Marinko Čulić: Amerikanizacija Evrope

Povezani članci

• Kemal Kurspahić: BIH nema ko da štiti od velikosrpskih i velikohrvatskih sanjarija
• ZDRUŽENI PROTIV BOSNE – EPIZODA DRUGA
• Kastro, brate srbine!
• Kako je Joe Šimunić ispao Averell Dalton
• Fašistička zabrana
• Berlinski poučak o Hrvatskoj – željeti nije znati i moći

U HDZ-u su sigurno primijetili da je Evropska unija zatvorila jedno, a pritvorila drugo oko kada je u nedavnom ukrajinskom prevratu značajnu, možda i presudu ulogu odigrao krug profašističkih stranaka i grupa, i tu će međusobno razumijevanje sigurno biti maksimalno. Uostalom, HDZ i partneri posljednjih se mjeseci napadno razmeću kao veći evropejci od vladajuće Kukuriku koalicije, čak se predstavljaju i kao veći antifašisti, znajući da i u Evropi ti pojmovi sada nešto drugo znače. Na svaki način, to izgleda kao početak jednog divnog prijateljstva.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Nije jasno odakle ovoliko povike na nisku izlaznost na hrvatskim EU izborima. Ako se stvari malo relaksiranije sagledaju, vidjet će se da se kod nas gotovo u dlaku preslikao rezultat izbora na razini cijele Evropske unije. Dakle postiglo se isto što i drugdje, ali uz manje truda i manje potrošene energije, a ostavljen je širi prostor za eventualne buduće preinake. Doduše, to s preinakama treba staviti na dugi štap, a ako ćemo pravo, može se za neko dulje vrijeme zataknuti i za šešir. Očito je, naime, da se stanje u Evropi stabilizira ili čak betonira u pravcu trajnije prevlasti desnice, i to ne samo zbog novog prodora ultranacionalističkih evrofoba (naročito u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Mađarskoj), nego i zbog konsolidiranja položaja umjerene, proevropske desnice. Istinabog, narodnjačke stranke tzv. desnog centra izgubile su desetine mandata u EU parlamentu, ali su zato dobile novih pet godina prevlasti i tako produžile desetogodišnju vladavinu u najkritičnijem trenutku koji im se mogao dogoditi.

Posljednjih godina, naime, te su se stranke našle na udaru oštrih kritika da su glavni krivac za sadašnju krizu, a kako su iz socijalističke grupacije lijevog centra počeli dolaziti i zahtjevi za pravednijom raspodjelom u društvu kojom će se prestati tetošiti krupni kapital, čak je izgledalo da bi socijalisti mogli dobiti ove izbore. No tu se dogodilo nešto slično našim laburistima. Kao što Lesarova stranka nikada nije pokazala kuražu, osim u nekoliko izoliranih istupa srednje i niže rangiranih aktivista, da dovede u pitanje kapitalistički sistem vlasništva, ni evropski socijalisti nisu imali petlje tražiti povratak socijalne države blagostanja. Tako su pokazali da su samo malo obzirniji zagovornici iste neoliberalne paradigme koju zagovaraju i evropski narodnjaci, a na izborima postoji nepisano pravilo koje se i sada nepogrešivo potvrdilo. Zašto bi birači glasali za kopiju neke politike ako im je na raspolaganju izvorna verzija, original?! Usto, izostao je najavljivani prodor radikalnijih lijevih stranaka, od kojih neke, kao Ciprasova Siriza, već šalju signale da su spremne na suradnju s umjerenom evropskom ljevicom, pa je i tu izostao prostor za naknadne prepravke (istina, sam Cipras je izvrsno, nikada bolje, povukao na izborima u Grčkoj, ali je zato sasvim zakazao donedavno prosperitetni Melenchon u Francuskoj). Tako je, eto, stvorena ova nova-stara politička slika Evrope, u kojoj su desni centrumaši uspjeli zadržali primat u EU parlamentu, a kako radikalna evrofobna desnica nastavlja rasti, radikaliziraju se i oni sami (za što su opet najbolji primjeri Velika Britanija, Francuska i Mađarska). Kada dogodine HDZ preuzme vlast u Hrvatskoj, što sada zaista postaje sve izglednije, ta će slika dobiti svoju vjernu repliku i ovdje, i to čak u detaljima.

