Lj(ubi) udbaša svoga

Izdvajamo

• Vojni povjesničar Tuđman ove je povijesne lekcije morao znati. Kao i onu o Lincolnovom oprostu i pozivu na liječenje poratnih rana obnovljene domovine. Tuđman je generalima i oficirima koji su u Hrvatsku vojsku prešli iz JNA povjerio odgovorne zapovjedne dužnosti. Osobno su i Tuđman, pa i njegov ministar obrane, Gojko Šušak, povratnik iz političke emigracije, koji je slovio kao ustaša i koji je nametnuo kunu iz NDH kao naziv nacionalne valute nove Hrvatske, surađivali s Mustačem i Perkovićem, postavili ih na zapovjedne dužnosti i dali im visoke vojne činove. Ali dok su ideologija pomirbe iz Domovinskog i antifašizam iz Drugog svjetskog rata (kao temelji Hrvatske prema ustavnoj preambuli), ostale floskule, stvarna je kontrola nad državom pripala desnici, klerikalcima i neoustaškim revizionistima. Monopol na ratnu pobjedu prisvojili su desnica, Tuđmanova partija i katolička Crkva. Kad su „vječni udbaši“ Mustač i Perković, pokazali da su stari i ranjivi i zatražili milosrđe, tvrda im je desnica pokazala da i danas kao i prije, kad kaže „lustracija“ i „demokracija“, misli samo na osvetu i osjeća mržnju kao ključnu komponentnu desničarske ideologije.

Povezani članci

• Dubravka Ugrešić: Svima nama vladaju nepismeni
• Promocija časopisa ‘Libre Libere’ u Zagrebu
• Dašina posljednja kolumna iz Sarajeva
• Pisma iz Prishtine (2): U sličnostima umiru razlike
• Kako je teško oboljeli Hajrudin otišao u Pariz, ali nije vidio Zlatana
• Dream team

Foto: Pixsell/Wikipedia/Reuters

With malice toward none, with charity for all…
Abraham Lincoln

Projekti takozvanih „nacionalnih pomirenja“ promoviraju se, testiraju i stalno propadaju već četrdeset godina. Ideja je promovirana u Sloveniji početkom 1980ih a u političkoj emigraciji još ranije. Etnokonfesionalne nacije koje su iznikle iz sloma SFRJ i ratova devedesetih daleko su od uspješnih homogenizacija kakve su nacionalistički pokreti najavili. Ideja pomirenja nikako ne prolazi, ni kao poratni projekt liječenja trauma među narodima, vjerama i državama zaraćenima devedesetih, ni kao homogenizacije unutar novokomponiranih nacija. Primjeri i testovi su brojni. Nedavna „udbaška afera“ u Hrvatskoj samo je jedan od novijih i drastičnijih potresa koji je otkrio pukotine u nacionalnim projektima.

Nezamislivo je da, recimo, u jednoj od vodećih država zapadnog svijeta, može itko osim Njezinog Veličanstva, oduzeti Jamesu Bondu, tajnom agentu 007, license to kill. Ali na balkanskoj periferiji taj kraljevski prerogativ može prisvojiti bilo tko. Teže je biti James Bond balkanski nego britanski: taman središ Dr. Evela ali umjesto počasti i ljepotica dočekaju te ekstremni desničari koji bi te okrunili užarenom krunom Matije Gupca. To je pokazala nedavna „udbaška afera“ u Hrvatskoj. Polemike su izbile oko molbe za pomilovanja Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, umirovljenih brigadira Domovinskog rata, profesionalnih kontraobavještajaca još iz Titove države koji su služili i Tuđmanovoj. Njih je osudio njemački sud za organiziranje atentata na hrvatskog političkog emigranta u Münchenu 1982. Nijemcima ih je Hrvatska izručila iako je za te inkriminacije u Hrvatskoj nastupila zastara. Odslužili su već osam godina. Ali kad balkanski James Bond u zatvoru ostari, a sve mu one kultne bujne dlake s grudnog koša otpadnu, odbije mu njegova Domovina pomilovanje kojim penzionirani špijun samo traži premještaj u neki pristojniji starački dom. I to unatoč preporukama sedmorice generala do jučer nacionalnih heroja, kojima su zasluge Mustača i Perkovića poznate i po njihovoj stručnoj ocjeni vrijede puštanja iz zatvora i zbog tog doprinosa obrani zemlje i humanitarnih razloga. Zasluge u obrani Hrvatske su im zaboravljene, a zlopamćena je služba Titovoj Jugoslaviji. Zato se o njima govori kao „udbašima“, po žargonu ustaške emigracije čiji se pripadnici uvrijede ako ih se nazove teroristima i kad ih je za takve djelatnosti osudio sud strane države i kad se zna da je antijugoslavenska emigracija imala terorističko krilo i izvela niz terorističkih akcija. Nekada su „udbaši“ ubijali da sačuvaju zajedničku multietničku i vjerski pluralističku državu. Ti su zločini, pokazalo se, neoprostivi i neiskupljivi. Ali ako si ubijao u ime jedne vjere i jednog etnosa protiv drugih, čekaju te zemaljske privilegije i kraljevsko nebesko.

