Loš i lošiji?

Izdvajamo

• Zamisliti njezin konstruktivni dijalog s ruskim čelnikom vrlo je teško. Pretpostaviti da će zapovijediti američke napade na položaje legalne sirijske vojske, kako bi spasila džihadiste koji tamo ratuju, doduše sve manje za račun Amerike, a sve više za ostvarenje svojih ciljeva, e to je već vrlo lako. Bez obzira na posljedice. Pa je slijedom toga, da brojne afere što je prate, kao i to da je dokazano lagala i javnosti i organima države i ne spominjemo (mada to ponešto govori o karakteru), Hillary Clinton lošiji kandidat za ulazak u Bijelu kuću od Donalda Trumpa.

Povezani članci

• Laž? Ali – što je rekao?
• Haris Ljevo: Salvadorska sramota ne znači i kraj Crvene furije
• Faza nove muke
• Ante Lešaja: LUDOVANJE BEZ KRAJA   
• Moja Hrvatska
• Politika srednjeg prsta: „Nounar, ne zajebavaj…“

Da Sjedinjene Države nisu ono što jesu, mogli bismo se zadovoljiti izjavom onoga političara s početka teksta: “Oba su kandidata loša”. Ovako moramo reći: o jednome smo saznali (pa i od njega) što-šta lošega, ali smo čuli i koncept koji je, mislimo na onaj dio što se tiče svijeta, obećavajući. O kandidatkinji, međutim, znamo kakva je i kakva će biti. I to je ono što plaši. Tako da o američkim predsjedničkim izorima ne bi trebalo govoriti u kategorijama “loš” i “lošiji”, nego “manje opasan” i “krajnje opasna”. Mi na rubu Evrope više od toga i ne možemo. A i to će nekima biti previše. No, ne živimo li (i) mi u demokraciji?     

 Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti.com

Na pitanje kojega od dvoje kandidata na američkim predsjedničkim izborima smatra boljim, jedan je političar s višedesetljetnim iskustvom na nacionalnoj i međunarodnoj sceni odgovorio: “Ne znam koji je bolji, ali oba su loša.” Odgovor je mnogo više od duhovite dosjetke. On, naime, odražava svu tragiku stanja u kojemu se našlo američko društvo što i dalje pretenciozno smatra kako je demokratsko i kako temeljem toga ima i pravo i dužnost, pa i silom, uvoditi demokraciju “a la Americana” širom svijeta. A to i takvo društvo iznjedrilo je dvoje kandidata dviju najvećih stranaka (svi ostali, ma koliko pametniji i bolji mogli biti, eliminiraju se već u startu temeljem anketa što im ne daju dovoljan postotak podrške birača). Pa ostaju oni koji uspiju sakupiti dovoljno novca (goleme svote, zaista) potrebne da bi se vodila višemjesečna predizborna bitka, najprije unutar vlastitih stranaka da bi se dokopali nominacije za predsjedničkog kandidata, a potom međusobna u utrci prema velikoj nagradi – Bijeloj kući.

Prvi je, dakle, uvjet da se ima puno novaca. Ove godine jedan od kandidata, Donald Trump, milijarder, uspio se nametnuti Republikanskoj stranci, sam se financirajući (uglavnom) i osvajajući simpatije birača često rasističkim i seksističkim izjavama. Njegova protukandidatkinja, Hillary Clinton, uživa neskrivene simpatije moćnih financijskih krugova iz kojih dolazi i najveći dio donacija kojima financira svoju kampanju. Bez novca – nema kampanje. Bez kampanje – nema ni najmanje šanse da se primiriše utrci za Predsjednika(cu). Kakve veze novac ima s demokracijom? U teoriji – nikakve. U (američkoj) praksi – neraskidive. Pa priča o demokraciji pada već na tom prvom ispitu. Jer, koja korist od teoretske mogućnosti da svaki građanin bira i bude biran, kada je praksa nešto potpuno drugačije? I postoji li doista tako bitna razlika između totalitarnih režima socijalističke provenijencije u kojima je vladajuća (jedna i jedina) stranka određivala kandidate, pa i onda kada ih je za jednu funkciju bilo više, i tzv. demokratskih režima poput američkoga u kojima se sve vrti uvijek oko dviju velikih stranaka (dok se ostale, kao što smo rekli, eliminira – demokratski, naravno, u ranoj fazi), a ni u tim strankama ama baš nikakve izglede nemaju oni koji su bez sredstava (ili dovoljno sredstava)?

Na toj osnovi, financijskoj dakle, izniklo je i dvoje kandidata za funkciju predsjednika(ce) Sjedinjenih Državama. S jedne strane ekscentrični millijarder koji nekim svojim izjavama u najmanju ruku navodi na oprez, a s druge – supruga nekadašnjeg predsjednika, bivša ministrica vanjskih poslova koja u političkom smislu nije nikakva nepoznanica, ali koja je baš zato opasna. Ne loša, nego opasna.

