ENG
Liberalne ideje i ljevica
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Foto: Hartwig HKD
Današnja ideja o jednakim mogućnostima je upravo potvrda da nema veće nejednakosti od jednakog tretmana nejednakih. Evropska ljevica je nemaštovito stala na sredokraći između kapitalizma i socijalizma, opterećena kompleksom propasti etatističkog modela socijalizma, distancirajući se od monoideološkog monolita, egalitarizma sunovraćenog u populizam, od dogmatizma „diktature proletarijata“. Ono što ljevica mora da učini u narednim decenijama je da počne sa ozbiljnim proučavanjem i razumijevanjem prirode modernog kapitalizma.
Piše: Slobodan JOVANOVIĆ, Analitika
Još 1919. godine Maks Veber je u pismu svom mlađem kolegi i prijatelju Đerđu Lukaču upozorio da će ruski eksperiment lišiti socijalizam ugleda i autoriteta za sljedećih sto godina.
Zaboravljene su riječi Roze Luksemburg: „Nema socijalizma bez demokratije i nema demokratije bez socijalizma.“ Zaboravljeno je i jedno važno mjesto iz njenih tekstova: „Bez opštih izbora, nesputane slobode štampe i zborovanja, slobodne borbe mišljenja, izumire život u svakoj javnoj instituciji, postaje prividnim životom u kojem jedinim djelatnim elementom ostaje birokratija.“
Suprotno marksističkoj doktrinarnoj ideji o nastanku socijalističkog društva u razvijenim društvima kao evaluacija dostignute društvene svijesti i proizvodnih mogućnosti, socijalizam je sebe ostvario u potpuno drugim uslovima. Nesumnjivo je nastanku boljševizma i njegovim derivatima u Evropi doprinjela jaka patrijahalna i konzervativna kultura u zemljama njegovog nastanka. Boljševička ideologija počivala je na sebi srodnoj (homolognoj) kulturi. Zato na istočnoevropskom području, tamo đe je bila preovlađujuća patrijarhalno-pravoslavna kultura, nije bio moguć socijaldemokratski socijalizam, već je bio moguć narodnjačko-pravoslavni boljševizam.
Dok Marksova prorokovanja priželjkuju revolucije u urbanim sredinama, ruska, jugoslovenska, kineska, kubanska revolucija izbijaju u seljačkim društvima i to kao posljedica globalnih ratnih gibanja.
Demokratija i realan socijalizam: Činjenica da u tzv. realnom socijalizmu nije bilo demokratije i tržišta sve je više i češće taj socijalizam dovodila u pitanje. Odgovor, u vidu jačanja državnoplanske politike realnog socijalizma i dogmatskog marksizma u teoriji, nije davao povoljne rezultate. Iako se kriza nije smjela priznati, računi koje je ispostavljala na naplatu su bili sve nepodnošljiviji.
Nakon rušenja Berlinskog zida 1989. i sloma istočnoevropskih „komunističkih“ zemalja prevladalo je uvjerenje da je propao ne samo sistem „realnog socijalizma“, t.j. etatistička, totalitarna varijanta socijalizma, nego i ideologija socijalizma kao takva. Propast tih zemalja iskorišćen je za kompromitaciju same ideje socijalizma. Kao pobjednik je ustoličen neoliberalni kapitalistički model, kojem je cilj neobuzdano maksimiziranje profita, akumulacija kapitala i gomilanje bogatstva, bez obzira na moralne, društvene i ekološke posljedice. Proglašena je definitivna pobjeda kapitalističkog modela, koji nema alternative.
Ali, već u toku prve dekade XXI stoljeća pokazalo se na očigledan način da takav sistem u sebi sadrži ogromne protivurječnosti i da sam zakonito proizvodi slabosti, ne samo neoliberalne varijante globalizovanog, neoliberalnog kapitalizma, već i samog kapitalizma uopšte. Sve veći jaz između bogatih i siromašnih zemalja, između društvenih slojeva unutar njih, prevlast spekulativnog finansijskog sektora nad realnom ekonomijom i nastala ekonomska kriza poljuljali su vjeru u dugoročnu održivost sadašnjeg stanja.
Kriza i promjene: „Jedino kriza – prava ili ona koja je kao takva doživljena – proizvodi pravu promjenu. Kada dođe do te krize, akcije koje će biti preduzete zavise od ideja koje stoje na raspolaganju“ (Milton Fridman).
Iako sebe ne smatram istomišljenikom g. Fridmana, u potpunosti se slažem o važnosti „ideja koje stoje na raspolaganju“
Postoje mišljenja da je, nakon implozije istočnog bloka, kapitalizam upravo i podivljao jer nije vidio ozbiljnog suparnika na svjetskoj sceni. Zbog toga su teoretičari neoliberalizma i pohitali da proglase ”kraj istorije“. Ali, politički sistem države samo sa jednom doktrinom je – negacija demokratije. Evropska ljevica je nemaštovito stala na sredokraći između kapitalizma i socijalizma, opterećena komleksom propasti etatističkog modela socijalizma, distancirajući se od monoideološkog monolita, egalitarizma sunovraćenog u populizam, od dogmatizma „diktature proletarijata“.
