Ljubo R. Weiss: U Hrvatskoj i dalje ima antisemitizma a i straha od antisemitizma

SEEbiz: Početkom devedesetih godina ostali ste zapaženi po dva svoja kritička teksta o Tuđmanu i tadašnjem režimu, prvi je gotovo antologijski tekst “Tuđi ste mi Tuđmane”, a drugi je Vaša reakcija na Tuđmanov ispad “da je sretan da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”, objavljen pod naslovom «Zar je sramota biti Židov?». Zašto ste tada napustili Tuđmanovu Hrvatsku? Je li to, nakon Vaših publicističkih prosvjednih reakcija u tiskovinama, bio način intelektualnog prosvjeda protiv onoga što danas nazivamo „tuđmanizmom”?

Weiss: Tekst u tri dijela, u kojem je prvi dio naslovljen „Tuđi ste mi Tuđmane” objavljen je prvih dana 1990. godine, i ostao je, stjecajem okolnosti, nezapažen. Radilo se o sustavnoj kritici ključnih teza iz  prvog izdanja Tuđmanovih  „Bespuća”, knjizi u kojoj se Holokaust navodi kao „holokaust”, knjizi koja je, pored ostalog, bukvalno Hrvatsku odvela u bespuće, pogotovo kada je riječ o odnosima Hrvatske s jedne strane i  i židovskog svijeta i Izraela, s druge strane. Posljedice tog lutanja bespućima osjećamo sve do danas, suočeni s dugotrajnom socijalno-gospodarskom krizom, nevjerojatno visokom nezaposlenošću, kriminalom, strančarenjem i svojevrsnim moralnim slomom. Nedostaje rezultata,  konkretnih rješenja za izlazak iz krize, vizij jer je očito da nacionalni put koji je zacrtao Tuđman, s nekim rezultatima, ali i s puno krivo zaoranih brazdi, nema alternativne, uspješne modele i nalazimo se u „circulus vitiosus”. Prosvjedno pismo objavljeno u „Vjesniku” nekoliko dana nakon te  nesretne Tuđmanove izjave zakotrljalo je poput grude snijega  lavinu reagiranja, posebno u inozemstvu i ta izjava, nažalost, postala je sinonim za Tuđmana i prati ga i nakon njegove smrti. Židovski svijet trpi svašta, ali ne zaboravlja lako.

Više je razloga zašto sam napustio Hrvatsku u ljeto 1991. Osnovni je da kao pacifist nisam mogao psihološki podnijeti ratnu atmosferu koja je povremeno poprimala dimenzije ratne histerije. Drugo, bio sam nezaposlen, i treće, Kulturno društvo MŠ Freiberger čiji sam bio tajnik, za simboličan honorar, nalazilo se pod određenim pritiskom i trebalo je odraditi neke poslove za Tuđmana i Banske dvore. Najvažnije od svega, intuicija mi je govorila da će se sjedište Židovske općine naći u opasnosti. Samo dva tjedna nakon mog odlaska, i sa željom da i produbim svoja znanja o židovstvu i Bliskom istoku,  dvadesetak metara od mjesta gdje sam svakodnevno radio, odjeknula je eksplozija podmetnute eksplozivne naprave. Danas sam za neke „pobjegulja”, ali mnogi znaju da je moj život u svojevrsnom egzilu,  bila i muka, ali ispunjen radom s knjigama i svakodnevnim učenjem.

Da, otpora „tuđmanizmu”  je bilo, on i nije bio tako minoran, ali je ostao, uz iznimke, nezabilježen ili tumačen kao nacionalna izdaja, jugnostalgičarstvo ili  politička diverzija. Sjetite se samo peripetija koje je proživljavalo uredništvo „Ferala”, sve do spaljivanja tog lista u Splitu.

SEEbiz: Po Vašem mišljenju, je li „tuđmanizam” antisemitizam? I je li moguća stvarno osvještavanje hrvatskog društva  prema NDH razdoblju,  dok se neke od najvećih političkih opcija u zemlji pozivaju na tuđmanističke političke i ideološke korijene? Je li Tuđman, poput nekih drugih, imao svoje dvorske Židove, koji su zapravo samo služili kao ukras, kao kulisa kojom je Tuđman skrivao svoj osobni, ali i politički antisemitizam svojeg režima?