Zatresla je ova „udbaška afera“ Hrvatsku gore od potresa s Banije, pardon Banovine. O tome nacionalnom (after)šoku piše Ante Tomić: „Svijet se mnogima izvrnuo naglavačke kad je izišlo da su se neki opjevani junaci, ratne legende čija su nas lica dočekivala na ulazima u provincijske gradiće, koji su se nosili na majicama i šoferšajbama, vješali i po birtijama i po djevojačkim sobama, da su se dakle takvi nesumnjivi Hrvati, čije je domoljublje prošlo sve, pa i najteže testove, svojim ugledom zauzeli da se dvojica čudovišnih komunističkih krvoloka puste iz zatvora. Desničarima se mozak momentalno ugasio. Za taj skromni procesor, jednostavni stroj u kojem je sve strogo razdijeljeno na naše i njihove, ovo je bilo je previše…„ Nekoliko dana prije izbijanja afere, šizofreniju u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji opisao je Viktor Ivančić kao „dvoglavu aždaju“ pod kojom vladajući HDZ pokušava u istom paketu naciji prodati i fašizam i antifašizam.

Najglasniji su protiv pomilovanja ovih starih udbaša bili oni s krajnje desnice, neki otvoreni ustašofili, drugi bez jasne ideologije ali s vidljivom uskogrudnošću. Svi su, naravno, deklarirani kršćani. Ali ako su i čuli za ono Kristovo ljubite bližnjega pa i neprijatelja i ono da je konačni arbitar u povijesti samo Bog, i za Abraham Lincolnovo „bez zlobe prema bilo kome, s milosrđem za svakoga“ na kraju Američkog građanskog rata, nisu ni taj Krist ni taj Lincoln njima neki autoriteti. Imaju oni svoje kriterije i uzore ali u te izgleda ne spadaju ni prvi predsjednik Franjo Tuđman koji je zagovarao pomirbu ni (do jučer) prvi general Ante Gotovina koji je dao podršku spornoj molbi za pomilovanje.

Iako je zvanična ideologija Tuđmanova bila pomirba i zajednička borba sviju bez obzira na ideologiju, nacionalistička je desnica monopolizirala ratnu pobjedu i isključila s popisa zaslužnih sve koji ne mogu dokazati posjedovanje desničarskog mozga („skromni procesor, jednostavni stroj u kojem je sve strogo razdijeljeno na naše i njihove…“). Ovi gorljivi antikomunisti tako su postali kao oni najtvrđi Titovi komunisti, oni koji su 1948. išli sa Staljinom protiv Tita. Ili oni iz 1945., kad su najveće zasluge za pobjedu pripisali Partiji i komunistima iako golema većina partizana i antifašista nisu bili komunisti. Kao i onaj Titov masovni narodni antifašizam, 1941-1945, koji se pretvorio u četrdesetogodišnji komunistički monopol, tako je i Tuđmanova pomirba iz 1991-1995, postala floskula poput antifašizma a zasluge za ratnu pobjedu monopolizirali su hadezeovci, hosovci, klerikalci i drugi s nacionalističke desnice. Ona, osim kratke pauze, trideset godina vlada poratnom Hrvatskom a njezine vrijednosti preko partije, Crkve, škole i državne televizije nameću se cijelom društvu. Ali to, kao ni historijski revizionizam koji je uglavnom izbrisao tragove jugoslavenskog antifašizma, desničarima nije dovoljno. Osveta nad svakim tko nije poput njih, neispunjena im je želja.

