ENG
Marijan Vogrinec: Ustaše opet marširaju Bijednom našom
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Povezani članci
Episkopat i kler nisu gomila polupismenih guslara s kamenjara, pa da ne znaju što je bila tzv. NDH i čemu vodi avetinjsko dizanje ustaških vampira iz mrtvačkih sanduka. Umjesto da gase vatru i smiruju strasti, objašnjavaju, neki od najviđenijih među njima prednjače u neodgovornom raspirivanju zla.
Ljudi u crnom od glave do pete, ili makar od tjemena do pupka, zamotani u nacionalne trobojnice s nezgrapnom kvrgom ispod brade ili nehajno prebačenog koplja sa šahovnicom iza ramena, malo podgašeni maliganima, sijevajućih očiju i ustitralih mišića na licu, grlati dozlaboga i prostačkog bontona… Vole preglasno raspukli glas i samo ime, a još više riječi i smisao, slavnog slavuja iz Čavoglava kojem, također u pretijesnoj crnoj majici, nije problem napuniti stadion veličine Marakane. I svi će u jedan glas urlati: „Zovi, samo zovi…“, „Za dom, spremni“ i „Ubij, ubij, ubij Srbina“, a na izlasku s proustaškog treninga ispisivati po fasadama i gdje stignu „Mamiću, Arkane“, „Mamiću cigane“, „Mamiću Srbine“…
Prekjučer Jasenovac, jučer šuma Brezovica i Šaranova jama (Jadovno) na Velebitu, danas lički Srb… Ne politički hrvatski Srb, Danijel Srb iz HSP-a, koji bi mogao u to društvo i na takva mjesta, ali nije/neće, jer – politika ti je vraški zaguljena Rubikova kocka. Prekjučer stožeraško čekićanje ćirilice odjevenih u crno, pa opet jučer „crnci“ obnoć na djelu po fasadama pravoslavnih crkava, danas i svaki dan na cirkusijadama „domoljubnih“ performansa protiv i u inat „partizanima“… O tempora, o mores, rekli bi dokoni drevni Latini, a danas to u Bijednoj našoj prevodimo: o gluposti, o niskosti ljudska kako si neumrla!
Pitanje za milijun dolara: tko su ti ljudi u crnom koji već svojom pojavom i „narodnim nošnjama“ izazivaju jezu, a stariji dedeki i babeki u najzlatnijim godinama, onako kostoboljni, u hipu skaču iz fotelja i brže-bolje gase televizor čim vide prvog iz te galerije likova? Neka sjećanja nikad ne izbljeđuju.
Debakl pameti
Ustaše opet marširaj Bijednom našom, koju su Otac Domovine (sic!) Franjo Tuđman i desna mu emigrantsko-obrambena ruka Gojko Šušak toliko nakaradno udesno nagnuli da to više ni Veli Jože nije u stanju ispraviti. Možda bi mogao tek, da je u stanju podići onu hrgu bijelog mramora u Kući cvijeća i izvući se na svjetlo dana, onaj Joža koji je prije sedamdesetak godina vojno i moralno išamarao kao maloumne balavce i Adolfa, i Benita, i guznog im pripuza Antu i sve njihove stožere i doglavnike, pojedinačno i čoporativno. A naci-faši izum volejem šutnuo na 45 godina u bespuća svemirske zbiljnosti, gdje se, avaj, odbio o tvrdu božju glavu koje nema i – eto nam ga natrag!
Sudeći po tomu kako se ljudi u crnom ponašaju, za što se zalažu, što govore i čime se kite, ali i po majčinskom maženju njihove „demokratske slobode i volje“ u toplom državnom krilu, više ni skorašnji nobelovac za čudesna novija povijesna otkrića Josip Jurčević ne bi dao ruku u vatru za to da 25. lipnja 1991. nije zapravo reinkarnirani 10. travnja 1941. kada se u 16,10 sati Radio Zagreb „proslavio“ glasom bivšeg pukovnika austrougarske vojske Slavka Kvaternika. Samo sat poslije, Hitlerove su postrojbe umarširale u „glavni grad svih Hrvata“.
Ljudi u crnom danas napadno i inatljivo slave taj debakl pameti, izazivački u svakoj prigodi, a hine miroljubive demokratske jaganjce koji, eto, „samo vole i brane svoju jedinu i vječnu domovinu, svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski narod“. Kao pravi kukavelji, najčešće ziheraški ne žele izravno reći da slave četiri godine krvavog kvislinškog režima, koji nije priznao nitko u slobodnom svijetu i koji je strovalio hrvatske građane (ne samo Hrvate!) u najveću i najsramotniju tragediju u povijesti. Onaj Joža iz Kuće cvijeća i njegovi komunisti – a ne ustaški crnokošuljaši s krvavom kamom u zubima, „za dom i poglavnika spremni“ – osvjetlali su obraz Hrvatima pred svijetom, sačuvali im državnost i vratili otete/darovane teritorije.
