Marin Jurjević: “IT’S A CRYING TIME AGAIN”

Povezani članci

• Tomislav Jakić: (ZLO)UPOTREBA JEDNE SMRTI
• Odjeci posjete Angele Merkel našoj regiji
• Odbačena Pavelićeva tužba; on nastavlja pravnu bitku protiv (auto)cenzure
• Ljetovanje sedamdesetih
• Miloš Vasić: Zagreb Pride
• Bilježnica Robija K.: Potrošačke košare

Da li u Hrvatskoj ponovo dolazi vrijeme plakanja?

Ne…ono je već odavno tu.  Samo je bilo prikriveno, pritajeno i samo je čekalo svoj trenutak da ponovo izroni iz društvenog  “podzemlja” na površinu. Pada mi na pamet ona Andrićeva “fakir fukara” koju on tako plastično opisuje u svojoj “Gospođici”. Onaj pritajeni sloj i soj tzv “svakodnevnih ljudi” koji u nekim trenucima, kada im društvene okolnosti idu na ruku, jednostavno “isplivaju” iz svoje pritajene beznačajnosti, iz svojih rupa i postaju motorna snaga i vojska provođenja “banalnosti zla”.  Svi su ih krizni trenuci ljudske povijesti upoznali a i mi ih svakim danom sve više možemo prepoznati i sresti svuda oko nas. Kao da su samo pritajeno čekali svoj momenat. A sve u vrijeme kada se očekvao “veliki preokret” u odnosu na tobože upokojenu  “karakarkovštinu”.

Okvir za ponašanje ljudi stvara sam društvo, njegove političke i druge  “elite” ili “kvazielite”.  Nažalost kod nas se javnost sve više navikava na to kako bi domoljublje i desničarenje trebali biti istoznačni.  Poduzetničko-desničarska  “Markićovština” postaje pomodni politički proizvod i obrazac poželjnog ponašanja po kojem se sve više ravna i sama vlast. Euroakrobacije oko pitanja prava na pobačaj samo su još jedna u nizu potvrda takve vrste društvene patologije. Iliničićev  “spasonosni  savjetodavni  duh” već nas je počeo, ko neka spora ali neumitna  plima, “obasjavati” i preplavljivati hrvatsko društvo.

Većina  hrvatske crkvene elite s očitim podozrenjem gleda na papu Franju u “mrskom Vatikanu”. Javni mediji postaju njihova transmisija. Na HRT tako vikar Opus Dei, portugalac  Jorge Ramis, krajem prosinca prošle godine kaže: Zadatak Opus Dei je da se svi ljudi slobodno  nađu u mrežama Katoličke Crkve”. Kako se to “slobodno” mrežama love ljudske duše gospodin nam se nije trudio pobliže objašnjavati. Đuro Šušnjić je odavno pisao o “ribarima ljudskih duša” – pa odgovor na to pitanje možda možemo naći u toj knjizi. Naravno, vikar Ramis ne zaboravlja nam “objasniti” kako Opus Dei “nema ništa s politikom”.

Javna televizija, HRT je postala i najsnažniji razglas, odnosno, svojevrsna  “propagandna truba” poduzetnice Željke Markić koja je promovirana u rezervnu volontersku voditeljicu  emisije “Iza zavjese”. Ali naša javna televizija se već odavno opredijelila “na jednu stranu” – iako je plaćamo svi mi. Tako se na njoj hvali, valjda “politički neutralan”, Thompson (koji ovih dana puni medije s aferom basnoslovnog  plaćanja njegovog  nepjevanja) jer “on spaja Hrvate” (?!) i jer je “snažan kohezivni faktor”. Čiji? “Zadomspremaški”! U HRT TV Kalendaru se sramotno relativizira (31, prosinca 2016. )  ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec. Nikakvo neznanje ili slučajnost ne mogu to opravdati  osim  eventualnog  priznanja  da te emisije uređuju totalni “bukvani” za koje važi ona izreka Woody Allena: “Ne znam dovoljno da bih bio nesposoban” (“Manhattanski krimić” iz 1991.)

