ENG
Mala koalicija
Autor/ica 👤Marinko Čulić
Izdvajamo
- Hrvatskog (jugoslavenskog) antifašizma ne bi bilo bez hrvatskih (jugoslavenskih) komunista. Naprosto, tih četrdesetih godina prošlog stoljeća nitko nije bio zainteresiran za taj, kako se zove, antifašizam, ali komunisti, eto, jesu, i to itekako.
Povezani članci
Sanaderova ideja velike koalicije kojom bi se okončalo Drugi svjetski rat neizvediva je, pa i besmislena jer nema suglasnosti je li u tom ratu trebalo biti na strani nacifašista ili se boriti protiv njih. Ali je zato moguća mala koalicija po uzoru na ratifikaciju Istanbulske konvencije
Evo nama opet velike koalicije. Tema je toliko dosadna da me slobodno možete zamisliti kako zijevam kao nilski konj, ali, hej, ovaj put s tom idejom se javio Ivo Sanader. A tko čita ovo što ovdje pišem vjerojatno je shvatio da tog bivšeg premijera smatram jednim od najtalentiranijih, ili i najtalentiranijim konzervativnim političarom u ovih nepunih tri desetljeća hrvatske neovisnosti (srećom, nije bio tako talentiran u lopovluku, u kojem se ponio i proveo kao krava u djetelini). Pa, da čujemo što čovjek kaže. Glavni Sanaderov motiv za koaliciju HDZ-a i SDP-a je to da napokon treba završiti Drugi svjetski rat, što treba obaviti, veli, ‘još jučer’, na što se može dodati da je i to premalo, treba prekjučer, prekprekjučer… ali da je to lako, već bi bilo obavljeno. Zna i Sanader da nije lako, u protivnom ne bi se oglasio, ali misli da je pronašao spasonosno rješenje, pa bi deklaracijom dviju najvećih stranaka trebalo ukloniti i ustaško ‘Za dom spremni’ i komunističku crvenu zvijezdu, jer su pod oboma počinjeni teški zločini. Ne znam koliko je ex-premijer svjestan, ali ovim je pao ispod razine komisije Zvonka Kusića koja je nedavno o tome izrekla sud koji je u mnogome sporan i faličan, ali u jednome nije.
Opravdano je ta komisija odvagnula da je crvena zvijezda u skladu s Ustavom, a ‘Za dom spremni’ nije, ali je onda uprskala stvar time što je ovaj drugi dopustila u izuzetnim situacijama, kao što su obljetnice i spomenici HOS-a. Najzanimljivije je da sam Sanader dok je bio premijer nije dopuštao takve izuzetke, nego je rušio ustaške spomenike i spomen-ploče, bez pardoniranja oko toga tko ih je i s kakvim motivima podizao (ni tada se takvi nisu otvoreno deklarirali kao ustaše, nego kao pripadnici kojekakvih ‘domobranskih’, čak ‘akademskih’ udruga). Ali, sada bi bivši premijer, eto, kriminalizirao i crvenu zvijezdu i to pod kratkim i energičnim obrazloženjem – antifašizam da, komunizam ne. Tko zna da li se nekadašnji uspješni premijer ovim prilagođava uobičajenom ponašanju najvećeg dijela optuženika i osumnjičenika u Hrvatskoj, a to je da čim dobiju sudsku pozivnicu smjesta, kao po nekom Pavlovljevom refleksu, pristaju uz mišljenje vladajuće ideologije. Ali, sigurno je da sigurnije ne može biti ovo. Hrvatskog (jugoslavenskog) antifašizma ne bi bilo bez hrvatskih (jugoslavenskih) komunista. Naprosto, tih četrdesetih godina prošlog stoljeća nitko nije bio zainteresiran za taj, kako se zove, antifašizam, ali komunisti, eto, jesu, i to itekako.