Weiss: „Tuđmanizam” nije prvenstveno antisemitizam, ali ukupno to bi mogla biti svojevrsna politička doktrina u kojoj ima raznoraznih, pa i suprotnih elemenata, ali demokracije i korektnog uvažavanja manjina, od nacionalnih do rodnih, ponajmanje. Tuđmanizam je po mom sudu  gospodarski analfabetizam sa ključnom supstancom domoljublja koje je bilo manje-više samo krinka za snalaženje u brutalnoj privatizaciji i brutalnom hrvatskom kapitalizmu. Upravo tuđmanizam, u potrebi da se neki tabuizirani povijesni događaji opravdano preispitaju, otvorio je vrata neoustaškim i neonacističkim pojavama, od čega mi je posebno u sjećanju poplava neoustaške i neonacističke literature , koja je tiskana i distribuirana masovno, i uz obrazloženje da je to znak demokratizacije društva. Pisao sam o tome tada u riječkom „Novom listu”, koji mi je omogućio objavljivanje tekstova koje sam slao iz Beča, u čemu je bila presudna uloga Veljka Vičevića, ali i nekoliko drugih urednika koji su imali kuraže objavljivati ih.

Što se tiče političkog osvještavanja hrvatskog društva, posebno spram razdoblja tzv. NDH i Židova, ono, uz sadašnju retoriku HDZ-a i nekih manjih desnih stranaka i grupacija, uz senzacionalističke medije i spore promjene u obrazovnom sustavu, nije moguća. Primjerice, edukacija o Holokaustu je zanemarena i prepuštena pojedincima i grupama, umjesto da bude dobro organiziran i masovan projekt. Ni tzv. lijeve stranke u tome ne poduzimaju potrebne inicijative nego zbog strančarenja i „real-politike” podilaze biračima. Ima primjera da tzv. desne stranke i pojedinci imaju više razumijevanja za  Holokaust, Židove i Izrael, nego socijaldemokrati. Primjerice, hrvatska socijaldemokracija nije se nikada odredila prema tzv. crvenom antisemitizmu tipičnom za staljinizam pa i doba Brežnjeva, o čemu sam ponešto naučio od austrijskog novinara Paula Lendvaja i literature koja  o tome postoji. Crveni antisemitizam, nikako kao masovna pojava, postojao je i u Titovoj Jugoslaviji do raspada 1991., ali osobito u razdoblju od 1945. do 1955. godine.

Nažalost, dvorski Židovi (Hofjufden) nisu specifičnost Hrvatske, i u tom smislu ništa novoga pod kapom nebeskom, no u Tuđmanovo vrijeme iznenađujući je bio broj hrvatskih dvorskih Židova. Tuđman je, nakon skandala s „Bespućima,” primao u hijerarhiju vlasti umalo svaku Židovku ili Židova koji je to poželio, uz uvjet da bude lojalan. Imena ne bih spominjao.”

SEEbiz: Nedavno su objavljeni službeni rezultati Popisa stanovništva u Hrvatskoj, provedenog 2011. godine, prema kojima se Židovima po narodnosti izjasnilo tek 509 hrvatskih građana, dok s druge strane židovske organizacije u svojim službenim podacima navode kako broje znatno veći broj članova. Zašto se Židovi u Hrvatskoj ne izjašnjavaju kao Židovi? Postoji li i danas strah od antisemitizma?

Weiss: Da, rezultat popisa stanovništva iz 2011. potvrdio je ono što se događa već desetljećima ne samo na prostoru Hrvatske – jako prisutnu asimilaciju, iseljavanje Židova u Izrael i u druge zemlje, strah od izjašnjavanja kao Židova, po vjeri i po narodnosti (nacionalitetu). Po mom sudu, s kojim se mnogi Židovi neće složiti, i koji inzistiraju da se o tim pitanjima ne govori javno, petstotinjak evidentiranih hrvatskih Židova je alarmantan podatak, posebno ako se usporedi s podacima koje imaju židovske općine i Bet Israel koji svi, zbog raznoraznih razloga, računaju s „mrtvim dušama”. Problem je i način financiranja određenih potreba nacionalnih manjina i malih vjerskih zajednica gdje je ključan broj pripadnika i u tom smislu predlažem jedan poseban dogovor vlasti i predstavnika židovskih organizacija oko brojnih još otvorenih pitanja, od povratka židovske imovine do potrebe izgradnje sinagoge ili Kulturnog centra sa sinagogom na lokaciji Praška 7, do postavljanja jednog središnjeg spomenika za stradale hrvatske Židove, do potrebe otvaranja Židovskog muzeja Hrvatske, do održavanja židovskih grobalja te posebno, edukacije o Holokaustu. Ima među nama i onih koji smatraju da  to nije potrebno, jer  Židovi u Hrvatskoj nemaju budućnosti, da je asimilacija neminovna i da bi već popis stanovništva 2021. mogao pokazati da Židova, po halahi, u Hrvatskoj može biti tek nekoliko desetaka.

