Ljudska stoka

Kada bi se to malo doradilo bilo bi na razini najpotkovanijeg i najsamosvojnijeg ekonomiste u praktičnoj politici, Ljube Jurčića. Jer, što je žena zapravo rekla, makar joj i nesvjesno prešlo preko usta?

Pa, golu istinu. Da se hrvatsko tržište rada srozalo na razinu marvene pijace gdje se prodaju i kupuju čisti fizikalci i hrmbajlije, koji obavljaju sve jednostavnije poslove, toliko jednostavne da se od njih ne traži puno više vještine nego što je ima radna stoka. Ili, ajde, da ne budem toliko brutalan, traži se ono na što misli Marx kada pravi razliku između rada i radne snage. Kada bi radnik prodavao rad to znači da bi mu se plaćalo radno umijeće i ukupna vrijednost koju time ostvari, ali njega se plaća kao Konobar, kuhar, prodavač, komercijalist, čistačica, medicinska sestra, frizer, kuhinjski radnik, pomoćni kuhar, diplomirani ekonomista. To je svijet rada kakvog danas treba i traži hrvatska privreda radnu snagu, a to je gola naknada za fizičko preživljavanje. Hrvatska ekonomija je upravo idealna da se na nju primjeni ovo drugo, cjenik radne snage.

Evo rang liste deset najtraženijih zanimanja koju sam prepisao s web stranice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje: konobar, kuhar, prodavač, komercijalist, čistačica, medicinska sestra, frizer, kuhinjski radnik, pomoćni kuhar, diplomirani ekonomista. To je, dakle, svijet rada kakvog danas treba i traži hrvatska privreda, u kojem praktički nitko ništa izvorno ne proizvodi, i pojavljuje se na tržištu samo tako da vam nešto skuha za pojesti, opere i skrati kosu, izvadi krv. Dobro, majke ti, trebaju li nekome u ovoj zemlji visokoobrazovani radnici i stručnjaci koji su školovani da proizvodima osiguraju visoku dodanu vrijednost?

O da, traži se, obavještava burza rada, nešto ekonomista, računalnih i informatičkih stručnjaka, konačno ni bolnice ne mogu, zar ne, bez liječnika, škole i fakulteti bez učitelja i profesora, poljoprivreda bez agronima… Ali spomenuta rang lista HZZ-a govori jasno da jasnije ne može da se hrvatska ekonomija nepovratno deintelektualizira ili čobanizira, kako bi to rekla premijerka Kosor, kojoj nikada nećemo moći biti dovoljno zahvalni za tu razornu iskrenost. Zahvaljujući tome sada pouzdano znamo da se Hrvatska brzinom komete približava onom arhetipu kojeg su prezreni „katastrofičari” spominjali još negdje polovicom devedesetih. A to je da, kada kritična masa najvrjednijih ekonomskih i prirodnih potencijala pređe u ruke stranih vlasnika, popisi traženih zanimanja na hrvatskim burzama izgledat će upravo kako sada izgledaju: konobari, kuhari, čistačice, frizerke…

Kome izgleda da ovo i ne mora izgledati baš tako – konačno što su vrijedno u posljednjih nekoliko godina uzeli pod svoje stranci – mogao je ovih dana u realnom vremenu pratiti kako stvari faktički stoje. Kada je nedavno najavljena preregistracija Hrvatskih voda iz javnog poduzeća u trgovačko društvo, na to su odmah skočili mnogi tvrdeći da je to providni uvod u neprihvatljivu privatizaciju hrvatskih vodnih dobara. Samo zahvaljujući tome što je među njima bila i Crkva, Banski dvori su od toga odustali, ali i dalje se uporno tvrdilo da se vode nije htjelo privatizirati. A, ne samo da se htjelo, nego se već jasno cimnulo i kome ih se žarko želi prodati. U vrijeme nedavnog susreta s Hillary Clinton, hrvatski šef diplomacije Gordan Jandroković umiljato je izrazio nadu da će američki investitori „pronaći brojne prilike” u hrvatskom „vodnom gospodarstvu”.

