Ljubo R. Weiss: Suzdržana Hrvatska u UN – Solomonsko rješenje

Povezani članci

• Kako je “dolijala” Dijana Čuljak
• Tomislav Jakić: Dobro je što je otišao
• “Težnje za slobodnim i pravednim društvom ravnopravnih građana, koje predstavljaju temelj istinskog antifašizma nisu definitivno ispunjene nikad”
• HUEVOS DE ORO
• IZVINITE NA SITUACIJI
• Zlatko Lagumdzija ujedinitelj svih Hrvata

Prije četiri-pet dana, sudeći po vijestima koje su pristizale iz svijeta, činilo se kao da cijeli svijet ovisi o jednoj rezoluciji Opće skupštine UN-a, a nakon što su svjetla reflektora usmjerila ka novim izazovima međunarodnih odnosa, ispred poslanstva delegacije Palestinske autonomije postavljena je nova pločica kojom je područje u Izraelu tj. Zapadna obala i Gaza označeno kao „Palestina – promatračica, država nečlanica“, cijeli događaj brzo pada u zaborav. Stizale su i snimke o velikom slavlju u Palestinskoj autonomiji, zamalo da su svi pomislili – nezavisna država Palestina je rođena! Kao i obično u nas, kada se radi o izraelsko-palestinskim odnosima, razbuktala se rasprava da li je Hrvatska svojim suzdržanim držanjem promašila metu, tj. dio medija i analitičara se zgrozio neutralnim držanjem Vesne Pusić i MVP-a te predsjednika dr. Ive Josipovića, kao važnog kreatora vanjske politike RH, koji su presudno utjecali na zauzimanje našeg stava. Mišljenja sam, koliko god bili kritični prema institucijama hrvatske države da je odluka o suzdržanosti odnosno neopredjeljivanje za Hrvatsku solomonsko i realno rješenje.

ZAŠTO SOLUMUNSKO I REALNO RJEŠENJE?

Zašto?
Pisao sam o kompleksnosti teme – Pretpostavke i mogućnosti osnivanja palestinske države – i tko zna nije li taj članak ipak netko pročitao u MVP RH i u Uredu Predsjednika. Naravno, ne utvaram si da je to imalo nekog utjecaja na zauzimanje konačnog stava Hrvatske spram glasovanja u UN niti u traženju rješenja bliskoistočne krize koja regiju potresa najmanje 100 godina.
Dalje, ako se poznaje funkcioniranje UN, ova Rezolucija Opće skupštine nema bitno značenje, niti je pomak ka osnivanju samostalne države Palestine! Također, ako se poznaje povijest arapsko-izraelskog sukoba i ponašanje izraelskih vlada od osnutka države do danas, kao i poslovično nepovjerenje Izraela u UN, ova Rezolucija baš ništa ne znači za Izrael sve dok u takve rezolucije nije uključeno jamstvo međunarodne zajednice za opstanak Izraela i osuda onih snaga koje žele baciti Izrael u more! Hrvatska je dobro glasala, jer samo izravni pregovori Palestinaca i Izraelaca stvorit će državu Palestinu, koju Palestinci naravno, zaslužuju. Uz napomenu da to nije diktat „ujka Sama“, kako se to površno tumači već realna procjena da u ovom trenutku svako opredjeljivanje može izazvati nove, dalekosežne nesporazume: ako se glasa u prilog Palestinske autonomije, ljutnut će se Izrael, ako se glasa u prilog Izraela, ljutnut će se Palestinci i njihovi arapski sponzori plus Iran. S tim da ovom odlukom Opće skupštine svi secesionistički pokreti u svijetu mogu samo dobiti na zamahu jer, svaki takav pokret u budućnosti, pretpostavljat će, može računati na blagonaklonost većine u Općoj skupštini. ( Katalonija, Škotska, Baskija, Valonija i Flandrija u Belgiji, turski i grčki dio Cipra, Korzika). Idući dalje tom logikom što ćemo ako sutra Istra, kao najrazvijeniji dio Hrvatske, zatraži autonomiju unutar Hrvatske, odnosno status promatrača u UN? Da ne spominjem procjenu o 23 do 32 milijuna Kurda (od kojih oko 16 milijuna govori kurdski jezik), rasutih po svijetu i u pet država: Turskoj, Siriji, Iraku, Iranu i Azerbajdžanu – koji također vode borbu za samostalnu državu Kurdistan i zaslužuju je bar jednako kao Palestinci kojih ima u Izraelu oko dva milijuna. Ovo što se dogodilo u UN je na neki način i kost bačena Palestincima, još jedna u nizu u zadnjih 30-tak godina, ali i određeni vjetar u leđa Mahmudu Abbasu koji je u, usprkos čestitkama Hamasu, u bespoštednom je ratu s tom militantnom organizacijom!