Naravno da postoji strah od antisemitizma – dovoljno je samo pogledati što se sve piše na portalima  ispod članaka o Židovima, Izraelu itd. Na latentni antisemitizam nadovezuje se i manifestni antisemitizam, o kojem židovske organizacije u Hrvatskoj uglavnom šute. Pisao sam o slučaju Vedrane Rudan (“pičkin dim nad Gazom!??”), o dr. NeRazumu i njegovim izjavama o Jasenovcu, o skandalu koji se dogodio i oskarovcu Branku Lustigu – hiperosjetljiv sam na pojave povijesnog revizionizma na našim TV ekranima, a najnoviji je slučaj da se koljač Jure Francetić u TV kalendaru HRT-a prikazuje zamalo kao hrvatski junak. Dakle, po mom sudu, za razliku od Jakova Bienenfelda, mislim da postoji i strah od antisemitizma, ali i pojave antisemitizma. Nije utjeha da antisemitizma ima i u drugim zemljama, pa i u onima koje se mogu pohvaliti s dužom tradicijom s demokracijom i uređenom pravnom državom. I jedna naoko heretička teza: s obzirom na ukupno stanje danas u Hrvatskoj, zapravo se čudim, da manifestnog antisemitizma nema više!

SEEbiz: U mnogim židovskim obiteljima u Hrvatskoj, nakon Drugog svjetskog rata, prestali su se izjašnjavati Židovima zbog svega što su te obitelji prošle u Holokaustu, štoviše skrivali su ikakve informacije o židovskom porijeklu, u strahu od mogućih ponovnih pojava antisemitizma u Hrvatskoj. Smatrate li da je i ta posljedica Holokausta, na neki način, zločin poslije zločina, kojim se prisililo Židove na asimilaciju?

Weiss: Pišući jednu povijesnu studiju ovih mjeseci (radni naslov: „Posljednji izvještaj, posljednjih Židova – fragmenti za povijest Židova Virovitice i okolice”), uvjerio sam se na primjeru svojih rođaka, kojih nije mnogo, koliko neki zaziru od samog spomena pojma „Židov”. Dok u svijetu, u galutu, postoji fenomen „djece Holokausta” i njihovih potomaka, u smjeru buđenje židovstva potisnutog ili prešućenog, u nas ima podosta slučajeva da se zatajilo židovsko porijeklo, nespominjanjem židovskih korijena, čak postoji ponegdje i jak otpor ikakvom povezivanju sa židovskim precima. Držim to osobnim izborom, kao što su postojale žrtve Holokausta koje su svoja nesretna iskustva dijelile s obitelji, ali i oni koji riječ nisu prozborili  ni riječ o tome, pravdajući se da su to nezacijeljene rane i da je najbolje ne dirati ih.  Po mom sudu, to je linija lakšeg otpora, prilagođavanje okolini do te mjere da se posve izgubi nacionalni i vjerski identitet Židova. Postoji i strah od povezivanja židovskog identiteta s politikom vlade Izraela, poseban proces delegitimiranja Izraela koji je često samo drugo ime za manje ili više prikriveni antisemitizam.

SEEbiz: Kao ugledni i cijenjeni židovski intelektualac u Hrvatskoj, često ste u svojim kolumnama i komentarima ukazivali na pojave antisemitizma, dok s druge strane neki predstavnici Židova u Hrvatskoj, poput gospodina Bienenfelda u svojim javnim nastupima tvrde kako u Hrvatskoj nema antisemitizma. Ponekad se naprosto stječe dojam da se ozbiljne i opasne pojave antisemitizma u Hrvatskoj organizirano prešućuju. Može li se reći da u Hrvatskoj nema antisemitizma? Smatrate li da je potrebno reagirati na svaku pojavu antisemitizma u našem društvu?