Ono što ljevica mora da učini u narednim decenijama je da počne sa ozbiljnim proučavanjem i razumijevanjem prirode modernog kapitalizma. Nikako se ne treba nadati povratku mesije –Marksa (Karl Marx). On se ne može vratiti jer nije ni bio mesija, bio je istraživač. Nikako se ne treba nadati rođenju neke nove ideologizovane revolucionarne „radničke klase za sebe“.
Karakteristike liberalizma: Ono što karakteriše sve oblike liberalizma su: individualizam (kao moralno prvenstvo osobe nasuprot bilo kakvom kolektivu, odnosno kao duhovna autonomija koja je temelj svih ostalih sloboda), egalitarizam (kao zalaganje za jednak moralni status svih ljudskih bića), univerzalizam (jer afirmiše moralno jedinstvo ljudskog roda) i sloboda.
Liberalizam se zalaže za jednakost u svim sferama života te za nemiješanje države ili bilo kojega drugoga autoriteta u privatni život građana.
Kao neko ko je sazrijevao u dobu liberalnih ideja 60-tih godina u Americi, R’N’R, Woodstock-a, i sam sam bio vatreni pristalica „zabrane zabrana“. Ideja da ljudi žive slobodno, da slobodno raspolažu sa svojim životima bez miješanja države i egalitarizam tog vremena neki autori pokušavaju dovesti u vezu sa postmodernom idejom o cilju jednakih mogućnosti. Ukoliko postoji neka veza onda ona može biti samo zloupotreba tadašnjeg otpora mladih potrošačkom društvu, moći novca, ratu i tradiconalizmima svih vrsta. Današnja ideja o jednakim mogućnostima je upravo potvrda da nema veće nejednakosti od jednakog tretmana nejednakih.
U generacijskom pogledu 1968. je bila kosmopolitsko osvješćivanje mladih, dok su 1990-te bile reakcionarni zaokret ka nacionalizmu i religiji. Antiinstitucionalna i antikapitalistička 1968. obelježila je zvjezdane trenutke neposredne,a ne forumske demokratije na Berkliju, Sorboni i Berlinu, ali i na jugoslovenskim univerzitetima koji su pokazali da je demokratija kao proces stalnog učenja solidarnog saodlučivanja spojiva sa revolucionarnim aktivizmom.
Posljedice intelektualnog konzervativizma: Intelektualni konzervativizam doveo je u pitanje klasičnu, poslijeratnu socijaldemokratsku paradigmu. Klasični liberali prihvatili su ideju države blagostanja i društvene intervencije, kao i ideju progresivnog oporezivanja i društvene akcije u korist opšteg dobra, ali su se suprotstavljali svakom obliku autoritarne vlasti (države). To je našlo izraz u poznatim “Esejima o slobodi” (1958) Isaiaha Berlina koji je razradio koncepciju “pozitivnih sloboda”– očuvanje prava pojedinaca koje može osigurati samo država, te “negativnih sloboda”– prava pojedinca da bude slobodan u svojim individualnim pravima. Konačno, “kejnzijanski konsenzus ”doveden je u pitanje idejama neoliberala Čikaške škole koje se temelje na radovima i stavovima libertarijanaca i konzervativaca, imigranata iz Austrije (Ludwig von Mises, Friedrich Hayek, Joseph Schumpeter, Karl Popper i Peter Drucker).
Neoliberalizam ostavlja ogromne posljedice po društvo i čovjeka u raznim aspektima života. Dovodi do dehumanizacije međuljudskih odnosa, razara ideju ljudskih i građanskih prava i sloboda, demokratije i njenih tekovina, do razbijanja društvenih grupa, kolektiva itd. Štetnost je tim veća što je on predstavljen kao neminovnost, kao nešto što je nepromjenljivo, što je imanentno razvoju čovjeka i društva.
Suzan Džordž kaže: ”Bez obzira koliko vidljivih katastrofa je neoliberalni sistem prouzrokovao, bez obzira koliko finansijskih kriza on može izazvati, bez obzira koliko gubitnika ili izgnanika stvorio, on se i dalje predstavlja kao neizbježan, kao djelo Boga, kao jedino društveno uređenje koje nam je dostupno. ”
Ovaj „podivljali kapitalizam“, kako ga često nazivaju u alterglobalističkim krugovima, upregnuvši medije, propagirajući ideje ”tržišne demokratije” i slobodnog tržišta”, zaista je na putu da slobodnog čovjeka kao subjekta u društvenim odnosima redukuje na potrošača, konzumenta kao objekta potrošačkog društva.
