Ljubo R. Weiss: Blitvijska agonija ili MISSION IMPOSIBLE

Povezani članci

• Hipsterski nacionalizam
• Da li Dačić i Đilas preuzimaju kormilo
• Jasna poruka koalicije„Prvi mart“: Vraćanje Zakona o prebivalištu u redovnu proceduru ili bojkot Doma naroda
• Neodgovornost na entu: mandat, i tko mi što može
• Vlado Košić: “Vlado, odstupi!”
• Jelena Svilar: Kako smo sistematski ugušeni sapunskim mjehurićima

Dakle, u toj Blitviji, jedva primjetno, dogodio se prijelom kakav nisu predvidjeli ni rabini iz velike obitelji kohanim, a to su najsvetiji i najmudriji, oni koji su u pradavna vremena znali i čuvali najstrože čuvane tajne svoje vjere i bili proroci. U sinagogama inače nije bilo i nema danas zvona, niti ste ikada mogli vidjeti rabina na vrhu sinagoge kako doziva svoje vjernike na molitvu. Najveću sablazan što se među blitvijskim Židovima dogodila prepričavala se iz naraštaja u naraštaj – kada je virvarski rabi popeo se na krov sinagoge i virvarskim vjernicima obznanio da je njegovo ograničeno vrijeme na zemlji isteklo, i da se sprema u vječnost iz koje je došao. Zapravo, virvarski je rabi, na opće čuđenje vjernika, obznanio je svoje odreknuće od dužnosti koja mu je donosila slavu, ugled, plaću, besplatni stan od Židovske općine, besplatne knjige, dva kantora koja su pjevala na Šabat uz pratnju orguljaša Jana Vlašimskog koji je bio samo za tu svrhu posuđivan od gradske glazbene škole, poklone, među ostalim, srebrnu vazu kupljenu u Beču na kojoj su mu virvarski vjernici dali ugravirati posvetu: „Rabiju dalekovidećem njegovi bogobojazni vjernici!“ Dolazilo se na erev šabat s unutrašnjim porivom i sviješću da su rođeni tu da umru, umrli da ožive, a živi da im bude suđeno: Na njima je spoznati, obznaniti i priznati da je on B-g, On – stvoritelj, On – taj koji sve shvaća, On – sudac, On svjedok, On tužitelj, da će On u budućnosti suditi. (Sveta knjiga, često spaljivana).
Oni su već na putu do sinagoge znali, a poslije Službe Božje, bili još više uvjereni:
„Neka je blagoslovljen On, pred kojim nema nepravde, nema zaborava, ni pristranosti, ni primanja mita, jer je sve Njegovo!“
Mada je to zvučalo matematički suhoparno i fizičko-kemijski neumitno, tipično za prirodu, vrijedilo je to za blitvijsko društvo: SVE JE PREMA RAČUNU!

SABLASNO VRIJEME ZA BLITVIJU

Sablasno vrijeme je za Blitviju jer još blijedo tinja nada da će se pojaviti politička stranka, koja će, kao i njen vođa, biti plebiscitarno podržana i u nadi da će uzajamno povezani – stranka i njen vođa – prekinuti agoniju koja traje najmanje pet godina, s tim da prvu i drugu godinu agonije u Blitvi se još klicalo sveudilj ŽIVIO NAM IVO PRVI, AVE IVO, padalo mu se ničice na koljena i njegov stas i glas uvjetovali su da su mlade dame, sa šeširima iz Pariza, Milana i Pešte, padale u nesvijest ne mogavši izdržati ushićenje koje ih je obuzimalo kada bi s On pojavio in vivo, ili na treperavim ekranima svih domaćih TV kanala. Desna ruka Ive Prvog mladolika Jana Kosinen zanosno je obećavala da će ga slijediti, pa makar Ivo Prvi išao i u pakao, do devetog kruga u kojem su veliki kazani u kojima se kuhaju u vrelom ulju najodvratniji blitvinski razbojnici, ološ gora od najgoreg ološa koji se, poput svinja, opijao i valjao u tmastom blitvinskom blatu koje znaju samo prastanovnici Panslavije. MISSION IMPOSIBLE, UNMOEGLICHE MISSION svi su ustreptalo očekivali, međutim državno žezlo dopalo je u ruke vrhunskom pravniku Jablonskom kojeg su obožavali naraštaji jurista i među njima jedan mladac koji si je umislio da je voditi državne poslove fićfirički posao salonske gospode koja, eto, samo usput rješavaju pitanja narodne muke: pitanja plaća, stanova, hrane, kamata, ćirilično-latiničnih pisama (narodna muka??), podjele zemlje, podjele dotacija i raznoraznih sinekura. Negdje u pozadini premijera mladca Zona Milensena nalazio se grmalj i strateg za gospodarska pitanja zapadnjačke vanjštine a unutrašnje fiškalske lukavosti koja je nadilazila poimanja i političku intuiciju premijera Milensena, grmalj i strateg Robert Muenchaunesen, kojem je opsesija bila jednom pomaknuti Milensena u stranu i zasjesti na premijersku fotelju i ne micati se iz nje dok mu i zadnja firma koju je prepisao mudrijaški na odvjetništva, a zapravo instalirao svoju introvertiranu ženu da mu vodi poslovno carstvo, ne ojača i postane, svaka u svojoj branši, nezaobilaznim stup gospodarskog oporavka. Kao dobra vila koja sagledava Blitviju kao užu domovinu Paneuropije, nadvila se nad njih gospođa Veronika Pusinen, silno ambiciozna i samouvjerena koja je utjecala na Muenchaunesena jednako toliko koliko Munchaunesen na gospođu ministricu Pusinen.