Weiss: Već sam ranije većim dijelom i odgovorio na ovo vrlo delikatno pitanje. Dodao bih da baš nisam ugledni i cijenjeni židovski intelektualac, jer me dio hrvatskih Židova ne uvažava i uvjerava da svojim pisanjem samo skrećem pažnju na Židove i te slučajeve, koji bi, da nije mojih reagiranja, ostali u javnosti neprimijećeni. Organiziranog prešućivanja antisemitskih pojava u Hrvatskoj,  po mom uvidu, nema, ali ima  određenih kalkulacija, komocije i svojevrsnog autizma. Možda su moja reagiranja i rezultat činjenice da sam dugo živio u bečkoj, tradicionalnoj židovskoj općini odnosno zajednici gdje također ima povremenih neslaganja kako reagirati na pojave antisemitizma, ali se većinom reagira – podijelio bih, po tome, Židove na tri grupe: židovske nojeve s glavom u pijesku, ravnodušne i „vizentalovce”. Ako mi dozvolite, ja bih se svrstao u ovu zadnju grupu, ma koliko to rizika nosilo, tražilo vremena, znanja i upornosti. Držim vrlo važnim da Židovi ne brane sami sebe i pravo države Izrael na egzistenciju, već da to čine pojedinci i mediji u okolini – ima podosta primjera vrlo korektnih i objektivnih nastupa Hrvata kojim je stalo do istine „po tim pitanjima”.

Inače, na svaku pojavu antisemitizma nije potrebno reagirati, jer onda bi se djelatnost židovskih općina  i Bet Israela svodila samo na registraciju i osudu tih pojava. Najdelikatnije je prešućivati i zataškavati činjenice koje bodu oči i uistinu žuljaju – primjerice da su zidovi mnogih zgrada u Splitu „ukrašeni” „Hakenkreuzima” ili ušastim U, i da stoje mjesecima nedirnuti, a Židovska općina nema potrebu oglasiti se s tim u vezi, a kamoli prijaviti takve pojave policiji ili gradskoj upravi!

SEEbiz: Kao židovski aktivist surađivali ste i s pokojnim Simonom Wiesenthalom i njegovim Wiesenthal centrom u Beču, posebno na sprječavanju distribucije hrvatskog izdanja Mein Kampfa. Što Vam je posebno ostalo u sjećanju iz Vaše suradnje s pokojnim Wiesenthalom, koje su Vam njegove poruke, da tako kažem, ostale najupečatljivije?

Weiss: Da, možda jedan od najvećih komplimenata u životu dobio sam od Simona Wiesenthala, kada sam mu se, kraće vrijeme po dolasku u Beč, u foajeu jednog kina, gdje su prikazivani dokumentarni  filmovi o ratnom Sarajevu, pokušao predstaviti. „Ne morate gospodine Weiss, znam tko ste i što ste!” Valja napomenuti da je Wiesenthal u vrijeme upoznavanja i kontakata bio već u poodmaklim godinama. Brinulo ga je hrvatsko izdanje „Mein Kampfa”, pokušao je doći do te knjige, pokazivao mi prosvjedna pisma dr. Milanu Ramljaku tadašnjem veleposlaniku Hrvatske u Austriji, prosvjedno pismo Edmundu Stoiberu, bavarskom premijeru, tražeći očitovanje bavarske vlade koja je raspolagala autorskim pravom na objavljivanje  knjige – ubojice, kako nazivam Hitlerov „Mein Kampf”. Pokazivao mi je i pisma koje je dobivao iz Zagreba, pojedinaca i institucija, koje su mu pomagale da dobije objektivne informacije o događanjima u Hrvatskoj. Znao se i našaliti na račun poruka koje je dobivao, posredno, od Franje Tuđmana a u vezi „Bespuća”. Naime, Tuđman ga je pitao koje bi dijelove „Bespuća” valjalo izostaviti za englesko izdanje, a Wiesntahal je to komentirao na svoj osebujan način: „Da, ali to je velik posao, pa bi vjerojatno  zaslužio i neki honorar, no to mi nije predloženo!”Osim osobnih razgovora, odlazio sam na predavanja koje je držao u Beču, prisustvovao sam svečanosti kada je proglašen počasnim doktorom Sarajevskog sveučilišta, slušao njegov nadahnuti govor tom prilikom. Sve njegove poruke mogu se svesti na dvije ključne. Prvo, Židovi imaju obvezu pogotovo žrtve Holokausta govoriti o tome svojoj djeci,  ona će svojoj djeci,  žrtve Holokausta zaslužuje pijetet i ne smiju biti zaboravljene, Holokaust se ne smije ponoviti (NIE WIEDER). I drugo, kada je riječ o ratnim zločinima  potrebna je  PRAVDA, NE OSVETA (RECHT, NICHT RACHE).

Ne bih dalje o  kontaktima sa Simonom Wiesenthalom, jer i ovo što sam govorio, previše je i može se zlonamjerno tumačiti.

