Licence to kill

“U Grčkoj je pobijedila politička opcija koja je davala nevjerojatna obećanja i sada ih moraju ispuniti, a na nama je da vidimo kako Grčkoj možemo pomoći, ako je to zemlja koja u Europi najviše treba pomoć. Ja vidim da ima i drugih, koje su manje razvijene od Grčke, a koje plaćaju taj račun”, rekao je neki dan u Bruxellesu premijer Zoran Milanović, napomenuvši da među tim platišama uskoro može biti i Hrvatska. “Prema tome, puna solidarnost s Grčkom, ali pravila se moraju poštivati. I nemam preveliko povjerenje u one koji su u stanju koalirati s ekstremnom desnicom, sa strankama koje su praktički antisemitske, a to smo vidjeli u Grčkoj”, dodao je Milanović.

Zlobnik, neki neotesani, mogao bi ovdje pomisliti kako prvi hrvatski ministar, i inače ne pretjerano kontrolabilan u javnim istupima, nije mogao suspregnuti jal i zavist zato što su nova grčka vlada, njezin premijer Aleksis Cipras i ministri preko noći postali političke i medijske zvijezde u Europskoj uniji i šire. Možda je na djelu i ljubomora što deseci tisuća građana Grčke izlaze na ulice i daju potporu svojoj vladi, čemu se Milanović ni u najvlažnijim snovima ne može nadati. Ono što su Milanoviću Sirizina “nevjerojatna obećanja”, za građane Grčke su nada i vjera da je povratak elementarnog ljudskog dostojanstva, koje je brutalni neoliberalizam dotukao, ipak moguć. Milanović ni u tome nije uspio. Od njega čak ni stidljivog optimizma ni u tragovima.

Zemlja koju vodi Milanović je ona u kojoj se sirotinju naziva “herojima” i završava na naslovnicama i udarnim minutama medija samo zato što su gladni i siromašni. Recimo, samohrani otac i maloljetni sin koji je javno poželio da mu otac nabavi veš-mašinu i da u potleušici u kojoj žive više ne mora prati robu na ruke. To je stvarnost u kojoj žive građani pod vladavinom Milanovića koji se nije čak potrudio ni ispuniti svoja “nevjerojatna obećanja” iz Plana 21 nego ih je osobno proglasio neobvezujućom zezancijom svoje škvadre iz Kukuriku koalicije. Izbori su pred vratima, vrag je ipak odnio trogodišnju šalu, pa je odjednom pun pomoći, razumijevanja i suspektnih socijalnih mjera koje probleme opet ne rješavaju sustavno nego vatrogasno.

No, na stranu potpuni podbačaj u rješavanju ekonomskih i socijalnih problema, nije da smo u tom pogledu previše očekivali od te nakupine Milanovićevih pajdaša koja se službeno naziva vladom. Ono što je nedopustivo za vlast koja se voli prikazivati liberalnom zaštitnicom ljudskih prava i svih ugroženih manjinaca jest da se upravo u njezinom mandatu razmahalo desničarsko, nacionalističko, šovinističko, nedemokratsko divljanje, hoćeš u šatoru, hoćeš u Saboru. A vlast ni da trepne.

Milanovića, koji voli biblijske prispodobe, prisjetit ćemo ovdje na Isusove riječi iz Evanđelja po Mateju: “A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne osjećaš?”. Tako, naime, izgleda kada ne čistiš najprije ispred svoga praga, nego u Ciprasa “nema preveliko povjerenje jer je u stanju koalirati s ekstremnom desnicom, sa strankama koje su praktički antisemitske”, dok njemu istodobno ekstremna desnica praktički vlada državom iz svojih mračnih zakutaka. Hoćeš braniteljski šator u zagrebačkoj Savskoj 66, hoćeš vukovarski Stožer, hoćeš Branimir Glavaš i HDSSB, hoćeš dizanje spomenika s natpisom “Za dom spremni” pod pokroviteljstvom njegova gradonačelnika Splita. Ima, brate, toga na kamare, a Milanović – nevoljan i ustrašen provoditi zakone svoje države – našao se pozvanim popovati drugima
po bijelom svijetu. I baš fino ilustrirati onu staru: “Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu”.

Vlast će Milanovićeva po službenoj dužnosti hapsiti i globiti one koji na svom Facebook profilu objave crtež Popaja s marihuanom, neku mlađariju koja lijepi plakate s kritikom njihova predsjedničkog kandidata, a bogme se zalomi i poneka sirota baka u zatvoru jer nema 600 kuna za platiti komunalije.

