Ljudska prava, ljudska nepravda

Povezani članci

• Kiseli hvastavac
• Kinezi Blok 7 pretvorili u “zarobljeni projekat”, a EPBiH se ponaša kao da je sve uredu?!
• Predstavljanje „Bosanskog atlasa ratnih zločina ’92 – ’95” u Zagrebu
• Vučić: Nisam diktator, priče o diktaturi su deo plana različitih lobija i tajkuna
• Napad na novinara je ugrožavanje slobode izražavanja cijelog društva
• Remake

Foto: Zorana Jevtić

Davanje medijskog prostora fašistima ne doprinosi pomirenju. To samo doprinosi produbljivanju sukoba. A sukoba na Balkanu je nama, običnom narodu, i preko glave.  

Međunarodni festival dokumentarnog filma Human Wrong Human Wrongs u Oslu organizira debatu u kojoj će između ostalih učestvovati Branko Lukić, Mladićev advokat. Neprihvatljivo, smatraju bh-građani u Norveškoj.

Film Suđenje Ratku Mladiću govori o sudskim postupcima protiv čovjeka osuđenog za najteže zločine na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Teme koje organizatori debate žele da obrade su uloga suda u ovom maratonskom procesu, značaj presude 20 godina nakon počinjenih zločina te o tome kako je presuda uticala na proces pomirenja u Bosni i Hercegovini.

Sve ovo su važna i ispravna pitanja koja treba postaviti, ali u bosanskom miljeu u Norveškoj izazivaju bujicu protesta. Razlog je u tome što je jedan od debatanata i advokat Ratka Mladića, Branko Lukić. Uključivanje branioca u raspravu o sudskom procesu te o istorijskoj ulozi suda možda i ne zvuči tako nenormalno. Ali jeste.

Problem je u tome što Lukić nije običan advokat. On je sebe pozicionirao kao branioca onima koje je zastupao, već i kao branitelj jednog političkog koncepta. Podsjećanja radi, Lukić je osim Mladića pred sudom u Haagu zastupao više drugih optuženika. Optuženika za zločine koji se, prema njegovim riječima, nikada nisu dogodili. Negirajući zločine, on se iz uloge advokata postavio u ulogu glasnogovornika.

Nepotrebno je navoditi sve ono što se dogodilo tokom rata u Bosni. Međunarodni sud u Haagu ima nekoliko kilometara sudskih zapisnika koji stavljaju izvan svake sumnje da je “etničko čišćenje” bilo ratni cilj. Dakako, ovaj termin je samo eufemizam za masovna ubijanja, teroriziranje i masovne deportacije civila, otvaranje koncentracionih logora za one koji pripadaju drugoj etničkoj grupi. Cilj rata potpuno besmislen iz civilizacijske perspektive.

Lukićeve izjave o zločinima i o Tribunalu za ratne zločine pokazuju nedvojbeno njegova ideološka stajališta. I to je razlog zašto je Lukićevo prisustvo u norveškoj debati velikom broju ljudi iz BiH uvredljivo.

A evo i da postavimo malo stvari u perspektivu. Ovo je kao kada bi se branilac, recimo najvećem masovnom ubici u Norveškoj,  pojavio u medijima i rekao da je ono što se dogodilo 22. jula čin samoodbrane izazvan od strane svih drugih osim njegovog klijenta.

Ovde se ne radi ni o čemu nego o pristojnosti. Svako ko je bio u vojsci zna šta je Ženevska konvencija. Mladić je dobro znao da će ga njegova djela, kao i djela počinjena pod njegovom komandom koštati dugogodišnje zatvorske kazne pod uslovom da ne dobije rat. A rat nije dobio. Rat se završio neriješeno i svi moraju odgovoriti za svoja nedjela. U Haagu su osuđeni i srpski, bošnjački i hrvatski lideri. Što je dobro. Ipak brojevi su nemilosrdni, a i sve činjenice su davno poznate. Broj civila ubijenih na bošnjačkoj strani predstavlja više od polovine svih žrtava. Većina opština pod srpskom kontrolom sada ima manje od 10% bošnjačke populacije u odnosu na predratni popis stanovništva. Zločin na strani koja je bila pod Mladićevom komandom uz to ima sve karakteristike dobro planiranog i sistematskog djelovanja.

Danas, toliko godina kasnije, konstantno poricanje ovih dobro dokumentovanih događaja iz rata također djeluje dobro planiranim i sistematičkim pokušajem relativiziranja. Neprihvatanje zločina je, kao što je već napisano, pitanje pristojnosti a ne istine. Poricanje turskog genocida nad Armenima održava konflikt zamrznut u 1918. godini. Isto tako je i sa onim što dijelovi srpske elite nastoje da učine sa ratovima na Balkanu. Srećom za čovječanstvo, ima mnogo više Srba koji misle da je to pogrešno, iako se slabo čuju u medijima.

Davanje medijskog prostora fašistima ne doprinosi pomirenju. To samo doprinosi produbljivanju sukoba. A sukoba na Balkanu je nama, običnom narodu, i preko glave.