Protivrječnosti kapitalizma: Kapitalizam je, uprkos činjenici da je i sam ispoljio brojne protivrečnosti i nemoći (u obezbjeđivanju egzistencijalne jednakosti, pravednosti, sigurnosti i humanosti u radu i životu svojih građana, kao i druge ozbiljne probleme, stalno pretijeće recesije kao i krize predstavničke, reprezentativne demokratije), ipak je opstao i pronašao razvojnu perspektivu, zahvaljujući većoj elastičnosti i uspješnijem prilagođavanju u odnosu na izazove modernog doba. Između ostalog, kapitalizam svoju vitalnost duguje i pravovremeno preobraženoj ulozi države koja se nije svela na isključivo administrativnu i birokratsku tvorevinu.
Za razliku od konzervativnih i liberalnih koncepata politički model demokratskog socijalizma i socijaldemokratije pokazao se kao veoma sklon promjenama. Kao model razmišljanja i kao politička snaga imaju dugu tradiciju, koja je čvrsto povezana sa nastankom radničkog pokreta, i svijest o sopstvenoj istoričnosti.
Potraga za kompromisom ljevice i desnice: Politička ljevica (socijaldemokratija) prihvatila je tržišnu ekonomiju i parlamentarnu demokratiju kao politički okvir u sklopu kojeg se mogu osigurati najvažniji interesi većine stanovništva. Mnogi ljevičari traže kompromis sa kapitalizmom u idejama Džona Majnarda Kejnza, koga je istorija potvrdila kao najefikasniji post-krizni “kompromis” obespravljenih sa nosiocima faktičke vlasti u kapitalizmu – vlasnicima krupnog kapitala. Kejnzijanizam postaje popularan kod levičarskih partija koje u kapitalizmu, kao osnovi društvenog sistema, vide rešenje.
Kad je u pitanju lijeva ideja ja na socijalizam ne gledam isključivo kao na državno-politički sistem. Za mene je socijalizam skup društvenih vrijednosti, zajedno sa idejom solidarnosti. Svedoci smo degradacije svih oblika vrijednosti koje nam je donio novac kao osnovno mjerilo uticaja. Kad govorimo o Zapadnom Balkanu, struktura ovdašnjeg kapitala je pljačkaška i ratnoprofiterska, kao i struktura kapitala stečenog u uslovima bilo koje prvobitne akumulacije. Država i političke partije su samo transmisija novobogataških slojeva. Zato nema radnog zakonodavstva koje će štititi radnika, već se promoviše neprikosnoveno pravo poslodavca na, još malo pa, neograničenu eksploataciju. Lideri sindikata su zaboravili stare, mukom, znojem i krvlju, izborene i branjene tekovine o garantovanoj minimalnoj nadnici, o socijalnoj sigurnosti, o solidarnosti, o tri osmice … Baškare se u svojim klimatizovanim prostorijama, luksuzno opremljenim, voze se skupocjeni automobilima. Konformizam i koruptivna kultura su glavni principi, nema više sindikata, malo je sindikalnih vođa i centrala kojima nije istaknuta cijena. Čovek je sve manje građanin, a sve više potrošač. Konformizam, snažno i stalno proizvođen i podržavan masovnom kulturom sve više supstituiše kritičku svijest. Supstituiše i ideologiju shvaćenu u klasičnom smislu. Konformizam predstavlja saglasnost sa onim što je vladajuće i sa onim što se preporučuje (naročito preko medija) kao poželjno. Stanovništvo je otrovano medijskom poplavom sadržaja ispod svake granice neukusa i bezvrijednosti, počev od muzike, raznih rialitija, zaglupljujućih serija, tzv. TV novela, kao da se želi formirati kod stanovništva svijest zombija, nesposobniih da rasuđuju o svijetu oko sebe, pogodnih za manipulacije svake vrste. „Kič (je) estetski ideal svih političara, svih stranaka i pokreta“ kaže Kundera. Nema boljeg primjera za to od ovih prostora. Za mene je zapanjujuće sa kojim žarom konzumenti jednog od najgoreg kiča u istoriji čovječanstva nastupaju prema nama koji smo sačuvali bar mrvice nekog intelektualnog dostojanstva. Antikomunizam je jedan od najčešćih instrumenata kojima se barata da bi se potrle sve vrijednosti koje je dostiglo društvo u kulturnoj, naučnoj i obrazovnoj djelatnosti. Nameće se autoritet crkve, bez obzira što je njena istorijska i ovovremenska vjerodostojnost mnogostruko više ukaljana i obesmišljena nego što je to slučaj sa idejama ljevice.