Takvu povijest, jurčevićevski velikani „znanstvene istine“ o prošlosti više ne puštaju u školske učionice. Od 1991. godine su neznanstveno/nepedagoški nasilno „pohrvaćeni“ (arijevizirani) svi nastavni planovi, programi, udžbenici, priručnici, imena škola i – učiteljski mozgovi. U jaslice, dječje vrtiće, osnovne i srednje škole, fakultete, bolnice, ministarstva, vojarne, policijske postaje i sijaset drugih javnih ustanova, navodno sekularne Republike Hrvatske, protuustavno su (preko noći, čijim nalogom i novcem!?) pribijeni na istaknuta mjesta po zidovima šleperi i šleperi katoličkih raspela svih oblika i veličina. Vlast se, a bila je Tuđmanovog HDZ-a, ponijela kao japanski majmuni Mizaru, Kikazaru i Iwazaru.
Ministarstvo kulture nije malim prstom maknulo kad je već prvih dana „hrvatske slobode i demokracije“ počeo kulturocid masovnih razmjera. Teroristički je minirano i na druge načine uništeno više od 3000 spomenika u počast osobama i događajima iz Narodnooslobodilačke borbe, a osvanuli su oni ustaškim zločincima Juri Francetiću (Slunj), Mili Budaku (Sveti Rok)… Od ministra kulture akademika Vlatka Pavletića do nižerazrednih mu nasljednika na tom položaju, nitko se nije ni prenuo kad su mineri generala Miljenka Crnjca tri dana rušili TNT-om veličanstveni Spomenik narodu heroju Slavonije Vojina Bakića u Kamenskoj blizu Požege, kad se vandalski nasrtalo na monumente Dušana Džamonje, mozaike Ede Murtića… Nema veze što su to djela umjetnika svjetskoga glasa i što je neprocjenjiva kulturna baština bila pod državnom zaštitom!
Ni mukajet iz Ministarstva kad je počelo uništavanje oko milijun (točan se broj možda nikad neće saznati!) knjiga iz školskih i gradskih knjižnica, tiskanih na ćirilici ili u drugim republikama bivše Jugoslavije, „bezodvlačno“ srpskih i drugih nehrvatskih autora. Ali i politički nepoćudnih Hrvata. „Besmrtni velikani“ hrvatske književne umjetnosti ustaški ministar Mile Budak, ustaški emigrant Vinko Nikolić, časna sestra Marija Petković Propetoga, Šuškov general Ivan Tolj i drugi njihovog kalibra u školskoj su lektiri i čitankama (sverežimskog autorskog monopolista Ante Bežena) izbacili ili sasvim marginalizirali velike „komunističke“ i pisce nehrvatske krvi Branka Čopića, Miroslava Krležu, Ivana Dončevića, Gustava Krkleca, Ivana Gorana Kovačića, Grigora Viteza, Ratka Zvrku, Vladimira Nazora, Simu Matavulja…
Sramotna grebačina za blago umjetničke popudbine nobelovca Ive Andića još nije prestala. Hrvati novog kova ne dvoje da taj gigant pisane riječi spada u hrvatsku književnost, jer je rođen u hrvatskoj obitelji iz okolice Travnika, nacionalno se izjašnjavao u mladosti kao „katolik Hrvat iz Bosne“ i spisateljski prohodao u hrvatskoj književnosti. Ne, ne, kažu Srbi u čuvenoj Francuskoj 7 u Beogradu, vi ste ga Hrvati izdali i izigrali, pa je preuzeo srpsku nacionalnost i do smrti se izjašnjavao kao Srbin, pisao je srpskom ekavicom istočne jezične inačice; Andrić je jedno od najsjajnijih poglavlja srpske književnosti. ‘Ajde, bolan, ne budal’te jarani u Zagrebu i Beogradu – podjaruje polemiku književno Sarajevo – Andrić je rođenjem, tematskim krugom svojih djela, likovima junaka i bosanskim duhom bošnjački pisac od glave do pete! Nećete vi nama…
Realno, Ivo Andrić je došao u Zagreb sa skromnom stipendijom HKD „Napredak“ studirati na Mudroslovni (Filozofski) fakultet. Bio je boležljiv i siromašan, ali spisateljski iznimno darovit mladić. Prvi je put u hrvatskoj književnosti ozbiljnije skrenuo pozornost na sebe u zbirci 12 pjesnika „Hrvatska mlada lirika“ (1914.), ali nije mogao opstati u „glavnom gradu svih Hrvata“. Zapao je u grdu bijedu i neimaštinu, bolest je uznapredovala. Gotovo je umro od gladi, a nitko mu nije želio pomoći. Otputio se u Beograd, gdje je lijepo prihvaćen među srbijanskom intelektualnom kremom, omogućen mu je književni napredak u novonastaloj poslije Prvog svjetskog rata Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji i zavidna diplomatska karijera. Sve do veleposlaničkog mjesta u Trećem Reichu. U Berlinu je predao vjerodajnice osobno Adolfu Hitleru, a cijeli je Drugi svjetski rat, po raspadu Kraljevine Jugoslavije, proveo povučeno u Beogradu.