Jer iako je Kujundžićevom Savezu za Hrvatsku za dlaku izmaklo mjesto u EU parlamentu, jasno je da će ta koalicija notornih političkih i svjetonazorskih mračnjaka igrati sličnu ulogu radikalističkog kvasca koju imaju u spomenute tri zemlje Farage, Le Pen i Vona. Ukratko, politička slika Evrope kakvu ćemo gledati narednih pet godina mandata ovog EU parlamenta, a sasvim je moguće i u duljem razdoblju, izaziva zebnju, a za nas ovdje u Hrvatskoj ta zebnja prvi put ima i dvostruki razlog. Ona se više ne hrani samo mahnitanjima ovdašnje nacionalističke desnice, koja vuče korijene izravno iz fašizma u Drugom svjetskom ratu, nego i mahnitanjem desnice širom Evrope, koja nema takve korijene, što ne znači da uskoro neće postati, a možda već i jeste, manje fašistička. Ali ni to nije sve. Ovaj najnoviji val desnice koji je krenuo s evropskih birališta ima i jednu na prvi pogled manje opasnu, ali dugoročno zapravo opakiju osobinu. On će sasvim sigurno dati novi zamah amerikanizaciji Evrope u smislu rabijatnijeg i bezobzirnijeg kapitalizma, a to znači daljnjeg umlaćivanja socijalne države, koja je rođena baš na evropskom kontinentu i kojoj on duguje razdoblja najvećeg ekonomskog i društvenog prosperiteta.

Ovdje treba biti pošten prema radikalnoj desnici, pa priznati da ta opasnost ne prijeti toliko od nje, jer među tim svatima ima puno razdrljenog antiamerikanizma i antiglobalizma koji s time ne ide pod ruku. Ali ide pod ruku s umjerenom, centrumaškom desnicom, koja će svoju najnoviju pobjedu sigurno shvatiti kao dodatno otvaranje vrata za nove štednje, fleksibilizacije, autsorsinge i druga čuda našeg doba. Ta čuda već sada strahovito koštaju ovaj kontinent. U Evropi je danas blizu trideset milijuna nezaposlenih, a broj onih koji se približavaju pragu siromaštva ili su ga već prešli popeo se na sablažnjivih 130-140 milijuna. Živi zapis o tome ostavio je dojučerašnji evrozastupnik Nikola Vuljanić, koji je nedavno izjavio da je prilikom prvih dolazaka u Strasbourg vidio grad začudne sređenosti i standarda. A kada je odlazio, vidio je, veli, jedva vjerujući očima, beskućnike koji spavaju pod gradskim mostovima. To svjedočanstvo dobiva upravo dramatsku notu u svjetlu ovih najnovijih izbora, na kojima su se Vuljanićevi laburisti pojavili kao stranka sa, sve u svemu, najviše socijalnog senzibiliteta. Ali kako tom senzibilitetu nisu dali potrebnu boju i sadržaj, samljeveni su od stranaka koje do tih tričarija uopće ne drže, nego su “pametno” odlučile da im je isplativije figurirati kao prirepci velikih lijevih i desnih centrumaških formacija u EU-u. Umjesto laburista, nova zvijezda hrvatske lijeve scene postao je ORaH Mirele Holy koji, međutim, ima još tanju socijalnu agendu i vrlo je izgledno da će i on izletjeti na nekoj od prvih izbornih okuka koje mu slijede.

U svakom slučaju, HDZ s ovom najnovijom izbornom pobjedom izgleda kao stranka osigurane budućnosti, jer joj možda prvi put savršeno odgovaraju prilike i kod kuće i u EU-u. Dobro, ovo oko amerikanizacije Evrope nije tako jednostavno, jer se tu Karamarkova stranka još lomi između uzora iz čikaške škole i nekih manje liberalnih modela. Ali zato druge stvari idu lako kao kroz sir. U HDZ-u su sigurno primijetili da je Evropska unija zatvorila jedno, a pritvorila drugo oko kada je u nedavnom ukrajinskom prevratu značajnu, možda i presudu ulogu odigrao krug profašističkih stranaka i grupa, i tu će međusobno razumijevanje sigurno biti maksimalno. Uostalom, HDZ i partneri posljednjih se mjeseci napadno razmeću kao veći evropejci od vladajuće Kukuriku koalicije, čak se predstavljaju i kao veći antifašisti, znajući da i u Evropi ti pojmovi sada nešto drugo znače. Na svaki način, to izgleda kao početak jednog divnog prijateljstva.