SEEbiz: Zašto židovske organizacije u Hrvatskoj, uz izuzetak Margelovog instituta i primjerice Vas osobno, izbjegavaju reagirati na pojave antisemitizma, veličanja nacizma, ustaškog režima? Koji je razlog šutnje židovskih organizacija u Hrvatskoj o onome o čemu je pokojni Wiesenthal, a danas njegov nasljednik Zuroff, otvoreno, javno i oštro govorio?

Weiss: To bi trebalo pitati  dr. Ognjena Krausa, zatim predsjednike većih židovskih općina u RH, pa dr. Ivu Goldsteina, prijašnjeg i dr. Vladu Šalamona, sadašnjeg, novoizabranog predsjednika Bet Israela, vjerojatno bi i rabini Kotel Da Don, pa i Moše Prelević znali bolje odgovoriti na to pitanje. Mišljenja sam da o tim pitanjima ima moralno pravo govoriti svaki razboriti antifašist u Hrvatskoj, svaki intelektualca koji drži do sebe. Apsurdno je na neki način da se moja persona pojavljuje često poput dežurnog odvjetnika hrvatskih Židova, ili da se o antisemitskim pojavama u Hrvatskoj očituje najviše dr. Efraim Zuroff i Wiesentahlov centar u Jeruzalemu. Antisemitizam je vjekovno zlo, i ne vidim potrebu da se o pojavama zla, svakog zla, šuti ili ga se tetoši, ili bude blag u osudi zla. Jer, svako veliko zlo, počinje kao malo zlo. Inače, ponekad sam malodušan, zaključujem da je borba protiv antisemitizma Sizifov posao, i da će prije moja maca Jafica progovoriti, nego što će notorni antisemiti promijeniti svoja apsurdna stajališta spram Židova.

SEEbiz: Od opljačkane židovske imovine u Hrvatskoj, jedna od rijetko vraćenih nekretnina je i mjesto na kojem se do Drugog svjetskog rata nalazila sinagoga u Zagrebu, u Praškoj ulici, u najužem središtu glavnog grada. To je nesporno jedno od mjesta ustaških zločina koje nakon mjesta na kojima su se nalazili koncentracijski logori, ima također teško simboličko značenje i obilježava stradanje Židova u Holokaustu, njezino je rušenje bilo dio genocidnog plana istrebljenja Židova u tzv. “ndh”. Kako komentirate činjenicu da na mjestu tog ustaškog zločina njezin ugledni član Jaša Bienenfeld drži privatni parking? Radi li se i ovdje o nečemu što se u zadnje vrijeme naziva etnobiznisom i etnobiznismenima u Hrvatskoj? Kako je uopće moguće da na mjestu takvog ustaškog zločina ŽOZ dopušta držanje parkirališta? Na koji način ovakav etnobiznis pojedinaca šteti Židovima u Hrvatskoj?

Weiss: Iako je dio ovog pitanja za raspravu „unutar obitelji” (za to sam se godinama, bezuspješno zalagao i sada i sam kršim to pravilo) zbog jasnoće i iskrenog dijaloga s hrvatskim okruženjem, i vlastima u RH i gradovima gdje su židovske općine aktivne, prvo, za mene Jaša Bienenfeld nije ugledan član Židovske općine Zagreb. Drugo, i ako ima etnobiznisa među hrvatskim Srbima, ima ga, nažalost, i među članovima Židovske općine Zagreb. I dok srpski etnobiznis mogu razumjeti (ne i opravdavati), židovski etnobiznis ne razumijem niti opravdavam. Mogu samo pretpostaviti da je tajkunski duh ovladao i nekim hrvatskim Židovima, a Jakov Bienenfeld je negativni primjer koji uistinu bode oči. On je, pored ostalih, zaslužan za organiziranje tzv. židovskih konvoja iz Sarajeva, ali je nedopustivo da članstvo židovskih općina u Hrvatskoj, pogotovo ono u Zagrebu, ne zna za sadržaj ugovora sklopljenog između Židovske općine Zagreb i Jakova Bienenfeda, odnosno o  financijskim uvjetima  korištenja parkirališta u Praškoj 7. Molio sam dr. Krausa da mi dostavi taj ugovor na uvid, nema odgovora.

