Lupetanje po Charlieju

Povezani članci

• From Israel without love: Otvoreno pismo Nemanji Kusturici
• Toliko tuge u jednom razredu
• Nemojmo se lagati, na Bleiburgu se slavi poražena zločinačka ideologija
• Juriš na Zagreb: Milan Bandić sâm protiv svih
• Sve što ste oduvijek željeli da znate o BiH… (1)
• Al Jazeera i N1: Neprepoznavanje uzroka i zaglupljivanje javnosti

Ima tih ćudorednika i ćudoredarstvenika koji na žrtve vole gledati kao na suučesnice u nasilju što su ga proživjele, pa makar ga na koncu i ne preživjele. Ako se, recimo, radi o žrtvi silovanja, čuvari ćudoređa će joj u svakom slučaju pronaći neku otegotnu okolnost. Ukoliko je žrtva nosila mini-suknju ili bila dekoltirana, optužit će je da je svojom oskudnom odjećom narajcala svojega silovatelja da uradi ono što mu inače nije bilo ni nakraj pameti. Ali sve i da je žrtva bila zakopčana do grla i imala haljinu do poda, opet bi se našao netko da nad njom zapalamudi kako je na sebe navukla toliko odjeće samo da bi zagolicala maštu siledžije i izazvala ga da silom strgne sve što na njoj vidi.

  Ili ako se nekome dogodi da, recimo, bude kamenovan, žrtvu će nakon kamenja zasuti i moralno-forenzičke analize njezine raskrvavljene glave. A u toj će se glavi, među viviseciranim mislima, uvijek naći neki ćudoredno opravdan razlog zbog kojega ju je neka ruka naprosto morala počastiti kamenom.

  Po istom su modelu i pojedini »čuvari hrvatskih vrijednosti« odvagivali krivnju brutalno pobijenih kreatora Charlie Hebdoa za ono što im se dogodilo na posljednjem redakcijskom kolegiju u njihovim životima. Tako je ovih dana jedan od tih ćudorednika na portalu nečega što se naziva Udrugom za promicanje ljudskih prava, medijskih sloboda i kulturnih vrijednosti »Sloboda« ispisao sljedeće: »Uvredljive karikature i najgori oblik govora mržnje koji jedino ima za cilj isprovocirati i povrijediti one najsvetije vrijednosti i osjećaje religioznih ljudi – to je sadržaj pomoću kojeg je Charlie Hebdo postao poznat, ali nažalost od prošle srijede i još poznatiji. Preokrutno bi bilo reći da su dobili ono što su tražili, no da se ovakva tragedija realno mogla očekivati, to je sigurno. No, eto, suluda vjera u multikulturalizam, lažnu toleranciju, tzv. ljudska prava donijela je svoje posljedice. Stoga je vrlo opasno, nepromišljeno i vrlo štetno sada izražavati neku posebnu potporu magazinu Charlie Hebdo. Počast i tuga za nevino ubijenim ljudima – da, no potpora najgorem i najgnjusnijem obliku govora mržnje u ime slobode govora i slobode medija – nikako! Djelatnost magazina Charlie Hebdo nema nikakve veze s novinarstvom i slobodom izražavanja.«

  Potpisnik tog posthumnog mitraljiranja stradalih u redakciji Charlie Hebdoa hrvatskoj je javnosti poznat kao predsjednik Mladeži Hrvatske čiste stranke prava, pa samim tim, dakle, i koalicijski partner Karamarkova HDZ-a i podupiratelj kandidature Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Hrvatske. Stoga će malo koga iznenaditi to što, takav kakav jest, nije odolio porivu da se nad izrešetanim žrtvama izbljuje po onome što su radile za života i po cijenu života.

  Uostalom, nije taj čistopravaški mladunac napravio ništa što već dan-dva prije njega nije uradio i jedan hrvatski karikaturist kojemu se zločin nad Wolinskim, Charbom, Tignousom, Cabuom i ostalima učinio bogomdanom prigodom da kaže kako – unatoč tome što je »veliki štovatelj lista Charlie Hebdo« i što mu je »Wolinski u mladosti bio prvim profesionalnim uzorom« i što su Charliejevi autori »doista bili hrabri i subverzivni« – ne može prešutjeti da su se »ipak klonili ”subverzivnosti” kad je bilo, na primjer, židovstvo u pitanju«.

  Izustivši baš u ovom trenutku tako podlu laž – koju može progutati samo onaj tko nikada nije imao u rukama nijedan broj Charlie Hebdoa pa samim tim nije vidio nijednu od bezbroj nemilosrdno duhovitih karikatura na račun židovskih vjerskih fanatika i predvodnika izraelskog militarizma – hrvatski je karikaturist ostao dosljedan svojoj »subverzivnoj« poetici olajavanja žrtava kakvu je demonstrirao i 1994. blebećući po hrvatskim novinama o ratom poharanoj Bosni i o Sarajevu koje je tada preživljavalo treću godinu opsade.

  Primjer prvi: »Bosna je prostor letargije i nazadnosti. I taj rat, koliko god to grozno izgledalo i zvučalo, napravit će po prvi put nešto posebno u toj Bosni, a to je da se ljudi pokrenu. Ne može postojati zemlja u kojoj imate Olimpijske igre, a da istodobno 80 posto države nema kanalizaciju. Ne stoga što ne može imati kanalizaciju, nego stoga što oni misle da je to nepotrebno: čibuče cijeli dan, piju kavu, seru po brežuljcima i prodaju filozofiju da su oni najpametniji zato što imaju Kusturicu i Bregovića.«

  Primjer drugi: »Sarajevo je bio izmišljen i napuhan grad. To je jedna dolinica okružena brdima, grad koji nije u skladu sa svojim mogućnostima, i u kojem je sve bilo lažno. Bio je lažan jezik, kult, taj njihov kozmopolitizam, umjetnost, identitet… Sve je bilo umjetno i lažno, i grad se srušio na jednu realnu mjeru. Naravno, tragično je to što su ti ljudi preživjeli, ali – na kraju krajeva – sami su krivi. Zašto se to ne dogodi u Zagrebu? Zašto se to ne dogodi u Splitu?«

  Eto, tako je zborio, zbori i zborit će hrvatski karikaturist i – kako se sam deklarira – »veliki štovatelj lista Charlie Hebdo«. A koji je po onome što radi i govori kudikamo bliži likovima s karikatura u Charlieju negoli ljudima koji su taj list stvarali i čitali.