Ma je li moguće: Neovisnu hrvatsku državu napravila je jugoslavenska Udba?!

Povezani članci

• Ljajić: Priznanje Kosova je uvjet za ulazak u Evropsku uniju
• FAKTOFOBIJA
• Nerzuk Ćurak: Kako se ovoga nismo sjetili?
• Ko Kain Klan
• Boris Dežulović: Kratka povijest odmahivanja rukom
• VIKTOR IVANČIĆ: PREDSJEDNIK SA STAFOM

U samostalnoj Hrvatskoj suradnici Udbe sasvim pouzdano nikad nisu bili samo oni koji su najebali kao udbaši.

Piše: Boris Dežulović

Dvadeset pet godina će brzo da se raspala Jugoslavija, duboko negdje u deponiju historije leže i Partija i Armija, propali su veliki industrijski divovi i sportski klubovi, istekao povijesni rok trajanja i školskom i socijalnom i svim jugoslavenskim sustavima, nema više samoupravnih interesnih zajednica i osnovnih organizacija udruženog rada, nema ni stambenih lista ni dječjih odmarališta, ništa od Socijalističke Federativne Republike nije ostalo, samo se, eto, Udba drži kao da su zlatne sedamdesete.

Trideset godina će za koji dan da je u jednoj garaži u njemačkom Wohlfahrtshausenu pronađeno mrtvo tijelo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora Ine, trideset godina svi znaju da je ubojstvo naručio šef hrvatske Udbe Josip Perković, a on dvadeset tri od tih trideset godina mirno živi upravo u nezavisnoj hrvatskoj državi, koja se svih tih godina upinje obračunati sa svojim najstrašnijim demonom: osnivala je nezavisna Hrvatska i državna vijeća i saborske komisije, uprezala je cijeli svoj politički, policijski, pravosudni i medijski aparat u raskrinkavanje strašne Udbe, njenih plaćenih ubojica i nalogodavaca, a Josip Perković i dalje spokojno živi u Zagrebu, kao da je penziju dočekao u računovodstvu tvornice čarapa, a ne u službi koja je ljude po europskim garažama likvidirala metkom u potiljak.

Konačno, ovih dana, uoči pristupa Hrvatske Europskoj uniji – kad će se steći uvjeti da barem Njemačka, kad već neće Hrvatska, sudi Josipu Perkoviću i službeno zatraži njegovo izručenje – hrvatski je Sabor na brzinu domislio izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji s članicama Europske unije, pa u zakon ugradio odredbu po kojoj će europski uhidbeni nalog Hrvatska izvršavati samo za kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Nakon čega čovjek zaista nije siguran da je stric Ante Đapića, ubijen 1989, zaista bio posljednja Udbina žrtva.

Nije mi poznato da se hrvatska država za nekog svog građanina tako zauzela kao što se, eto, zauzela za direktora jugoslavenskog OOUR-a za ubijanje emigranata: locirala je za to vrijeme, identificirala, uhićivala i transferirala čak i vlastite generale i heroje, nije prstom micala ni za pomorce što su nevini trunuli po egipatskim i grčkim zatvorima, nije svoje zakone mijenjala niti za bolesnu djecu, ali je cijeli svoj pravosudni aparat upregnula da domisli način kako da od pravde zaštiti čovjeka koji je naloge za ubojstva potpisivao lakoćom kojom se potpisuju narudžbenice za uredski pribor.

Utemeljitelj i prvi predsjednik te države i sam je pri tom javno svjedočio kako mu je oca ubila Udba, Udbine žrtve u toj su državi beatificirane kao sveci njene nezavisnosti, a Udbini šefovi, eto, svih tih dvadesetak godina opušteno šetaju ulicama što se zovu po ljudima koje su dali ubiti. Nisu na tim ulicama ni danas još posve sigurni Srbi, homoseksualci ili navijači neprijateljskih nogometnih klubova, samo se za Udbine ubojice još nije čulo da su doživjeli nekakvu neugodnost.

Teško da je, pravo govoreći, Josip Perković uopće i primijetio kako više nema ni Udbe, ni Jugoslavije. I ta bi zemlja, da je opstala, s više nelogode potpisivala zakon o zaštiti ovlaštenih državnih ubojica. Čak i protesti hrvatske opozicije povodom izmjena zakona, prigodno nazvanog Lex Perković, izgledaju kao puko zadovoljavanje forme: cijelih sedamnaest godina HDZ je, uostalom, i sam vladao zemljom, prvih deset imao je potpunu i apsolutnu vlast, koristeći je da se obračuna i sa sindikalnim vođama i s nezavisnim novinarima, zajebavala je ta vlast, maltretirala, sudila – a bogami i ubijala – svakoga tko joj je ikad zasmetao, namještala je i nogometna prvenstva i izbore za Miss Hrvatske, ali nije napravila baš ništa da pravdi privede Udbine ubojice.

Kad je i djelovala kao da se obračunava sa sablasti Udbe, radila je to tek da se obračuna s neistomišljenicima. Nama trojici osnivača Ferala, na primjer, glavni je krimen bio grijeh naših otaca, visokih oficira Udbe, javno je tu izmišljotinu širio i sam Franjo Tuđman, i to uz pomoć tajnih službi koje su vodili same glavešine jugoslavenske Udbe! Nije li to veličanstveno? Stvar je funkcionirala bez greške: u samostalnoj Hrvatskoj suradnici Udbe sasvim pouzdano nikad nisu bili samo oni koji su najebali kao udbaši.

Možete, dakle, o Jugoslaviji misliti što hoćete, ali takvom se jednom genijalnom projektu morate pokloniti: šefovi službe čiji je, ako ne jedini, ono svakako važniji smisao bio da zatre svaku ideju o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, trideset godina kasnije u toj istoj državi žive nimalo nejavno i posve slobodno, zaštićeni kao velebitska degenija.

To je, pitate li mene, bila ozbiljna firma.

Najebao je u međuvremenu svaki jugoslavenski direktor što se obreo u uskrsloj hrvatskoj državi, najebao je svaki niži oficir kojega je hrvatska nezavisnost zatekla u dvosobnom stanu dobivenom od JNA, najebao je svaki poslovođa u čijem bi se dućanu otkrila konzerva „made in Yugoslavia“, malo je, makar ovolicko, život bio zagorčan svakom pjevaču koji je ikad snimio refren s Titom i Jugoslavijom – sve ti jebem, i sam Predsjednik Sviju Hrvata dr. Franjo Tuđman, da je poživio, najebao bi i završio u nekom švedskom zatvoru kao kolovođa udruženog zločinačkog poduhvata! – samo šef zloglasne Udbe nijednom u ovih dvadeset tri godine nije nespokojno zaspao.

Teško da je, rekoh, on ikad i primijetio kako više nema Udbe, a kako stvari stoje, nisam ni ja više siguran u to da je nema. Slavna je ona sentenca iz De Rougemontova ogleda „Udio đavla“, o Vragu čije je najveće lukavstvo u tome što je čovjeka uvjerio da ne postoji. Udba je još lukavija: kako bi Hrvate uvjerila da ne postoji, napravila je – hrvatsku državu.

 
Globus via Peščanik