Svaki etnobiznis šteti  manjini u kojoj postoji, a židovskoj zajednici dvostruko – naime, prvo, znak je da se ona  vodi netransparentno i drugo, daje materijala antisemitima koji se naslađuju čitajući ili slušajući o primjerima  etnobiznisa među hrvatskim Židovima. Po mom subjektivnom sudu, veća je šteta da se ova „rupa u Praškoj 7″ (Branko Lustig), ne popuni odgovarajućim sakralno-kulturnim objektom i ne objelodani pozadina etnobiznisa Jakova Bienenfelda i možda još nekoga, nego da se o tome progovori. Javnost mora saznati uzroke da nekada sveto mjesto zagrebačkih i hrvatskih Židova, stotinjak metara od Trga bana Jelačića, služi za profane svrhe, da ne kažem za poslove koji sa židovskom vjerom i tradicijom nemaju ništa zajedničko. Međutim, tu nije jasno da li je i hrvatskim vlastima uopće u interesu da Praška 7 dobije urbanistički sadržaj primjeren hrvatskoj metropoli? Možda će i pristupanje Hrvatske Evropskoj zajednici promijeniti situaciju, mada ključne promjene vezano uz Prašku 7, trebaju krenuti od vlasnika gradilišta, a to je Židovska općina Zagreb.

SEEbiz: Da se nadovežem na prethodno pitanje, zbog čega Hrvatska danas nema Židovski povijesni muzej, kakav recimo postoji u Beogradu? Zašto nemamo jedno mjesto na kojem bi se prikupljala i obrađivala, čuvala i stavila na raspolaganje istraživačima i javnosti, povijesna građa o Židovima u Hrvatskoj, time naravno i o stradanju hrvatskih Židova u Holokaustu? Zašto je nekima parkiralište na mjestu srušene sinagoge bitnije od ovakvih projekata?

Weiss: U pitanju je sadržan odgovor – etnobiznis i nezamjenljivi duet Kraus – Bienenfeld te Krausovi klimoglavci uzrok su da je stanje u židovstvu Hrvatske takvo kakvo jest. Pozitivno je otvaranje druge sinagoge, zatim studija judaistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, otvaranje specijalizirane biblioteke na Fakultetu, zatim u Bet Israelu. Nažalost, vrlo vrijedna biblioteka u Židovskoj općini Zagreb je zatvorena,  a u tim bibliotekama  i CENDU, vidim jezgru budućeg Muzeja Židova Hrvatske. Uvjeren sam, po kontaktima koje imam s Jevrejskim istorijskim muzejem u Beogradu, da su oni voljni ustupiti materijale koji se odnose na židovstvo Hrvatske. Na gradu Zagrebu je da pronađe odgovarajući prostor i da se već sada osnuje Židovski muzej Hrvatske. Štogod mislili o vlasti u mom zavičaju,  na Židovskom groblju u Virovitici uz pomoć Ministarstva kulture RH i velikim angažmanom bivšeg predsjednika ŽOV-a, obnavlja se  mrtvačnica koja će biti pretvorena u Spomen muzej Židova Virovitice i dijela Slavonije i Podravine. Kao mala općina već sada imamo skupljene dragocjene materijale, od knjiga rođenih i vjenčanih do fotografija i slika nekadašnje sinagoge, zatim nekadašnjeg uglednog rabina Hermana Ezekiela Kaufmanna. Moj pokojni otac dio unutrašnjosti kuće pretvorio je u mali obiteljsko-židovski muzej.

SEEbiz: Među prvima ste, početkom 1990.-ih godina, u razgovoru s Nenadom Porgesom za „Danas”, otvorili problem povrata opljačkane židovske imovine. Nakon tog intervjua Porges je otišao s Tuđmanom i “zaboravio” na ovaj problem, kao uostalom i mnogi drugi. Svojevremeno su pojedini hrvatski Židovi širili mit o tome kako je Tuđman još 1992. godine htio riješiti pitanje povrata židovske imovine, ali to prema tim pričama nisu htjeli iz Židovske općine Zagreb. Vjerujete li tim pričama da bi Tuđman doista bio voljan riješiti povrat židovske imovine?

Weiss: Nije mi lako odgovoriti na pitanje, iako sam dolazio u to vrijeme iz Beča u Zagreb, bio i član Vijeća Židovske općine Zagreb, vodio sudski spor s državom Hrvatskom, koji sam izgubio. S obzirom na  sadržaj u to vrijeme usvojenog Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, već iz samog naziva zakona je jasno da Tuđmanova vlast nije željela riješiti i pitanje židovske imovine koja je  „arijezirana” 1941. godine. Jer, uz to, denacionalizaciju imovine, ne samo za Židove, trebalo je provesti prije privatizacije odnosno pretvorbe, a to bi tada značilo i dovesti u pitanje status imovine koje su se htjeli dočepati „naši dečki”, ali i njihovi prethodnici, spretni članovi Saveza komunista. Zapravo, Tuđmana je više zanimalo kako povećati imovinu obitelji Tuđman, nego kako je vratiti Židovima, ali i  Srbima,Talijanima, Nijemcima, Austrijancima… Živeći i radeći u Austriji svjedočio sam i tome da je Austrija, koja je isto odugovlačila s povratom imovine Židovima, na kraju vraćala i vrijedne slike, sve do komada namještaja, lustera i tepiha. A to da  se Židovska općina Zagreb protivila vraćanju židovske imovine, ipak držim mitom ili pričom za malu djecu.

