Mali župni horror na Jadranu

Povezani članci

• Vuk Perišić: Hrvatski neorganizirani očaj
• SRANJE – UKRATKO
• Već viđeno?
• Ferić protiv Hasanbegovića stihovima Goranove »Jame«
• Ako ne može „preko noći“, može li „preko dana“?
• Utakmica veća od života: Zmajevi vi ste najbolji, pokažite to večeras

Piše: Predrag Lucić

Potužili se vjernici iz Lokve Rogoznice novinama na ponašanje svojega župnika koje je, kažu, već neko vrijeme toliko čudno da ih ispunja strahom. A novine od tih vjerničkih nevolja sa župnikom čudna ponašanja, Bogu hvala i slava, složile veliku priču i preko naslovne stranice razglasile vapaj iz malog dalmatinskog mista: »Bože sačuvaj, svećenik nas plaši«.

Vjernike je taj čudni župnik najviše prestravio kad je na proslavi svetoga Vida, zaštitnika mjesta, kazao da Lokvom Rogoznicom lunja Sotona i pozvao ih da na svim ulaznim vratima s vanjske strane povješaju križeve kako bi svoje domove zaštitili od, ne dao Bog, posjeta Nečastivog. Kao da im, i bez tog župnikova Vraga, nije bilo dosta i previše strahovanja.

Strahuju vjernici da je Onaj Odozdo došao po svoje još otkako se njihov župnik don Ivan Babić, prije nešto više od godinu dana, vratio iz Šurkovca, bosanskog sela pored Prijedora, gdje fra Ivo Pavić metodom duhovne obnove proizvodi čudesna ozdravljenja bolesnika od kojih je medicina digla ruke, a iz opsjednutih hodočasnika jednako efikasno izgoni zloduhe praznovjerja, komunizma, rocka, techna, joge, bioenergije, pedofilije, homoseksualizma, incesta, te ovisnosti o nikotinu, alkoholu, video-igrama…

Vidjevši što sve radi bosanski karizmatik, i don Ivan Babić je po povratku u župu Uznesenja Marijina u Lokvi Rogoznici počeo bildati vlastitu karizmu ili – što bi njegovi župljani rekli – čudno se ponašati.

U njihovoj je mjesnoj crkvi, kažu, počeo okupljati ljude sa svih strana i duhovno ih obnavljati. Kako ta duhovna obnova izgleda, mještani pojma nemaju, a od straha i ne žele saznati, jer iz crkve, osim glasnog pjevanja i pljeskanja, do njihovih ušiju dopiru i grozomorni krikovi.

Sa strahom pogledavaju i u župnu kuću gdje je vježbenik za karizmatika otvorio improvizirani stacionar za psihičke bolesnike, provodeći nad njima molitvenu terapiju i skidajući ih riječju Božjom s psihofarmaka koje su im propisali liječnici.

A kad krene nevera, don Ivanovi župljani ne znaju od čega više strahuju: od teških oblaka koji su nalegli na mjesto ili od bjesomučne zvonjave s kampanela kojom njihov svećenik vrši duhovnu obnovu atmosferskih pojava, pokušavajući rastjerati munje i gromove.

Don Ivan Babić se, kako i priliči aspirantu na status karizmatika, hvata u koštac i s društvenim bolestima, pa je u javnosti već zabilježena njegova akcija dijeljenja letaka kojima je roditelje svojih vjeroučenika iz omiške srednje škole pozvao da se na referendumu o zabrani istospolnih brakova izjasne u skladu s brakonaukom Željke Markić i Crkve u Hrvata.

A novine su prije nekih devet mjeseci izvijestile i o njegovoj gnjevnoj propovijedi u kojoj je mještane Piska, nad čijim duhovnim potrebama također drži župnu koncesiju, izribao zato što su masovno pohrlili na promociju knjige reporterskih zapisa Miljenka Smoje »Skitan i pitan« i tamo, pažljivije nego na misi, slušali što su o tom vražjem skitaču i pitaču govorili »pljuvači po hrvatskoj državi«.

Vjernike koji, otkako im je crkvu pretvorio u teretanu duhovne obnove, strahuju od njegova čudna ponašanja, don Ivan Babić u razgovoru s novinarom Slobodne Dalmacije naziva – zlobnicima. Jer, kaže, »samo zlobnici iz njegovih riječi mogu zaključiti da im je kazao kako Sotona lunja Lokvom Rogoznicom«.

Em su zlobni, em su još i neupućeni u crkveni nauk, pa ne znaju da »Sotona djeluje u svijetu, posvuda, pa tako i ovdje«.

Odgovorio je prozvani župnik i na njihove pritužbe da im se srce ledi od zastrašujućih zvukova što ih ispuštaju polaznici duhovne obnove pod njegovim vodstvom. On, veli, samo izvršava jedno od osnovnih zaduženja kršćanskog svećenika, a to je – molitva. Ali, eto, događa se ponekad da »ljudi koji imaju problema duševne i duhovne prirode burno reagiraju na svaku, pa i najkraću molitvu«.

A što se »pastorala psihičkih bolesnika« tiče, don Ivan Babić tvrdi da on samo pokušava pomoći tim »bolesnim ljudima koje društvo odbacuje« i koje liječnici »trpaju tabletama koje ne dovode do izlječenja«, ali im »dapače, mogu jako naštetiti«.

Ukoliko od njegove molitvene terapije ne bude plodova, spreman je odustati od tog, kako kaže, »projekta«. A bolesnike valjda vratiti liječnicima.

Čudi se župnik što ga vjernici drže za čudaka. I vjerojatno se ni sam ne može načuditi strahu koji ih je toliko obuzeo da nisu u stanju usvojiti ni onu osnovnu poruku koju im šalje kroz krikove oslobođenih od zloduha i bolesti: moliti, moliti i samo moliti.

Eh, kad bi vjernici u Lokvi Rogoznici tako usrdno molili za svoga župnika da mu Bog da zdravlja, kao što on moli za svakoga tko mu dođe na duhovnu obnovu, možda bi se i iz dubine njegove napaćene duše jednoga dana začuo ljekoviti krik. I možda ga njegovi župljani, nakon što Bog usliša njihove molitve, više ne bi smatrali čudakom nego – čudesno izliječenim.

novilist.hr