MISSION IMPOSSIBLE

Međutim, sva ta prepotentna, ali u biti impotentna družina uspjela je napraviti grešku, za koju nije jasno da li je faux pas, veći previd kakav se događa u šahovskim partijama ili unaprijed planirana i programirana kardinalna greška. Budućim povijesnim analizama koje će pisati znalci tipa putopisca Evlije Ćelebije Sulejmanija, analizirajući rasap Blitvije, pripast će ingerencija rasvijetliti labirinte i dubioze blitvijskih političkih relacija, komunikacija i tokova novca (jer, zapravo, o tome i sinekurama, se najviše radi) sa zaključkom da družina nije imala muda za NEMOGUĆU MISIJU: u državnu kasu vratiti ono što je u proteklih dvadesetak godina u Blitviji, zajedno s bjelosvjetskim protuhama i ostapenderovski, opljačkano! Umjesto da su tako počeli mandat, ta je družina rasporedila teret krize na SVE građane Blitvije, kao da su baš svi oni srebrenom žlicom zagrabili ukusan blitvijski med, koji se, usput mogao lakše izvoziti nego brodovi, jer, zamisilite apsurda, brodove se, koji su bili svjetski prepoznat znak Panslavije, danas u Blitvi ne isplati proizvoditi!? Sve u svemu, zahvaljujući posebno ministru Slaviusu Liniusu, počela je bravurozna operacija pod nazivom „fiskalizacija“ koju ni najbolji blitvijski jezikoslovci nisu uspjeli do danas adekvatno prevesti. Blitvija je zapala u takvu agoniju i paralizu da zapravo i oni najnaivniji koji su planirali podići novac iz banaka u Austrougariji, Švicerlaniji, Monakiji, Cipariji i Kajmak-otocima te dio vratiti u domaju gdje su i stvoreni, uzrokovali su agoniju, koja, traje li ga traje, na veselje mladih i starijih Blitvinaca: prvih koji hoće napustiti zemlju Blitviju i drugih, koji su, ozlojeđeni i osiromašeni, poželjeli promijeniti agregatno stanje i od živih bića postati tjelesa za dirljive blitvinske pogrebe s, većinom, posljednjim ispraćajem u nazočnosti omiljenih očenašeka koji bi nakon opijela i govora nad otvorenom rakom, poslije, u nekom kutu groblja diskretno primili honorar za svoj trud.
Ukratko, katastrofa nesagledivih posljedica! Jer, eventualni pravi potez družine znači prije svega obračun s blitvinskom i bjelosvjetskom mafijom, drastičan preokret na relaciji rad – kapital, i razotkrivanje onih zloduha koji su Zagrabiensinom vladali u vrijeme vrhunca slave nekada blitvinskog kadeta u Austrougariji, kasnije barda te književnosti koji se za života najviše bojao hoće li se njegova djela poslije njega uopće čitati, a koji je svojevremenu agoniju blitvinskog društva raskrinkao do u detalje. No, nekadašnji kadet iz Pećuha, i poslije književni bard, čitan je i nakon smrti, no družina ga je zaboravila, ali autor ovog tekstuljka nije: Mironije Cornides živi vječno, i njegova riječ, kao i crvene zastave koje je razvio, i plamen zapalio, vrijede i danas anno domini 2013., jedino nije jasno koja je to sila, koja u ovom domaćem bordelu osvijetljenom jarkim bojama i međunarodnom cirkusu upravljanom iz Wall Streeta, može učiniti što je Blitviji vjerojatno jedini izlaz i MISSION IMPOSIBLE: razbijanje čvrsto i spretno povezane te upletene mreže velikog broja mužičko-urbanih političara i malih i velikih don Corleona koji imaju zamalo sve, ali i prezir radnika pa i svjetine! Jer, u Blitviji, krivnja za agoniju je sveopća, epidemija naveliko raširena, ne amnestirajmo nikoga, pa ni građane koji neprekidno proklinju vlast, kao da je još vlast Austrogarije ili Panslavije, pa ni autora ovog tekstuljka koji uporno popuje i pametuje.