Ljevica je po difoltu otvorena prema kulturi uopšte, prema kulturi kao takvoj. Ona stoji i na onom velikom, neomeđenom polju, koje nazivamo novumom u kulturi, umjetnosti, naučnom istraživanju, obrazovanju… Konačno, onakva kakva je kultura u najširem smislu, takve će biti i privreda i politika. Stanovište političkih autoriteta je da u kulturi valja podržavati prevashodno onu sumu kulturnih dobara koja pripadaju kulturnoj baštini. Prošlosti, dakle. Kulturna baština se, nesumnjivo, mora njegovati i istraživati. Međutim, u težištu racionalno postavljene kulturne politike, kako su upozoravali Maks Veber (Maximilian Carl Emil Weber) i Karl Manhajm (Karl Mannheim) mora biti sadašnji i budući kreativni čin.
Kanali pokretljivosti su danas zatvoreni za niže slojeve. Neoliberalizam uporno sugeriše bezalternativnost: sveopštu privatizaciju, od zdravstva do obrazovanja. Mnoštvo je debata oko nacionalnih prava i oko pravne države, ali nema debate oko postulata (kapitalizma). Može se raspravljati do mile volje samo oko procedure, bez ikakve alternative. U nekadašnjem Savezu komunista je bilo, čini se, više političkog pluralizma no danas.
Andre Gorc (André Gorz) kaže. „Njene su ustanove tako zamišljene da održe odvojenost pojedinaca i njihovu molekularnu raspršenost, da im uskrate svaku grupnu vlast nad organizovanjem društva, da bi im umjesto narodne vlasti ostavili samo mogućnost da svake četiri ili svakih pet godina trajno povjere vlast predstavnicima koji nemaju direktne veze s masama.“
Ljevica može danas da se bavi svime što bitno ne ugrožava kapital odnos. Ona se, s razlogom, bavi problemom marginalizovanih društvenih grupa, problemima manjina, ekologijom, ljudskim pravima… Ali, ni jedna od tih njenih aktivnosti ne može, niti smije da ugrozi kapitalizam kao takav. Ona sama postavlja granice svom angažmanu. Glad i siromaštvo, ratovi i kriminal, diskriminacija i rasizam… samo su posljedica logike profita, čije postojanje bezuslovno priznaje ljevica.
Ljevica nema odgovor na pitanje kako će običan čovek participirati u javnom životu zajedno sa jakim monopolima finansijske i političke moći? Da li je ikada bio moguć ravnopravan dijalog neravnopravnih? Ne treba dozvoliti da u sociologiji Froma (Fromm), Marksa i Milsa (Mills) potisnu Derida (Derrida), Gidens (Giddens) i Hajek (Hayek).Samo se uz prosvetiteljske autoritete može uspješno pokazivati da nema razvijene pluralističke demokratije bez visoko institucionalizovane socijalne pravde, jakih sindikata, zaštite nezapošljenih, ne samo na državnom, nego na međunarodnom nivou. Naročito ne treba kritiku divljeg tržišta prepuštati crkvi, koja institucionalizovanu eksploataciju zamagljuje govorom o odsustvu bratske ljubavi. Treba jasno reći da transcedentno ne može biti oslonac morala. Ljevica ne treba da dekonstruiše religiju kao privid spasenja, nego kao polugu pravdanja sistemskih nejednakosti kapitalizma. Pitanja društvene solidarnosti i socijalne pravde ne treba nipošto dovoditi u vezu sa (kvazi) ljubavlju prema bližnjem, kao izrazu veze sa Bogom i spasenjem. Ljevičari se moraju suočiti sa vlastitom prošlošću (ekonomskim neuspjesima i političkim nasiljem) koju je svojevremeno zamagljivala upravo moralistička kritika kapitalizma. Socijalizam XXI stoljeća ne može biti zatvoren sistem,nego otvoren prema globalizaciji. Malo je vjerovatno da će se kapitalizam spontano civilizovati, tj. da će vremenom stvoriti uslove pod kojima će ljudi moći dostojanstveno raditi i živjeti, ako je vizija ljevice, kao suma neprolaznih vječnih ljudskih ideala (društvene pravde, solidarnosti, slobode za potčinjene, pomoći za siromašne) marginalizovana.
„Država ima funkciju da sprovede razvoj slobode, razvoj ljudskog roda ka slobodi. Svrha države nije u tome da jedino štiti ličnu slobodu i imovinu pojedinca, sa kojima on u skladu sa idejom buržoazije navodno i ulazi u državu; svrha države mnogo više je da ujedinjenjem pojedince dovede u stanje da postignu takvu svrhu, takav stepen bivstvovanja kakav inače nikada ne bi mogli da postignu, da ih osposobi da usvajaju obrazovanje, moć i slobodu koji bi im bili nedostupni kao pojedincima.“ (Lasal 1987: 222 f).
Autor/ica 👤tačno.net