Nemir za mrtve kosti
Andrićeve mrtve kosti vjerojatno bijesno klepeću, jer mu „kulturni“ Hrvati ni u grobu ne daju mira. Neutemeljeno ga svojataju isti oni koji nisu malim prstom pomaknuli kad je intelektualna i medijska pamet opominjala najutjecajnije iz „hrvatske državne politike“ i „Crkve u Hrvata“ zbog pogubnosti špiljskog primitivizma tipa majmuna s dinosaurovom koščetinom (početna scena Kubrickove „Odiseje u svemiru“). Majmun još demolira ne samo kulturu i umjetnost po kriteriju arijevskih predrasuda o „krvi i tlu“ nego i cjelokupno gospodarstvo, društveni život i moral. Današnji ljudi u crnom iz petnih se žila upinju nastaviti i unaprijediti nezavršene poslove svojih uzora iz mračnog razdoblja 1941.-1945. i zato ih treba zaustaviti.
Ustaški crnokošuljaši, koji su poprskali krvlju častan hrvatski obraz, nikomu ne smiju biti uzor, a državna je vlast dužna objasniti, pogotovo mladima, što se i kako događalo u nedavnoj hrvatskoj prošlosti. Savjesno i istinito staviti na stol razdoblje od podrepaške tzv. Endehazije do pravih uzroka i posljedica Domovinskog rata. Ta se obveza ne smije prepustiti „povjesničarima“ tipa Josipa Jurčevića ili Mrkog Marka koji je, navodno, jednopredmetno-dvopredmetno studirao neki arheološki tip historije – desetak godina! Bio bi to smrtni grijeh prema darovitim povjesničarskim snagama tipa Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine…
Otac Domovine (sic!) Franjo Tuđman, iako hrvatska karikatura Tita u minijaturi (vidi stav i maršalsku bijelu odoru kojom se pokojni Rikard Gumzej narugao Franji na vojnom mimohodu, svibnja 1995. na Jarunu) ili baš zato, izravno je kriv za sve zlo koje danas (do kada će?) ljudi u crnom kotrljaju hrvatskom svakodnevicom. Nema tu cile-mile, pa ovo, pa ono… „Našem Franji“, potvrdili su mnogi njemu najbliži, ni komarac nije mogao promaknuti kad prdne iza desetog brda, a da on o tomu ne kaže svoje. Ni ustašija mu nije mogla/smjela promaknuti, ali jest zato što mu je ustaška emigracija financirala dolazak na vlast. I sada u Hrvatskoj imamo to što imamo: bijedne performanse i putujuće cirkuse uvijek istih harlekina koji izazivaju nerede i prizivaju krvoprolića.
I dobit će ih, nastave li tako i nastavi li „Crkva u Hrvata“, zajedno s „novim HDZ-om“ i njegovim ekstremno desničarskim partnerima, puhati u isti proustaški rog. Ne može biti nikakvog pomirenja i demokracije između ne samo crvene petokrake i ušatog U na crnoj podlozi nego ni među ideologijama suživota i rasne lustracije. Već su Tuđmana u zvjezdano doba Feral Tribunea hladnoglavi novinari do suza ismijali zbog njegovog blistavog izuma „miksera“ za ustaško-partizanske kosti. Koji bi mljeo i miješao baš u „endehazijskom ljetovalištu“ Jasenovcu, na električni priključak iz pripadajuće Sisačke biskupije. Dao bi mons. Vlado Košić. Što da ne, duša od čovjeka! Ta, druži se samo s blagoslovljenim „hrvatskim domoljubima“ po imenu Dario Ahmićki.
