Licemjerje po posljednjoj modi

Izdvajamo

• Pitao sam i tražio svuda oko sebe ima li itko dobro mišljenje o njemu, ima li itko tko razumije što on to govori, ima li itko tko barem opravdava njegovu retoriku. Nitko. Nikada. Nijednom. Nigdje. Voli li itko tog Kujundžića? Kolege? Ne. Niti jedan. Ima li on prijatelja? Ima li štovatelja? Ima li nekoga da mu brani obraz? Ne.

Povezani članci

• SIPA u akciji: Osam lica uhapšeno zbog organizovanog kriminala
• Uz godišnjicu smrti genija: U svakom porazu on je video deo slobode
• András Schiff: Ustanimo protiv desnog ekstremizma
• Evropa nije smela da dopusti da Srbija i RS vode rasističku propagandu
• Glupost kao ideologija
• Haški sud nije uspio, ali će ostati nešto pozitivno

Foto D. JELINEK

Trpimo tog licemjernog, ispraznog i bezobraznog ko fol ministra zdravstva u njegovom dociranju, ponižavanju i otvorenom laganju s telećim pogledom kako nas sve trpa u nižu vrstu bića.

S kojim poznatim likom iz kazališne literature bi se  mogao usporediti Milan Kujundžić –  lice nove hrvatske  zdravstvene paradigme?

Je li to možda „Don Juanov osmijeh“  Ivice Ivanca, a zapravo „Odmor za umorne jahače“?

Ivanac je šezdesetih godina imao potrebu „obraditi“ poznati klasik „Don Juan“ slavnog  Moliera.

Zašto?

Zato jer je atmosfera tadašnjeg  vremena bila „toliko blatnjavo licemjerna“ da je junak drame, tada nedodirljivi plemić i pokvareni zavodnik naivnih žena kod Moliera (17. stoljeće) bio lik koji jednostavno nije bio dovoljno „odvratan“.

„Licemjerje je porok po posljednjoj modi, a atmosfera ovoga grada smrdi do neba“ – bila je rečenica koja za Ivicu Ivanca nije dovoljno istinita.

Milan Kujundžić utjelovljenje je današnjeg prvaka licemjerja ovih prostora.

Sadržaj, način govora, ton, izraz lica, gesta i grimasa tog profesora, doktora i ministra zdravstva toliko iritira doslovno svaku osobu koja ga gleda i sluša što i kako govori da se taj odvratni osjećaj ne može izbrisati niti zaboraviti dugo dugo nakon konzumacije.

Pitao sam i tražio svuda oko sebe ima li itko dobro mišljenje o njemu, ima li itko tko razumije što on to govori, ima li itko tko barem opravdava njegovu retoriku.

Nitko. Nikada. Nijednom. Nigdje.

Voli li itko tog Kujundžića? Kolege? Ne. Niti jedan.

Ima li on prijatelja? Ima li štovatelja? Ima li nekoga da mu brani obraz? Ne.

Kako se živi ako si Milan Kujundžić?

Je li on ikada čovjek ili je uvijek od nula do 24 doktor, profesor, ministar?

Eto, zato je Ivica Ivanac napisao novu dramu u kojoj tamo neki Milan Kujundžić proturiječi cijelome svijetu i svim ljudima na svijetu i svim pravilima svijeta sve dok ga iz vedra neba ne pogodi grom i on tek tada ugiba nebeskom voljom.

Iskreno se nadam da će se i nama u 21. stoljeću ukazati taj neki Božji pravorijek.

Trpimo tog licemjernog, ispraznog i bezobraznog ko fol ministra zdravstva u njegovom dociranju, ponižavanju i otvorenom laganju s telećim pogledom kako nas sve trpa u nižu vrstu bića.

Nikako da nam ga maknu ispred očiju. Ljigav, arogantan, prijetvoran, lažljiv…

I, da, provjerite mu prihode i potrošnju. Alo špijuni, brkići našeg doba znate li ono što znaju svi njegovi kolege dok je bio ravnatelj najveće bolnice? Ne znate?

A znate li ono što znaju svi njegovi susjedi? Naročito onaj koji dijeli zid s njim?

Kad obrambeni lirik Krstičević pita za bivšu firmu „je’l to ona firma koja se sad bavi poljoprivredom“ – to je iz crtanog filma „a je to“.

Ovog našeg zdravstvenog genija se ništa ne usude niti pitati.

Plenkoviću, „sivi tiću“ – tajnici ispričaj onu staru priču – il ćeš i ti u tu priču…

Svi podaci o licemjerju i nedodirljivosti koju na kraju rješava nebo – kad već čovjek ne smije – napisao je Ivica Ivanac u kazališnom uratku, a za našega junaka postoji i ovozemaljsko rješenje. Znamo da je gužva i da osim ove dvojice spomenutih mnoge treba „riješiti“ muke ministriranja, ali što je previše, previše je…