BROZ-LONČAROVA MANTRA

Ali, „zbog svoje prošlosti,u kojoj hrvatski narod dugo nije mogao dobiti pravo na vlastitu državu, a u devedesetima je za ovo pravo prolio puno krvi, trebali bismo imati razumijevanja za narode kao što su Palestinci“, oglasio se i Titov kadar Budimir Lončar, ne pojasnivši samo da li to znači i primiti palestinske borce i organizirati za njih kampove i vojne vježbe, opskrbljivati ih oružjem i sl. Sve se pomalo mijenja, ali čini se Broz-Lončarova politika prema Izraelu nikako: IZRAEL JE AGRESOR, CIONIZAM JE RASISTIČKA POLITIKA itd. i tsl. Nama se nikako nije dopalo u Domovinskom ratu da su rakete s Petrove gore dohvatile i Draškovićevu i Klaićevu bolnicu, ali bi sada trebala hrvatska podržati PA, uključujući Hamas koji negira postojanje Izraela ali i postojanje – Holokausta! O tome, nažalost, mnoge države koje su podržale Rezoluciju kao da ne žele čuti, a neke od njih posve sigurne da od Izraela ne mogu kupiti naftu i plin, kao što mogu od arapskih zemalja i Irana.
I ne kao najvažnije, ali ipak je činjenično stanje: Hrvatska uživa vojni kišobran NATO pakta i saveznika SAD. Bez pomoći SAD mnogi problemi u odnosu s EU, sa susjedima (Slovenija, Srbija) teže bi se rješavali, sve do organiziranja i provođenja vojno-policijske akcije “Oluje”. Ma koliko nam se to ne sviđalo u međunarodnoj zajednici valja voditi računa i o sustavu „ja tebi – ti meni“, u kojem se testira pouzdanost saveznika, čini se i neki ustupak, tim više, što taj ustupak trenutno se poklapa s hrvatskim geopolitičkim, ekonomskim i strateškim interesima. A te silnice pokazuju da se od država nasljednica ex – Jugoslavije samo Srbija izjasnila u prilog državnosti Palestine, dok se sve druge države – od Slovenije, preko BiH, Crne Gore i Makedonije zauzele isti stav kao i Hrvatska.
I nije posve zanemarivo, glasovanjem za Rezoluciju predsjednik RH dr. Ivo Josipović izgubio bi kredibilitet kod vodstva Izraela, posebno Shimona Pereza, koji dr. Josipovića cijeni kao jednog od boljih predsjednika u zemljama tranzicije. Uz to, diplomatski odnosi i suradnja Hrvatske s Izraelom građeni su mukotrpno i vraćanje na početak bio bi gubitak za obje zemlje.

NASTAVITI OSLO PREGOVORE

Posebna bi tema bila komentiranje ovih događanja u našim medijima, tipa “važno je zvati se Picula ili Lončar”, no upućujem na kolumnu Yosefa Amranija, izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj, pod naslovom “Izrael zna: mira nema bez dvije države” (Jutarnji list, Zagreb, 3.12. 2012.)
Što predlažem??
Nastaviti ili javno ili tajno Oslo proces, osigurati uzajamno priznanje – znači Palestinci priznaju Izrael, a Izrael priznaje Palestinu, rješavati izravnim pregovorima dva ključna problema – status Jeruzalema, kojeg će vjerojatno Izraelci jako teško ispustiti iz ruku kao svoj „jedinstven i vječni grad“, te definirati pravo na povratak palestinskih izbjeglica ili odštetu, otkloniti se koliko god je moguće od moćnih sponzora kojima i Palestinci i Izrael trebaju kao saveznici, ali poluge moći u regiji, nastaviti ekonomski razvoj jer bez njega nema ni Izraela, ni Palestine!
A mi, koji bi trebali toliko voljeti Palestince pomislimo i na to kako od 1. srpnja 2013. Hrvatska neće moći izbjeći svoj udio u pomaganju Palestinske autonomije, gdje već desetljećima EU financira mnoge projekte. I zaboravimo neka stara vremena kada se „drug Tito“ grlio i ljubio s Arafatom, Gadafijem, Hafezom el Asadom (ocem Bašara el Asada) i Gamalom Abdelom Naserom te u bijelom odijelu predsjedavao nesvrstanima podilazeći PLO-u i arapskom svijetu osiguravajući tako Jugoslaviji naftu i brojna gradilišta za poduzeća, od Iraka do Libije. Što ne znači i zaboraviti Yu putovnicu koja je desetljećima otvarala vrata brojnih država svijeta i bila najtraženija putovnica na crnom tržištu tih dolumenta.
Nekada i „ne bi se štel mešat“ ima logike, ili „nova vremena – novi običaji, ili pak kako Talmud kaže, „ne budi glava lavovima i ne budi rep lisicama”!

  (5. 12. 2012.)