Dođe li do kuršlusa u strujnom krugu, ništa zato! Samo potegneš žicu „miksera“ do nedalekog Gospića. U tamošnjem biskupskom dvoru mons. Mile Bogovića, prigodno ucrnjenog božjeg izumitelja „mješalice“ za hrvatsko-hrvatske žrtvene kosti („bez onih s partizanskih groblja“), električne struje puni akumulatori, jer stroj za proustašku reciklažu mučenika još nije proradio. Možda, kad smo već spominjali književnika Andrića, da citiramo njegov zapis iz Jugoslavenske njive o fašističkim uzorima i drugovima Bogovićevih „hrvatskih mučenika“. Piše nobelovac što je doživio: „Tko je u novembru 1921. na fašističkom kongresu u Rimu vidio njihove povorke kako marširaju u crnim košuljama sa mrtvačkim glavama, razbarušene kose i paradna koraka, taj je mogao u njima da čita poreklo i put fašizma“.
Danas u RH? Ista meta, isto odstojanje i isto crno društvo s istim crnim bumeranzima, koji će im se neminovno vratiti posred istih crnih čela. Jednostavno, zlo ne može drukčije završiti, pa što koštalo – koštalo. A uvijek puno košta, i previše. Kad je već službena država neobjašnjivo kenjkava i nesvjesna toga kamo vodi histerija 25.000 mahom mladih navijača koji zborno grme maksimirskim stadionom „Za dom, spremni!“ – zašto i Crkva šuti o kolonama „crnaca“ koji prizivaju nove obračune po receptu onog mostarskog intelektualca (Srbobran, 1902.): „Do istrage naše ili vaše“!?.
Episkopat i kler nisu gomila polupismenih guslara s kamenjara, pa da ne znaju što je bila tzv. NDH i čemu vodi avetinjsko dizanje ustaških vampira iz mrtvačkih sanduka. Umjesto da gase vatru i smiruju strasti, objašnjavaju, neki od najviđenijih među njima prednjače u neodgovornom raspirivanju zla.
Crni cirkus tzv „hrvatskih branitelja“ i pripadnika/istomišljenika izvjesne Autohtone hrvatske stranke prava, koje je vodio nekakav obiteljski siledžija i politikantski autsajder kojem nije vrijedno spominjati ime, odigrao je već klišeiziranu predstavu prošle nedjelje u Srbu, gdje su antifašisti obilježavali Dan ustanka (27. srpnja 1941.) protiv njemačko-talijanskih okupatora Hrvatske i domaćih ustaških slugu. Iz crnog tabora na kraju su se, izvješćuje Večernji list, zaorile poznate ustaške pjesme kao i svaki put i na svakomu mjestu kamo smišljeno i provokatorski navraćaju putujuće kolone dokonih besposličara. Njima je neproduktivno objašnjavati da je ustaški NDH bio koban promašaj, povijesna ironija kakvu valja po svaku cijenu uzeti za pouku i opomenu.
Avanturistički jebivjetri
„Tom je režimu zločin bio program, politika i svakodnevna praksa od samog početka, a uporno nam pokušavaju nametnuti lažnu tezu da su ustaše navodno pribjegli teroru braneći hrvatsku državu od četnika, ili srbočetnika i komunista, kako vole reći“, kazao je na svečanosti bivši hrvatski predsjednik i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH Stjepan Mesić, prenosi Jutarnji list Hinino izvješće. Ante Pavelić je prije tog ustanka već uveo prijeke sudove, zabranio ćirilicu, donio rasističke zakone o zaštiti arijevske krvi (sic!) i časti hrvatskog naroda i počeo osnivati logore smrti za Srbe, Židove, Rome, komuniste, antifašiste i Hrvate koji nisu podržavali ustaški režim.
Tito i partizani, s komunistima u prvim redovima, zaustavili su ustaše u tom krvoločnom piru i sada se njihovi potomci, nasljednici, nedoučeni fanovi i kojekakvi avanturistički jebivjetri žele osvetiti. Zato što su ustaše grubo zaustavljeni u krvavoj raboti koja nije dopuštena ni po ljudskom niti po božjem zakonu. Te se nacionalne izrode ne smije poistovjećivati s hrvatskim narodom, ali današnji ljudi u crnom upravo tom zamjenom teza nastoje opravdati zločin, revidirati povijesnu istinu i – nastaviti tamo, gdje se stalo u svibnju 1945. godine.
E, mrmori kumrovečki Joža ispod one hrge bijelog mramora u Kući cvijeća, ne bu išlo! Malo morgen, malo sutra. Ako bude trebalo, opet će se ići u prvoboračke šume Brezovice i pjevati „Padaj silo i nepravdo“. Pa komu pita, komu tepsija!
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