Bilo ih je u cijeloj Jugoslaviji svega dvanaest tisuća (hiljada), ali su organizirali jedan od najžilavijih pokreta otpora nacifašizmu, zato su i jedni od sasvim rijetkih koji su sami oslobodili svoju zemlju. A ako ćemo ići do kraja, zaslužni su, kako je jednom priznao sam Sanader, i što je on mogao postati hrvatski, a ne talijanski premijer. Iz ovoga jasno proizlazi sljedeće. Sam bivši premijer trebao bi najbolje znati da završetak Drugog svjetskog rata nije moguć dok obje strane jasno ne kažu je li u tom ratu trebalo biti na strani nacifašista ili se boriti protiv njih. Već dugo, dva, evo i trećeg desetljeća, na to jednostavno pitanje nema pravog odgovora, i tu nitko nije sasvim nevin. SDP kompromitiraju izuzeci kao što je glupo hvalisanje Zorana Milanovića da mu je djed bio ustaša, ili još gluplje, tobože ‘brantovsko’ klečanje Ivice Račana pred spomenikom na Bleiburgu. Iako su mu doslovce pred nosom stajali svi dokazi da je riječ o ustaškom spomeniku (na spomen-ploči pavelićevce se naziva ‘hrvatskom vojskom’, uz, dakako, obavezno početno bijelo polje na hrvatskom grbu). Ali, hajde, u cjelini uzevši može se reći da SDP, makar i s usporenim refleksima, pogađa na kojoj je strani trebalo biti u Drugom svjetskom ratu. S HDZ-om to jednostavno nije tako. On je od Tuđmana nadalje koketirao s ustaštvom, posebno u Karamarkovo vrijeme, u najmanju ruku izjednačavajući ‘dva totalitarizma’, a bilo je tu i direktnijeg zalijetanja u Pavelićev zagrljaj (najava, srećom kratkotrajnog, predsjednika Sabora Željka Reinera da će se parlamentu vratiti ustaško ime).
Izuzetak je bio jedino Sanader, koji je, rekoh, rušio ustaške spomenike, a micao je čak i Tuđmanove slike i biste na HDZ-ovim skupovima, iako, hm, sada to nije tema o kojoj bi baš htio govoriti. Dakle, HDZ je bio, blago rečeno, tihi rehabilitator ustaštva, puštajući da najprljavije poslove za nj obavljaju drugi, marionete tipa Ante Đapića, koji su povremeno i ritualno kažnjavani kako bi se pokazalo tko je gazda u kući i kako bi se Washingtonu i Bruxellesu dalo do znanja da su stvari pod kontrolom. Ali, s Karamarkom je i to otpalo, pa su se u državni i stranački vrh uspeli ljudi koji su se oteli kontroli vrha HDZ-a. I dalje su tu negdje, ostaju u orbiti. Istodobno bujaju i desno-populistički pokreti tipa Željke Markić, uz koje se priklamala malone cijela korporacija desnih radikala koji vole koketirati s ustaštvom, počevši od predsjednice Grabar–Kitarović, vitalnog dijela klera, donedavnih članova vrha HDZ-a (Davor Stier, Miro Kovač), a nisu daleko od toga ni Most i Živi zid. Zasad ta korporacija sliči na drhtavu hladetinu bez unutrašnjeg organizacijskog kostura koji bi je povezivao, ali u Italiji se upravo pokazalo da je i to dovoljno da se dođe na vlast.
Ovo dodatno obesmišljava Sanaderovu veliku koaliciju koja bi, kao, završila Drugi svjetski rat, jer je očito da se otvaraju neke sasvim nove fronte, a nismo u stanju zatvoriti ni stare, i badava se uzdati u to da bi takva koalicija smirila političke tenzije. Da, ponekad se velike koalicije zbilja ne mogu izbjeći, kada dvije najveće stranke samo tako mogu dostići parlamentarnu većinu (što je i kod nas moguće), i ponekad se zbilja dogodi da velike koalicije djeluju stabilizirajuće. Ali, bilo je prije ne jako puno desetljeća i sasvim suprotnih primjera, kada su baš takve koalicije dovele do vala terorizma (Italija, Njemačka), a tko jamči da se možda ne baš to, ali neko usporedivo iskliznuće, ne bi dogodilo i u Hrvatskoj. Ovdje treba imati na umu i najnovije sulude poruke iz Washingtona da će Sjedinjene Države ohrabrivati konzervativne desno-populističke države i stranke u Evropi, i to pod jednako sluđenim objašnjenjem, koje kao da je prepisano od Željke Markić. To je da treba stati na put aroganciji i samovolji političkih elita, što je očito proizašlo iz verbalnog rata s Hillary Clinton, kao da Donald Trump nije izdanak isto tako arogantne i samožive elite (osim toga, dosad su carevi evroatlantskog svijeta optuživali Putina za ovo ohrabrivanje desnog radikalizma u Evropi, a sada vidimo da to i sami rade).
Ima li, kada se sve to zbroji, ikakvog izlaza za kojim tako nestrpljivo, uspuhano traga Sanader? O da, ima, ali on nije u velikoj, nego u maloj koaliciji, nizu malih koalicija, po uzoru na onu nedavnu kada su HDZ i SDP zajednički ratificirali Istanbulsku konvenciju. Istim malim koaliranjem trebali bi što prije zabraniti i referendume kojima se dovode u pitanje stečena ljudska prava, i tako redom, sve dok se ovu zemlju koliko-toliko ne uredi.
Autor/ica 👤Marinko Čulić