SEEbiz: Od osamostaljivanja Hrvatske, dakle, zadnjih dvadesetak godina, ostalo je otvoreno i neriješeno pitanje povrata opljačkane židovske imovine, ne samo imovine židovskih općina, nego i imovine opljačkane od Židova, koji su hapšeni, zatvarani u koncentracijske logore, ubijani, ili su jednostavno protjerani ili pobjegli. Što mislite, koji su razlozi nerješavanju tog otvorenog pitanja? Radi li se u ovom slučaju o diskriminaciji obzirom da je imovina ili vraćena ili isplaćena financijski primjerice Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj? S druge strane, od židovskih organizacija o pitanju povrata imovine gotovo da se u javnosti ne čuje niti glasa, zbog čega židovske organizacije nisu inzistirale na rješavanju tog pitanja, recimo, tijekom postupka pridruživanja Hrvatske u EU?

Weiss: Razlog nevraćanja svake imovine pa i židovske je u shvaćanju dijela estabishmenta da onaj tko je jamio, jamio je.  Od 1945. do 1991. nije židovska imovina vraćana jer su Židovi uglavnom tretirani kao eksploatatori i  klasni neprijatelji, a od 1991. postojao je strah da bi vraćena imovina denacionalizacijom došla u ruke strancima. Apsurd je u tome, da je današnja vlasnička struktura banaka, nekada velikih poduzeća i firmi  itd. takva da je baš u rukama stranaca. Status Katoličke crkve u Hrvatskoj i njena imovina su posebno pitanje i to trebaju rješavati hrvatske vlasti s Kaptolom i Vatikanom,  a sve što ima prizvuk diskriminacije „inovjeraca” pitanje je kako hrvatska, uglavnom pseudoelita, ulazi u Evropsku zajednicu i koliko uspješno i spretno nosi izvješća u Bruxelles na ogled. Ne vidim da su druge manjinske organizacije u Hrvatskoj, primjerice organizacije Srba i Talijana, glasnije od židovske zajednice. Sve se zakompliciralo predugim držanjem Hrvatske, ali i drugih država nasljednica Jugoslavije u karanteni, prije svega zbog rata devedesetih, i svatko tko bi danas postavljao pitanje povrata imovine manjinskim zajednicama bio bi u javnosti obilježen kao kočničar pristupanju Hrvatske EU. Inače, židovske organizacije u Hrvatskoj u rivalskim relacijama, zadovoljne s mrvicama, povremeno vrisnu, ali u osnovi slab su partner Vladi i ova Vlada kojoj gori pod nogama, sada već i s blizu 400 000 nezaposlenih,  i kada bi htjela, nema vremena za pregovore i dogovore s petstotinjak hrvatskih Židova.

SEEbiz: Manje je poznato da ste nakon razlaza Ognjena Krausa i Ive Goldsteina, posredovali u svojevrsnoj misiji pomirenja dvojice čelnika zagrebačkih židovskih zajednica. Kako su završili ti Vaši napori? Tko je od njih dvojice bio pomirljiviji, i što mislite zbog čega je došlo do razlaza u tadašnjem ŽOZ-u? Nakon razlaza Ivo Goldstein i osnivači nove zajednice u javnosti su iznosili i tvrdnje o financijskim malverzacijama i sumnjivom poslovanju Krausove uprave ŽOZ-a, ali se sve to nekako zataškalo?

Weiss: Pokušalo se probleme, razmimoilaženja pa i gruba javna sučeljavanja, smjestiti u okvir dijaloga unutar obitelji, što je neka vrsta židovske tradicije: unutar obitelji ćemo se svađati, ali prema okolini nastupat ćemo jedinstveni. I pored toga što jedno vrijeme nije bilo javnih obračuna,  s vremenom su oni obnovljeni. Napomenuo bih da nisam bio jedini koji je pokušao posredovati, primjerice na samom početku raskola jedna grupa uglednih hrvatskih Židova obratila se apelom sukobljenim stranama, no bez uspjeha. Iz prijašnjih odgovora da se naslutiti tko je od dvojice glavnih protagonista bio ipak pomirljiviji. Da li je bilo financijskih malverzacija u Židovskoj općini Zagreb nije moje ni  istraživati, ni suditi, moje je ukazati na probleme i svojevrsni židovski etnobiznis.