Donaldu Trumpu može se imputirati svašta. I da je politički nepismen, i da je jedva prikriveni rasist, i da je neotesanac u odnosu na žene (i verbalno i stvarno), i da lako plane. No, on očito ima nekoliko savjetnika koji znaju  svoj posao, koje on uvažava i koji su osmislili njegovu vanjsko-političku platformu što je sve prije nego nezanimljiva. U svojem prvom govoru koji se bavio vanjskom politikom Trump je, naime, krajnje jasno i decidirano odbacio “propalu politiku nametanja režima stranim državama” i najavio odustajanje od nje. Drugim riječima, pod predsjednikom Trumpom SAD bi se prestale igrati svjetskog policajca i odustale bi od “bogomdane” uloge pronositelja demokracije (ili onoga što Washington podrazumijeva pod demokracijom, a što se sve jasnije ukazuje kao krinka iza koje su američki, i ne samo američki poslovni i financijski interesi). Na trgovinskom planu Trump bi odustao od nametanja multinacionalnih trgovinskih ugovora, poput famoznog TTIP-a protiv kojega se pola Evrope diglo na noge i okrenuo bi se bilateralnim trgovinskim ugovorima. I ono što se u atmosferi sve užarenijih američkog-ruskih odnosa čini najvažnijim: Trump bi pokušao naći zajednički jezik s Rusijom, prije svega surađujući s njome (a ne konkurirajući joj) u borbi protiv globalnog terorizma. Sa stanovišta stanja u svijetu – Trump je nedvojbeno manje loš kandidat (ustanovio je to, za divno čudo, i analitičar njemačkog tjednika Der Spiegel).

Nasuprot njemu je Hillary Clinton, favorizirana od strane sadašnje američke vlasti (i Predsjednik i Prva dama aktivno sudjeluju u njezinoj kampanji), ali i od praktično svih američkih main-stream medija, pa i onih u zapadnoj Evropi. Ona nedvojbeno pripada političkim jastrebovima. Tzv. Arapsko proljeće sa svim svojim katastrofalnim posljedicama, petogodišnji rat u Siriji, rađanje tzv. Islamske države, pa u krajnjoj liniji i izbjeglička kriza s kojom se Evropa ne uspijeva nositi već dulje od godine dana, nezamislivi su bez nje. A u odnosima s Rusijom ona svjesno ide na najtvrđi mogući kurs, pretvarajući predizbornu kampanju u svoje nadmetanje s Vladimirom Putinom. Ona ga otvoreno, uz pomoć američkih obavještajnih službi, mada bez i jednoga stvarnog dokaza (”uvjereni smo da”, to je najkonkretniji “dokaz”), optužuje kako se miješa u američke predsjedničke izbore, pri čemu svojega protukandidata proglašava Putinovom marionetom. Zamisliti njezin konstruktivni dijalog s ruskim čelnikom vrlo je teško. Pretpostaviti da će zapovijediti američke napade na položaje legalne sirijske vojske, kako bi spasila džihadiste koji tamo ratuju, doduše sve manje za račun Amerike, a sve više za ostvarenje svojih ciljeva, e to je već vrlo lako. Bez obzira na posljedice. Pa je slijedom toga, da brojne afere što je prate, kao i to da je dokazano lagala i javnosti i organima države i ne spominjemo (mada to ponešto govori o karakteru), Hillary Clinton lošiji kandidat za ulazak u Bijelu kuću od Donalda Trumpa.

Od američkih predsjedničkih izbora ne dijeli nas ni mjesec dana. U trenutku pisanja ovoga teksta sve prognoze daju jasnu prednost bivšoj ministrici koja u posljednjem sučeljavanju s Trumpom, uz prešutno odobravanje voditelja sučeljavanja “elegantno” zaobilazi sve neugodne teme, odnosno pravi se kao da nije čula što je protukandidat rekao. Njemu, pak, iz dana u dan priređuju nova “iznenađenja” dovodeći pred kamere žene za koje on tvrdi kako ih nikada u životu nije sreo, a koje čitaju (!) pomno sročene izjave o tome kako je, kada i s kojom rukom dohvatio koji dio njihovoga tijela. Billa Clintona (da, da, supruga kandidatkinje za Bijelu kuću) i famozne pripravnice Monice Levinsky nitko se u ovakvim prilikama ne želi ni sjetiti, a kada Trump aludira na to riječima “ja sam govorio, a Bill je radio” počinje serija “otkrića” o njegovim napastovanjima žena. Tko želi, neka vjeruje.

Da Sjedinjene Države nisu ono što jesu, mogli bismo se zadovoljiti izjavom onoga političara s početka teksta: “Oba su kandidata loša”. Ovako moramo reći: o jednome smo saznali (pa i od njega) što-šta lošega, ali smo čuli i koncept koji je, mislimo na onaj dio što se tiče svijeta, obećavajući. O kandidatkinji, međutim, znamo kakva je i kakva će biti. I to je ono što plaši. Tako da o američkim predsjedničkim izorima ne bi trebalo govoriti u kategorijama “loš” i “lošiji”, nego “manje opasan” i “krajnje opasna”. Mi na rubu Evrope više od toga i ne možemo. A i to će nekima biti previše. No, ne živimo li (i) mi u demokraciji?