Istodobno im je namignuo da iste takve mogućnosti čekaju da budu zgrabljene i u „područjima turizma, energije i transporta”, iz čega je lako dokučiti da bi uskoro moglo biti otvoreno i pitanje privatizacije Hrvatske elektroprivrede. Doduše, Kosor je i Rang lista HZZ-a govori jasno da jasnije ne može da se hrvatska ekonomija nepovratno deintelektualizira ili čobanizira to demantirala, ali uvijek se nađe netko u vlasti tko nedovoljno dobro drži usta zatvorenim. Tako član Nadzornog odbora HEP-a Jadranko Berlengi u pismu premijerki izražava mišljenje da je prilagodba hrvatskog energetskog sektora propisima Evropske Unije napravljena tako nestručno da zapravo više sliči na plan kako razbiti tvrtku i poslije je privatizirati. Da li će i tu trebati u zadnji trenutak uskočiti neki spasitelj u svećenićkoj mantiji, brzo će se vidjeti.

Valjda zato da pokaže kako nema saginjanja pred mrskim neprijateljem, Jadranka Kosor odlučila je nedavno pokucati na teška dvokrilna vrata najveće utvrde stranog kapitala u zemlji, banaka, tražeći da smanje kamate i dadu barem nekakav obol izlasku zemlje iz ove teške krize. Nije, kao što se zna, uspjela u tome, ali jeste u nečem drugom, da još jednom podvuče debelim flomasterom koliko su ovakvi pokušaji besmisleno lupanje štapom po vodi. Strane banke nisu, naime, slučajno ili svojom voljom došle do sadašnjeg kraljevskog položaja, iako naravno nisu imale ni išta protiv. One su se samo ugodno smjestile u jedan ekonomski model, koji se otpočetka, još tamo od ranih devedesetih, odrekao vlastite industrijske proizvodnje – ona je valjda našim genijima mirisala na nešto marksističko – i sav se bacio na uvoz tuđe.

Hrvatski diplomirani sociolog za 21. stoljeće (foto: Tom Herbert)

Za to je trebalo napraviti dvije stvari. Prvo, držati kunu iznad njene realne vrijednosti, kako bi uvoz bio jeftiniji, pa makar time bio udavljen izvoz, što se i dogodilo. I, drugo, imati pri ruci dovoljno bogate banke kako bi se moglo financirati uvoz, a to znači živjeti na dug. Obje stvari su besprijekorno obavljene, ali time je besprijekorno obavljeno i još nešto, što je i glavni uzrok ove kao potres rušilačke krize. Hrvatska je, naime, tako temeljito deindustrijalizirana (po industrijskoj proizvodnji je među zadnjima u Evropi) da ljudi jednostavno više nemaju gdje potražiti posao. Ostaju, istina, uslužne djelatnosti, po kojima je zemlja čak među prvima u Evropi, ali to su djelatnosti s vrlo slabom, najnižom kvalifikacijskom strukturom zaposlenih.

I onda, logično, imaš to da se ljude doslovce tjera da prihvate bilo kakav posao, sve s ciljem da se podrži Kosor-Popijačeva kampanja pražnjenja burze, navodno prekrcane neradnicima i zabušantima, koji bi mogli raditi, ali, eto, neće. U to se osobito spremno uključio Jutarnji list koji čak imenom i prezimenom provaljuje takve, recimo zagrebačkog diplomiranog sociologa koji je odbio posao pomoćnog radnika u pekari. Tako i treba. Drznik nije htio prihvatiti ponudu s burze da se zaposli kao uredno plaćena (2500 kuna mjesečno) zaprežna radna snaga. I što onda drugo nego javno izložiti i oblatiti tu nezahvalnu marvu.