I nije najveći problem to što ridikulozni Keleminec  po Trgu Bana Jelačića urliče u svoju piriju “Za dom spremni!” pred grupicom “zbrdadolaških črnaca” u ova karnevalska vremena – pa ga zato privode ili ga, eventualno,  još jednom kažnjavaju a vladini i vladajućestranački predstavnici se ograđuju od toga. Predsjednica mudra, ko najmudriji istočnjački mudrac, nepodnošljivo dugo šuti a građanstvo napeto čeka da se napokon porodi njena “božanska riječ” kao i nakon onog  napada na klub “Super, Super”. Ona ko nekakva nacionalna “mudra sova” progovara u kasno doba – nakon svih, na kraju svih krajeva. Problem je što vlasti stvaraju klimu u kojoj je moguća jasenovačka ploča s uklesanim povikom ili zadompspremaško  pozdravljanje  zbog  čega se privodi jedan politički marginalac i beznačajnik a sve to, onda, ponavlja jedan saborski zastupnik na “ekološkom skupu”.  Problem je što “Hasanbegovićev duh” rezanja sredstava nezavisnim udrugama, portalima, svega “nedesnog” itd. i bez njegove ministarske fotelje i dalje lebdi i iskače iz svakodnevnih odluka vladajućih i zbivanja uz blago tepanje najodgovornijih. Problem je što se danas pokuašavaju disciplinirati filmski umjetnici i sloboda umjetničkog iskaza uopće. Problem je što su tako, kao što to tvrdi poduzetnica Markić, tjednik  “Novosti” postale problem a ne klima u kojoj  ponovo izranja “fakir fukara” na površinu i po Vukovaru lijepi sramotan “Serbian Tree”. Možda je  mlađahni autor tog odvratnog  letka i sam iznenađen što mu sada kažu “da to nije smio uraditi”! Pa zar se i Eichmann na svom suđenju nije čudio što ga osuđuju za zločine a on je “samo provodio zakone”. Možda je mladac pomislio da je to zakonito pa čak i društveno poželjno. Pa mladić možda gleda TV, zna čitati, sluša buljuke onih kojima su “partizančine”  istinski “banditi”  i “zločinci” a  “oni drugi”  pravi rodoljubi.  Pa momak je možda bio u Ludbregu u rujnu 2016. godine  kada je biskup Košić uoči parlamentarnih izbora pozivao narod da glasa protiv SDP-a a “mostovce” i prestrašenog Petrova gotovo prokleo zbog političkog koketiranja s “komunjarama” ili je možda čitao kako zagrebački pomoćni biskup Šaško bivšu koalicionu vlast na čelu s SDP-om nazivao “zločinačkom vlašću” i “privremenim gospodarma”. A zna se što treba raditi sa “zločincima”. A može biti da se uskoro i kod nas osnuje neka udruga, poput one japanske  svojevremeno u Brazilu – koja je tvrdila kako su u stavri Japanci i Sile Osovine a ne Saveznici  dobili Drugi svjetski rat (“Shindo Remne”).

Oswald Spengler je Svijet uspoređivao s “zoologijom”. Ideja čovječanstva je po njemu postala “zoološki pojam”. Govrio je kako  dolazi do “akceleracije nasilja”.  Je li Spengler možda  bio u pravu? Po njemu je i kultura “organizam” a vladari su “vrtlari”. Tko Hrvatsku danas “obrađuje”, i što smo mi: životinje ili biljke? Trebaju li nam vrtlari ili dreseri? Da li je u pravu bio Epikur kada je tvrdio kako Zlo postoji “jer se bogovi ne brinu ni za ljude ni za svijet” ili je u pravu bio Platon koji je tvrdio da za postojanje Zla nije kriv Bog nego su za njegovo postojanje krivi ljudi?  Svejedno, sasvim svejedno – kao što je nebitna i tvrdnja kršćanskih filozofa kako je Zlo posljedica “nesavršenstva stvorenih bića” (ljudi). Sve to nije bitno. Bitno je da je Zlo tu, među nama. Sada i ovdje u ovom trenutku i da pred njim zatvaramo oči. A najgore od svega je to što ga najodgovorniji zaogrću i skrivaju ispod plašta falšog, lažnog “europejstva”, “domoljublja” i ne znam sve kakvih vrijednosnih akrobacija. A ne zaboravimo, predstoje nam lokalni izbori. Važni kao što su i svi izbori važni tamo gdje postoji parlamentarizam. Hoće li na izborima prevladati Razum ili će se potvrdit ona Hegelova da su svi izbori  samo “jedna novčana transakcija”, tek ćemo vidjeti.