ljudi ne žele da budu heroji

To se, prije svega, može uspješnijom Vladom iz koje će biti uklonjeni nekvalificirani klimoglavci, a zatim i preobrazbom SDP-a u stranku koja će se puno tješnje oslanjati na tradiciju antifašističke i proradničke ljevice.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Eh, kamo sreće da je Zoran Milanović i u drugim stvarima ovako lucidan i uspješan. Uoči glasanja o tome da li Slavka Linića isključiti iz SDP-a, neočekivano je pristao da Glavni odbor stranke o tome odluči tajnim glasanjem. A to je, čvrsto su vjerovali njegovi stranački protivnici, adut koji radi za njih, jer će tako zaštititi Linića, a ako bog da, još se i riješiti Milanovića. Ali kriva im je bila računica. Pokazalo se da Milanović bolje poznaje odnos snaga u stranci, pa je adut svojih oponenata okrenuo protiv njih, usto pokazavši i da ima dobre živce i da ga ovakve opasne igre na ivici noža ne plaše. Problem je, međutim, što šef SDP-a ne osjeća strah ni ondje gdje bi morao. A morao bi ga osjećati jer se širi vrh stranke podijelio u glasanju na dvije umalo pa jednake polovice, što znači da se i čitav SDP raspolutio na dva dijela, koji su srušili mostove jedan prema drugome i sigurno nikada više neće činiti zaokruženu cjelinu.

O da, Milanović će ostati na čelu onoga što se nominalno i dalje zove SDP, štoviše, sada će, po svemu sudeći, na kratki rok i učvrstiti položaj. Ali to je istodobno početak njegovog kraja kao čelnika velike stranke lijevog centra, koja se u nepravilnim intervalima izmjenjivala na vlasti s HDZ-om. Po tome je Hrvatska, sigurno ne slučajno, jako nalikovala svojoj velikoj saveznici Njemačkoj, gdje se u sličnim intervalima izmjenjuju na vlasti desno centristički CDU i lijevo centristički SPD. Ali sada je, po svemu sudeći, s tim gotovo. U nastupajućem vremenu Hrvatska će vjerojatno biti sličnija njemačkoj pokrajini Bavarskoj, gdje CSU, desnija varijanta sestrinskog CDU-a, nema konkurenta na lijevoj strani i vlada sama. To znači da dolazi vrijeme dominacije HDZ-a koje, doduše, teško da može biti čista preslika bavarske situacije, jer tamo CSU u kontinuitetu vlada već više od pola stoljeća. Ali sama činjenica da se u Hrvatskoj priprema makar i umanjena replika Bavarske tuče u alarmna zvona, jer bi stvaranje još jedne utvrde tvrdog kršćanskog konzervativizma imalo velike, potencijalno možda i dramatične posljedice. Ostat ću kod dviju glavnih.

Prije svega, otvorit će se širom vrata “Crkvi u Hrvata”, izrazito retrogradnoj klerikalističkoj instituciji koja, za razliku od one u Njemačkoj, nije prošla kroz praktički nikakvo pročišćenje od slizanosti s nacizmom u Drugom svjetskom ratu. Tako je kod nas pojam “klerofašizma” sačuvao sve do danas zabrinjavajuće visoku upotrebnu vrijednost, a sada bi ona mogla dodatno porasti. Drugo, ni u ostalim bitnim stvarima Hrvatska nije Njemačka, koja je relativno pravno sređena država i u njoj nije presudno važno hoće li na vlasti biti desni CDU ili lijevi SPD. Dobro, prvi će, čak i na usta pretjerano cijenjene Angele Merkel, govoriti o kraju multikulturalizma, što od njemačkih socijaldemokrata nikome ne pada na pamet, ali će recimo položaj Turaka, vjerskih i drugih manjina ostati u osnovi isti. I u Hrvatskoj postupno nastaje ta vrsta konvergencije između ljevice i desnice, ali ona je ipak još na početku i nije ni izbliza svejedno tko će biti na vlasti. Dosad se osnovano uvriježilo da je ljevica ta koja priležnije štiti te vrednote (iako je na primjer prognane Srbe prepustila sudbini jednako revnom šutnjom koliko i desnica aktivnim djelovanjem), a najnoviji sporovi oko ćirilice u Vukovaru potvrđuju da je tako i danas. Naprosto, nacionalne, vjerske, seksualne i druge manjine mogu biti sigurnije da će biti uvažavane i štićene kada je na vlasti SDP nego HDZ.