Kad se 1991. raspala SFRJ i izbio rat, profesionalni diplomati, policajci, oficiri i generali JNA hrvatskog porijekla, prelazili su u službu hrvatske države i istaknuli se u obrani domovine. Među njima su bili i profesionalni obavještajci, članovi komunističke političke policije, Mustač i Perković, i njihovi kolege. Bili su tada korisni. Zar nisu u ratnim mitologijama špijuni često slavniji od generala? U ratu prava informacija u pravom trenutku na pravom mjestu, može biti jače oružje od tisuća ruskih tenkova i projektila, može i spasiti tisuće života vojnika. Tko zna bi li se Hrvatska bez svih ovih profesionalaca, oficira, policajaca, diplomata i drugih, uspješno obranila? Neki misle da svakako bi, jer sebi pripisuju najveće zasluge. Među ovima su danas većina članova hrvatskog generalskog zbora, dio Crkve i utjecajni veterani tzv. HOS-a, paravojske u crnim uniformama s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“. Ali hrvatski je ratni vrhovnik Franjo Tuđman smatrao da su profesionalci, vojnici, diplomati i obavještajci iz bivše SFRJ vrijedan ljudski kapital i da se Hrvatska bolje brani s njima a bez ustaških elemenata poput HOS-a, pa ga je ukinuo usred rata.

Lekcije i komparacije iz povijesti o mobilizaciji i restrukturiranju zaraćenih strana, brojne su i uvjerljive. Napose kod građanskih ratova poput američkog, ruskog, španjolskog i drugih a takove je karakteristike imao i balkanski rat 1991-1995. Uzmimo, na primjer, građanski rat u Rusiji, 1918-1920. Navodno je prvi ozbiljni sukob između Staljina i Trockog izbio oko pridobivanja carskih oficira. Kao komesar rata, kojemu je Komunistička partija povjerila organiziranje Crvene Armije, Trocki je mobilizirao mase radnika i seljaka, uveo „ratni komunizam“ da osigura prehranu vojske, ali falilo mu je oficira. Nasuprot tome, neprijatelji boljševika, „Bijeli“, imali su višak generala i oficira a nedostatak trupa. Kad je Staljin grupu zarobljenih carskih oficira dao postrijeljati, Trocki je zatražio od vrhovnog vođe Lenjina likvidaciju Džugašvilija. Da ga je Lenjin poslušao, svijet bi bio pošteđen jednog od najbrutalnijih zločinaca diktatora a milijuni ljudskih života spašeni. Kako bilo, Trocki je ipak uspio pridobiti mnoge carske oficire na stranu „crvenih“ i dobiti rat. Njihovo znanje bilo je Crvenoj armiji dragocjeno. Motivirao ih je Trocki i sa ostalima povezao starom patriotskom ideologijom „Domovinskog rata“ koju je, kao i „partizansku gerilu“, izmislio Kutuzov u ratu protiv Napoleonove invazije na Rusiju. Zbog miješanja zapadnih sila u građanski rat u Rusiji, govorio je Trocki, ne radi se o nastavku boljševičke ideološke revolucije, nego o patriotskoj borbi za obranu domovine.

Vojni povjesničar Tuđman ove je povijesne lekcije morao znati. Kao i onu o Lincolnovom oprostu i pozivu na liječenje poratnih rana obnovljene domovine. Tuđman je generalima i oficirima koji su u Hrvatsku vojsku prešli iz JNA povjerio odgovorne zapovjedne dužnosti. Osobno su i Tuđman, pa i njegov ministar obrane, Gojko Šušak, povratnik iz političke emigracije, koji je slovio kao ustaša i koji je nametnuo kunu iz NDH kao naziv nacionalne valute nove Hrvatske, surađivali s Mustačem i Perkovićem, postavili ih na zapovjedne dužnosti i dali im visoke vojne činove. Ali dok su ideologija pomirbe iz Domovinskog i antifašizam iz Drugog svjetskog rata (kao temelji Hrvatske prema ustavnoj preambuli), ostale floskule, stvarna je kontrola nad državom pripala desnici, klerikalcima i neoustaškim revizionistima. Monopol na ratnu pobjedu prisvojili su desnica, Tuđmanova partija i katolička Crkva. Kad su „vječni udbaši“ Mustač i Perković, pokazali da su stari i ranjivi i zatražili milosrđe, tvrda im je desnica pokazala da i danas kao i prije, kad kaže „lustracija“ i „demokracija“, misli samo na osvetu i osjeća mržnju kao ključnu komponentnu desničarske ideologije.