BANKE U AUSTROGARIJI, ŠVICARIJI, MONAKIJI…

Usput, najveće lopine koje su upropastile gospodarstvo Blitvije, uglavnom ili su u svojim vilama na Jadraniji i što je logično (za njih, ali ne i puk) izvan Blitvije gdje peru novac stečen na tko zna koje načine: legalne, polulegalne i izravno nelegalne! Dakle, ako bi mene pitali, lokalnog epigona pri kraju života i enciklopediste Cornidesa, prvi dan kada se uđe u blitvijsku vladu, treba tražili za sve sumnjive blitvijske tajkune i kabadahije, podatke o stanjima na kontima u bankama Austrogarije, Švicarije, Monakije, Cipranije…Pokrenuti javne i tajne istrage, i tu, znaju juristi upućeni i u međunarodno pravo, padaju bankarske tajne! Ma kakav jedan proces od godinu i po bivšem premijeru Ivi Prvom!!?? Pa taj proces pokriva barem tisuću drugih procesa KOJI SE NE VODE jer da se vode onda bi ključni čovjek takvih mogućih storija Ranan Bajilo, imao oklop tjelohranitelja, a ne šetkao se do automobila poput najnevinijeg pubertetlije koji nosi svojoj dragani cvijetak. Tek kada nakon 1.07. 2013. nastane stampedo bogatih iz Panevropije na naše nekretnine na Jadraniji i, zloguki će proroci doći na svoje, a narod naricati; jao, jao, jao pa mi smo kolonijica Panevropije uklopljena u njeno federalno ustrojstvo! Najljepši san mogao bi nam biti Singidunum i loše panslavijsko vrijeme, kada smo pjevali od Vardarije pa do Triglavije, i računajte na nas, san koji će nas poput more pratiti do snježnih, ožujskih jutara, promrzle i kontradiktorne do srži. Ali, kada nas Panerupija prema kojoj smo u biti svi i Blitviji još ambivalentni (i njena birokracija nastanjena u onim stakleno-aluminijskim oblakoderima moderne arhitekture koja nema duše), pritisne, daleko nemilosrdnije nego ikada čizma Germanije, to loše vrijeme konvertirat će u slatko sjećanje i u sebi ćemo odjednom ponovo otkriti i slavjanske i južnoslavjanske korijene i krvna zrnca.

ZON MILENSEN CONTRA TOM KARAMARSKI

I ovo što sam napisao uopće nema veze s vječnim pitanjem voli li ili mrzi netko Blitviju, ili je panslavičar?? Mi Blitvijci jednostavno nemamo sreću s političkim vođama – momentalno nas vodi netko koji je apsolutno jedan od najvećih antitalenata blitvijske politike u zadnjih 100 godina historije, gospodin mladac Zon Milensen („Nema više oštrih rezova!“). Jedino mu konkurira Tom Karamarski, koji svakim danom sve više sliči na generala policije u mirovini, koji se aktivirao, e da bi u nekom budućem vremenu opet marširala, marširala, marširala (tri puta „marširala nije lapsus calami!) blitvijska brigada! Obojice se jako bojim, iskreno, paranoično strahujem, – prvoga, vrlo lošega, zato što otvara put još lošijem, i OPASNIJEM, tog drugoga zato što provodi u metodi čelične čistke i ako ga se na zaustavi, postat će Putinije II !!! Ti „strašni dečki“ (enfant terrible) tako zapravo vode blitvijsku politiku kao da Blitvijci nisu građani s imenom i prezimenom već amorfna masa tijesta koju se da oblikovati po kalupu lumpenproletera, patoloških kretena ili blejajućih ovaca gdje janjad gura svoje vratove pod giljotinu, bez da prethodno bar pokuša vrisnuti.
Ovo ovdje što ste pročitali nije noćna šala ili, kako u Virvaru nema sinagoge, židovsko prenemaganje i tradicionalno unošenje nemira u inače spokojnu i sretnu Blitviju, već pokušaj ispostavljanja računčića koji neće biti registriran u porezoprimaca, ali bi mogao biti registriran(???) od onih koji već danas skiciraju liste za vrijeme kada bude opet marširala blitvijska brigada!
Ako ovaj tekstuljak netko ipak shvati kao OZBILJNO, OZBILJNO upozorenje (dva puta „ozbiljno“ nije lapsus calami!), držim to njegovim osobnim problemom.