SEEbiz: Do sukoba između dvije grupacije, danas dvije židovske zajednice, navodno je došlo i zbog neslaganja oko modela povrata opljačkane židovske imovine. Je li to točno i o kakvim se modelima povrata radilo? S kojim se modelom povrata imovine Vi osobno slažete? Vjerujete li uopće da će Hrvatska ikada vratiti opljačkanu imovinu?

Weiss: Uzroka i povoda raskolu bilo je više, no on je izuzetno štetan za Židove Hrvatske, nije dobro primljen ni u zajednicama na prostoru ex-Jugoslavije, međunarodnim židovskim organizacijama, ni u Izraelu. Inače, pluralističko organiziranje Židova je uobičajeno, no ono je karakteristično za veće zajednice u većim državama, pa i gradovima. Povod je bio daljnji status rabina dr. Kotela Da Dona, ali u pozadini je bilo i pitanje (i ostalo) ima li Bet Israel pravo sudjelovati u projektu gradnje Kulturnog centra odnosno obnove sinagoge.

Pitanje povrata imovine Židovima Hrvatske je delikatno i model o osnivanju nekog fonda iz kojeg bi se financirali projekti vezani za vjersku, kulturnu i socijalnu djelatnost Židova je zanimljiv, ali ne bih mu davao prednost u odnosu na pojedinačne zahtjeve Židova. Tek kada njima bude isplaćena pravedna naknada odnosno obeštećenje, ostatak bi se mogao naći u nekoj fondaciji koja bi se, po mome trebala usmjeriti na tri bitna područja djelatnosti: socijalne potrebe, posebno starijih, bolesnih i nemoćnih, vjersku djelatnost bez koje nema uspješne kehile (židovske općine koja je u dijaspori temeljni oblik  organiziranja i djelovanja gdje se održava vjera i čuva identitet židovskog naroda), te stipendiranje mladih talenata. S obzirom na ekonomsko-socijalno stanje  Hrvatske danas, i činjenicu da imovina nije vraćena ranije, u pravo vrijeme, ne vjerujem da će biti tako brzo vraćena. Bojim se da je nekome u interesu da Židovi poumiru ili se asimiliraju, prije nego da im se osigura naknada za imovinu, uz napomenu, da Židovi Hrvatske 1941. ipak nisu bili gologuzi, i da nisu, s obzirom na velike doprinose pojedinaca razvoju Hrvatske, zaslužili ovakav birokratsko-hladni tretman.

SEEbiz: Kao dugogodišnji židovski aktivist, javni radnik, publicist, kako vidite budućnost židovske zajednice u Hrvatskoj? Postoji li opasnost od gašenja nekih židovskih općina? Postoji li realna opasnost da na sljedećem popisu stanovništva za desetak godina broj Židova po narodnosti u Hrvatskoj bude i znatno manji od sadašnjeg?

Weiss: Što se tiče budućnosti Židova u Hrvatskoj, pesimist sam, mada je zlogukih prognoza bilo i ranije, no nadođe opet neki naraštaj koji obnovi rad i nadu. Da, postoje židovske općine koje egzistiraju manje-više formalno, i da li će se ugasiti ovisi o nizu okolnosti. Ukoliko se bitno promijeni način rada vodstava općina pa i Bet Israela (tu valja svakako nastaviti s Bejahadom, židovsko-kulturnom scenom), moguće je da mnogi Židovi koji su se razočarali i pasivizirali, probude i vrate vjeri i tradiciji, moguće je da se čak i neki asimilirani, vrate korijenima židovskih predaka, i moguće je da u tome rabini preuzmu vodeće uloge. Ukoliko bi Hrvatska postala zanimljiva Izraelcima za investicije, ukoliko bi se Židovi iz diplomatskih krugova više uključili u rad židovskih organizacija, ukoliko bi Katoličkoj crkvi bio naglašen interes da ima kraj sebe „stariju braću” i ukoliko bi se vratio dio iseljenih Židova, nada bi se obnovila. Ako to i još ponešto izostane u popisu stanovništva Hrvatske 2021. bit će pedesetak deklariranih  Židovki i Židova.

SEEbiz.eu