Kada nepravomoćno osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš na svom FB-u “izloži” fotografiju petorice obješenih uz prijetnju božjom kaznom, u ovoj državi pojede vuk magare. Nađe se tu potom i slika SDSS-ova čelnika Milorada Pupovca, prisnažena glavaševskom poezijom: “Pogledajte ovu njušku i uvijek imajte na umu kako je njegova mržnja prema hrvatskom rodu i državi Hrvatskoj jedinica mjere zla i zločinačke politike prema vlastitoj domovini”. U pomoć spremno priskaču i saborski glavašići za koje je Pupovac “četnik” i “veleposlanik velikosrpske agresije”. I dok su glavašići, na žalost, trenutačno zaštićeni saborskim imunitetom za izgovorenu riječ, policija kojom ravnaju Milanovićevi ljudi nije našla shodnim priupitati malo Glavaša za zdravlje i barem pozvati ga na razgovor zbog širenja govora mržnje i poziva na nasilje, što bi trebali ganjati po službenoj dužnosti. Ne, Milanovićev ministar policije Ranko Ostojić poručuje da će “policija sigurno postupati ako Milorad Pupovac prijavi prijetnju”.

Jednako tako ležerno Ostojić se osvrnuo i na nelegalni prosvjed branitelja u Savskoj rekavši kako “svi imaju pravo legitimno prosvjedovati koliko hoće, a ja kao ministar nemam razloga da prekinem taj prosvjed ni da ga zabranim”. To što zakon propisuje nužnost pribavljanja dozvole za prosvjed, koju branitelji nemaju niti su je tražili, jer, zaboga, oni su stvarali ovu državu i ne moraju sad valjda pitati tamo nekakve dozvole za rat protiv Jugoslavena, za ministra je efemerija kojim se ne kani zamarati. Uostalom, samo se lijepo naslonio na izjavu Đure Glogoškog&Co. koji su objašnjavali kako tu nema nikakvog prosvjeda nego “spontanog okupljanja”, a i da je prosvjed sasvim legalan i legitiman što su svojim dolaskom u šator potvrdili i predsjednici države i parlamenta.

I što bi pored takve vlasti koja im je dala “licence to kill”, pravomoćni i nepravomoćni ratni zločinci, srbomrsci, hrvatoljupci, jugofobi, šovinisti i nacionalisti svih profila, nego napunili akumulatore i nastavili s divljačkim, neciviliziranim orgijanjem i tjeranjem straha u kosti za koji smo mislili da je već najmanje desetljeće iza nas. Ako nas od toga nije bila u stanju zaštititi ova navodno progresivna, demokratska vlast, nemamo se više baš čemu nadati. Onaj tko je spreman za izborni ćar žrtvovati demokraciju, toleranciju i prihvaćanje drugih u civiliziranom, građanskom društvu ne smije biti uzet ni u razmatranje.

Cipras, kojega je Milanović prezreo, dan nakon izborne pobjede poklonio se na spomeniku 200 grčkih komunista koje su 1944. godine smaknuli fašisti. Atenskog je nadbiskupa uljudno udaljio sa svoje prisege i inauguracije, a tamošnjoj crkvi najavio porez na imovinu kojom se poslovno koristi. Vjerničko stado i u Grčkoj je pogolemo, a crkva jaka pa ju je Cipras svejedno beskompromisno smjestio tamo gdje joj je mjesto, za razliku od naših koji ne žele ni čuti za reviziju Vatikanskih ugovora kojima svi debelo mažemo vrat ionako tustoj mantijaškoj guski. Koja uvijek rado i aktivno daje punu logistiku desničarsko-nacionalističkim kravalima.

Ako nam je tako sa SDP-om, za kojeg smo se nadali da može biti brana svom ovom nacionalističko-crkvenom iživljavanju, kakva li nas huda sudba tek čeka s HDZ-om? Nova predsjednica, pridošla iz redova te stranke, ne daje nam puno razloga za nadu. U noći izborne pobjede ushićeno nam je poručila: “Svi ste vi moji!”, i odjurila pod braniteljski šator.

E, pa vidite, draga predsjednice, nismo baš svi vaši. Bar ne mi koji mislimo da nije osobito predsjednički potez zavlačiti se pod ilegalni šator pun onih koji bi dijelili i sortirali nas na “naše” i “njihove”, vodili neke imaginarne ratove i stavljali se iznad svih. O Glavaševom divljanju nije se ni oglasila, iako je obećala da će biti predsjednica svih, pa tako valjda i Srba koji su za nju Hrvati, a nad kojima ovaj notorni tip upravo provodi žestoku harangu, verbalno nasilje i linč. Nema vremena, valjda pegla lentu.

No, nisu za to krivi ni predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ni HDZ. Od njih više i bolje ni ne očekujemo. Odgovornost za dramatično rastuću desničarsko-nacionalističku agresiju adresiramo na aktualnu vlast koja sve to šutke tolerira i ni uhom da strizne na šoviniste svih fela kojih je svakim danom sve više. Samo odnekud izgmižu iz neke crne rupe i odjednom postanu relevantni politički i društveni faktori dok se naš premijer obračunava s grčkom ekstremnom desnicom.

I tako, kaže Milanović, nema baš preveliko povjerenje u novu grčku vladu i premijera. Cipras je dobro prošao. To je ipak još uvijek puno više nego što mi možemo reći za našeg premijera i njegovu ekipu.