ENG
Ludi za Veležom
Autor/ica 👤Amer Obradović
Povezani članci
Armin Durgut/PIXSELL
Nova generacija Veleža ima svoj novi stadion, sa onog starog njegovog su ga protjerali ljudi kojima je Heliodrom oreol duše. Za klub, kao što je to bilo oduvijek, igraju fudbaleri raznih nacionalnosti, a vodi ih pragmatični Nedim Jusufbegović. Na megdan u Zenici će im ove sezone najbolji tim po rezultatima u Bosni i Hercegovini, sa sjajnim trenerom Krunoslavom Rendulićem. Zrinjski je svakako favorit, a da baš oni osvoji kup žele i Željo, i Sarajevo, Borac, i Široki, jer bi onda i četvrti iz Premijer lige išao u Evropu. No, ljubav koja je na kontra strani veća je od planine po kojoj je klub dobio ime. Sve prave ljubavi su, kažu, nesretne. Ali ja vam mogu otkriti jednu tajnu – kako god završi ova finalna utakmica u Zenici, ona prema Veležu nije.
Piše: Amer Obradović
Ovo je tekst jednog navijača. Lakše je priznati. Pišem ga dok Mostar i čitava Hercegovina isčekuje finale Kupa Bosne i Hercegovine u fudbalu, jer igraju Velež i Zrinjski. I pamtim dosta tih Veležovih utakmica, onih koje su bile važne i sudbonosne, nerijetko kako to mi to volimo zašiljit’ i – ”historijske”, ali nekako mi je ona koja se igrala u Kaknju dvijehiljade i neke, kada se nismo uspjeli pratiti u prvu ligu, ostala u posebnom sjećanju. I to u nekom lijepom, nadrealnom. Čudno, jer nismo pobijedili. Ali možda zato što je ta tekma pokazala svu moć Rođenih, navijača koji su išli na taj meč protiv Rudara kao da Velež igra protiv Liverpoola u Istanbulu. I pamtim te nadrealne scene kada u Kakanj ulaze vozila: jednog što viče – ”ne bi valjalo da nas danas HVO napadne, niđe muška u gradu nije ostalo”, autobuse na čijim krovovima mladići sa crvenim trakama oko glave navijaju, što se valjda može vidjeti još u Indiji, dedu od osamdeset godina sa Veležovim lentom i sunčanim naočalama, koji poput južnoameričkog bosa stoji neprikosnoven u vjeri da smo već pobijedili. Tada sam znao da jesmo. Da Velež nisu slomili. Ni rat, niti poraće. Ni politika, niti tajkuni. A bio mu je namijenjen kraj. U Makovom “Zapisu o zemlji” vrli pitac pita, a zapitani njemu daje hitan odgovor o tome šta je Bosna. A ako se zapitamo – a kto je taj, šta je taj Velež da prostiš – odgovor je sažet u istoj riječi kojom je Mak opisao ovu zemlju – prkos. To je klub koji je simbol prava na dostojanstvo, na život. Ako ćemo pošteno i sna da ćemo pobijediti. Ljudi koji vole Velež(a) čak ni u najcrnje vrijeme, ono koje nije bilo ni za živine a kamoli za insana, nisu prestali sanjati o slobodi, o životu. Dok god umiješ da sanjaš, nije sve izgubljeno. Zato smo pobijedili. U Kaknju mi je to bilo jasno, iako, kažem, utakmicu nismo dobili. Skoro dvije decenije poslije, sudbina navijače iz Hercegovine opet šalje u srce Bosne, 20-tak kilometara sjevernije…
U Zenicu kada pođem i ja, pratit će navijače nekoliko stotina drotova. Kažu, Rođeni će dolinom Neretve, pa onom rijeke Bosne, dok će navijači Zrinjskog preko Prozora i centralne Bosne. S juga, kako god, svi putevi vode na Bilino polje. Taj stadion je, dakako, znan po reprezentaciji koja tu igra i domaćinu Čeliku. Što me podsjeti na jednu anegdotu iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je na pitanje nastavnice hemije – koja je formula čelika, Mostarac, tada učenik šestog razreda osnovne škole, odgovorio: “Alempić, Preldžić, Tripković, Gavran, Hajduk, Bloudek, Talić, Gradinčić, Buza, Prodanović i Hafizović.” Nastavnici se (što li?!) nije dopala ova ”majstorija”, pa je učenika izbacila napolje. Ta “Čelikova formula” bila je jedna od prvih generacija zeničkih fudbalera koja je igrala na Bilinom polju – stadionu koji je 1972. godine izgrađen za finalnu utakmicu Srednjoevropskog kupa koja se igrala protiv italijanske Fiorentine. Magično je to polje, još od vremena Kulina bana i njegovih dana – upravo se na toj poljani čuveni bosanski ban prije osam stoljeća sa svojim dobrim krstjanima pred papinskim izaslanikom Ivanom de Kazamarisom nominalno odrekao hereze, svoje Crkve bosanske, ali to je više bio dribling kroz nezgodno historijsko vrijeme nego bilo kakvo istinsko odricanje od vlastitog habitusa. A od svog habitusa Velež zbog svojih navijača i ne može pobjeći. Jer, realno, za taj klub se ne navija zbog rezultata i trofeja, koliko zbog ideje, one oko koje su se u junu 1922. okupili uglavnom radnici, boreći se za svoja i socijalna prava. One zbog koje je bio zabranjen i za koju je Velež dao svoje brojne igrače tokom Drugog svjetskog rata. To je ista ona ideja slobode koja je sačuvana na Bulevaru, na Carini, u Šantićevoj, u Sjevernom logoru, u Donjoj Mahali, kod HIT-a, Bijelom polju, Blagaju i Vranjevićima – a bajrak te ideje bio je i ostao Fudbalski klub Velež. Pa zato za ovaj klub navija šaroliko i veselo društvo sa prostora čitave bivše Jugoslavije.
Nova generacija Veleža ima svoj novi stadion, sa onog starog njegovog su ga protjerali ljudi kojima je Heliodrom oreol duše. Za klub, kao što je to bilo oduvijek, igraju fudbaleri raznih nacionalnosti, a vodi ih pragmatični Nedim Jusufbegović. Na megdan u Zenici će im ove sezone najbolji tim po rezultatima u Bosni i Hercegovini, sa sjajnim trenerom Krunoslavom Rendulićem. Zrinjski je svakako favorit, a da baš oni osvoji kup žele i Željo, i Sarajevo, Borac, i Široki, jer bi onda i četvrti iz Premijer lige išao u Evropu. No, ljubav koja je na kontra strani veća je od planine po kojoj je klub dobio ime. Sve prave ljubavi su, kažu, nesretne. Ali ja vam mogu otkriti jednu tajnu – kako god završi ova finalna utakmica u Zenici, ona prema Veležu nije.
Autor/ica 👤Amer Obradović