No iz toga je proizašao jedan drugi, ništa manje ozbiljan problem. SDP se toliko usredotočio na zaštitu tih manjina da je vrlo brzo postalo jasno da mu je to alibi, smokvin list za nečinjenje u zaštiti bazične skupine zbog koje su lijeve stranke i nastale. To su oni koji žive od svoga rada. Tako je najprije Račanova, a danas još više Milanovićeva stranka, samu sebe bacila u idejni zrakoprazan prostor, i to baš u ovim vremenima velike krize, kada socijalna pitanja ponovno postaju ključna i prijelomna. Zato sada i gledamo da se sporovi, pa i najveći lomovi među hrvatskim socijaldemokratima, vode ni oko čega, a ako nečega i ima, to su, vidimo, isključivo pitanja osobnog poštenja, o kojima je pozvana brinuti pravna država, a ne političke stranke.

Ali u sukobu Milanović-Linić obje su strane inzistirale na tome da je to unutarstranačko pitanje koje treba riješiti unutar SDP-a, pri čemu bi institucije države valjda imale samo izvršiti ono što se ondje odluči. Ne treba puno objašnjavati što to znači. Znači da vladajuća politička stranka uzurpira državnu vlast, što nije nikakav apstraktna prijetnja, nego se ona, barem inicijalno, počela i ostvarivati. Govori o tome Linićev gazdinski status koji je imao u državnoj banci HABOR, ali govori još više što se MUP izgleda upregao u istrazi protiv njega kako bi podržao Milanovićevu stranu. To otvara i pitanje ministara koji nisu dorasli svojoj ulozi, pa svoju nesposobnost prikrivaju tako što su neki stali na Linićevu stranu (Rajko Ostojić, Mrsić), a još je gore što je uz Milanovića spremno stao čitav malonogometni tim najvećih nesposobnjakovića u Vladi (uz ministra unutrašnjih poslova Ranka Ostojića, Maras, Hajdaš Dončić, Zmajlović, Jakovina i Grčić). Zašto uz Milanovićevo ime ide ovo “još gore”? Pa jednostavno zato što je on najodgovorniji za sadašnju situaciju. To ne znači da je jedini krivac za raskol u SDP-u, jer se Slavko Linić okružio s previše sumnjivih tajkuna, od kojih neki vire i iz najnovijih afera, da bi se tako reklo. Ali je po definiciji najodgovorniji što je Liniću presuđeno u partijskom procesu, a državne su institucije, koje su za to najpozvanije, izgleda korištene samo u ulozi zavrbovanih, korumpiranih svjedoka.

Tu se vraćamo na spomenutu izglednu bavarizaciju Hrvatske. HDZ je šampion ovakvih partitokratskih zloupotreba, tj. korištenja državnih institucija u partijske svrhe i sigurno sa živim zanimanjem prati najnovija zbivanja u SDP-u. Ako zbilja slijedi dulje razdoblje njegove vlasti, onda ne treba sumnjati da će Karamarkova stranka to iskoristiti kao alibi da se vrati starim partitokratskim oblicima vladanja. Može li Milanović pomutiti račune HDZ-u i spriječiti ga da u Hrvatskoj stvori novu Bavarsku? Teško, ali ne i nemoguće. To se, prije svega, može uspješnijom Vladom iz koje će biti uklonjeni nekvalificirani klimoglavci, a zatim i preobrazbom SDP-a u stranku koja će se puno tješnje oslanjati na tradiciju antifašističke i proradničke ljevice. I koja će legalizirati frakcije, pa ako se SDP-ovci svađaju, neka se barem svađaju oko toga, a ne oko ovih budalaština i podmetanja kojih se za mjesec-dva nitko više neće sjećati.