Mustača i Perkovića nije moglo iskupiti ni to što su, kažu umirovljeni generali koji su podržali njihove molbe za prijevremeno puštanje iz zatvora, naoružavali goloruku hrvatsku vojsku dok je bila pod embargom i izlagala se agresoru da je u startu uništi, ni to što su obavještajno pripremili i podupirali značajne vojne pobjede a navodno su i spriječili atentat na prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana. Hrvatska se podijelila već kad ih je trebalo izručiti Njemačkoj. Tada su najglasniji advokati izručenja bili opet isti desničari, tobožnji „suverenisti“. Na koncu su, ovdje farsa prelazi u grotesku, dva oronula udbaša na robiji u Njemačkoj, svjedočili zadnje trzaje domoljublja, molbom da izdržavanje kazne u Hrvatskoj što im je udovoljeno. To im je bila tragična greška jer, ako je vjerovati njihovom odvjetniku, da su u Njemačkoj, već bi bili pomilovani i pušteni.

Ova je „udbaška afera“ otkrila takve podjele u hrvatskim elitama i masama, da su se svi međusobno posvadili i javno se u medijima izvrijeđali. Ratni veterani i generali, optuživali su grupu kolega koja je podržala pomilovanje udbaša iz milosrđa i zbog ratnih zasluga, kao „naivne“ ili čak pritajene „udbaške agente“ koji su se sad razotkrili. Prijete im da ih neće više pozivati na proslave ratnih obljetnica. Napala je te generale, od kojih neki svjedoče pobožni kršćanski život, i Katolička crkva. Preko ultradesničarskog glasila zagrebačke nadbiskupije, Glas koncila oduzeto im je pravo da iskazuju kršćansko milosrđe prema „udbaškim ubojicama Hrvata“ jer, da za takve oprosta i milosrđa nema a nisu se ni pokajali. Ali ta će Crkva pokazati milosrđe prema, recimo, osuđeniku Haškog tribunala za teške ratne zločine, navodno, jer se dotični pokajao i svjedoči na turnejama po crkvama mistična iskustva. Teško da bi ova Crkva prihvatila udbaški tandem da su se pokajali i vjerski probudili. Posvadili su se čak i premijer i predsjednik države koji su jedan drugoga opisivali kao udbaške agente i špijune a optužnica je proširena čak i na agenturu Putinove Rusije („Udbašenko“ protiv „Kremljenka“).

Iako su poslije polemike i mediji i političari ipak nešto prikočili, dovoljno se (za)talasalo da se podsjetimo na stalno prisutni razdor unutar navodno homogeniziranih nacija, ali i da je sličnih iskustava i afera bilo dosta i u susjednim ex-jugo državama. Srbija je, na primjer, prije kulta Rusije na čelu s profesionalnim ex-špijunom KGB-a, imala režim Slobodana Miloševića, koji se, kako su potvrdile i presude haškog tribunala, oslanjao na prokušane kadrove Državne bezbjednosti. Uposlio ih je na poticanju i logistici ratova i etničkih čišćenja, eliminaciji političkih protivnika i konsolidaciji autoritarizma. U Srbiji su priznati patriotima, kao i bivši oficiri komunističke JNA, poput osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, koji je za mnoge nacionalni heroj. Iz takvih „hibridnih“ režima proizišle su shizofrenične elite i isto takve nacionalne ideologije u post-jugoslavenskim državama.

I u ovoj hrvatskoj udbaškoj aferi opet su se čuli zahtjevi za lustraciju iako, trideset godina poslije sloma bivšeg sistema, njegovi su službenici uglavnom pomrli ili su umirovljeni. Lustracija u post-jugoslavenskim državama nikad nije bila izvediva, ne samo zbog ratova devedesetih. Liberalne demokracije, pravne sekularne države i suočavanja s prošlošću – institucija neophodnih za objektivnu, budućnosti-okrenutu lustraciju starih kadrova jednog nesporno autoritarnog režima, nikad nije bilo. A po uzoru na, recimo, one u Češkoj ili Poljskoj, nije je ni moglo biti. Tu su prvi na udaru lustracije bili oni iz bivšeg režima koji su služili sovjetskoj okupaciji i nacionalnom poniženju. Koga bi, prema tome, trebalo lustrirati iz Titove Jugoslavije: one koji su sovjetsku okupaciju spriječili i sačuvali suverenost zemlje? U korist onih koji su nove države odmah po osnutku pretvorili u njemačke, ruske ili turske satelite? Afere poput ove nedavne udbaške i historijske kontraverze koje ne jenjavaju, svaki put iznova otkriju ne samo pod tepih gurnute podjele i zamrznute konflikte, nego krhkost, plitkost i neodrživost nacionalnih projekata sklepanih od etnoklerikalnih nacionalista i konsolidiranih kroz korumpiranu ekonomsku i političku tranziciju.