Leonardo na univerzitetu u Brčkom

Povezani članci

• Konaković: Najmanje uplata dolazi iz Hercegovine jer tamo nema nikakve kontrole
• EPILOG AFERE „ITALIJANSKI OTPAD“ – Da li će građani zagađivaču platiti milionsku odštetu?
• Ljeto patrijarha
• Kriva logika na krivom terenu
• HUMAN KIND WALL – PRVI SPOMENIK WEBA: Najveće multimedijalno gradilište čovječanstva
• Rođendan živahnog mrtvaca

Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, stoji švercer ispred Evropskog univerziteta u Brčkom i viče: “Hajmo ljudi, diplome na akciji po hiljadu maraka! Medicina, pravo, ekonomija, političke nauke… sve po hiljadu!” “Imaš možda menadžment u saobraćaju?”, upita ga Mujo. “Jašta nego imam”, izvadio tip diplomu. “A možel’ za sedamsto maraka?” “Sedamsto?”, zastane ovaj. “Za te pare ipak ću morati malo da te propitam.”

Sad, je li bilo baš tako, ne znam – pošto kupio, po to prodao – ali ako i ne znamo kako u Bosni i Hercegovini nastaju diplomirani pravnici, ekonomisti i inženjeri, nakon onog skandala u Brčkom, kad se otkrilo da na Evropskom univerzitetu radi ukupno deset profesora, znamo barem kako nastaju vicevi.

Na cijelom slavnom brčanskom univerzitetu, na pedesetak fakulteta, radilo je deset profesora, i morao je to biti upravo rudarski posao. Baš kao u rudniku Breza prije šezdeset pet godina, kad je ono legendarni udarnik Alija Sirotanović u jednoj jedinoj smjeni sam iskopao stotinu pedeset dvije tone ugljena, cijelih pedeset više od mitskog sovjetskog heroja rada Alekseja Stahanova, a nepravedno mu zaboravljeni kolega Nikola Škobić samo dva dana kasnije u istom rudniku iskopao još četrnaest tona više.

Jednako tako jedan je profesor na Evropskom univerzitetu u Brčkom, otkrilo se, sam samcat u istoj akademskoj godini predavao pedeset šest nastavnih predmeta, a kolega onda zavrnuo rukave pa uzeo četrnaest više – ravno sedamdeset. Svi renesansni polihistori i homo universalisi morali bi se ušima poklopiti pred ovim akademskim udarnicima, a svestranog bi Leonarda da Vincija na Evropskom univerzitetu zajebavali kao fah-idiota.

– Slikar, vajar, arhitekta, vajar, inženjer, matematičar, botaničar, anatomičar, biolog, geolog, kartograf i pisac – čitao bi Nedeljko Stanković, vlasnik Evropskog univerziteta, molbu za posao starog talijanskog profesora. – A gluma, niste naveli glumu? Mislio sam da na Univerzitetu otvorim i filmsku akademiju, da angažujem malo Kusturicu i vas…

– Ne, nažalost – umorno bi odgovorio sijedi profesor, već navikao na ovakva pitanja. – Ja nisam Leonardo di Caprio, nego Leonardo da Vinci.

– Da Vinci? Čuj – ponovio bi gazda, pa opet bacio oko na molbu i duboko uzdahnuo. – Ovo je znači sve? Nemate možda barem još menadžment u saobraćaju?

– Nisam stigao i to da završim – sarkastično bi odgovorio sijedi profesor.

– Dobro, može onda na pola satnice – nevoljko bi završio gazda Nedeljko. – Al ipak ću morati malo da vas propitam.

Pored takvih udarničkih profesora, nisu ni studenti mogli biti ništa lošiji, pa je prošlog mjeseca zabilježeno kako su petorica magistara farmacije na brčanskom Evropskom univerzitetu fakultet završili za samo godinu dana. Izbila, jasno, velika afera: kako je moguće u Bosni i Hercegovini za samo godinu dana skupiti hiljadu maraka?

U istom slavnom sveučilišnom gradu, uostalom, malo nakon afere sa Evropskim univerzitetom otkrilo se i da dvadesetak funkcionera Distrikta Brčko radi sa falsificiranim svjedodžbama o završenoj srednjoj školi. U Posavini je to, čini se, prilično uobičajena stvar: svojedobno su, sjetit ćete se i toga, u srednjoj školi “Pero Zečević” u Odžaku direktor i razredni starješina falsificirali gotovo šest stotina svjedodžbi. Šest stotina! Pitanje je, jasno, je li u tu školu itko ikada uopće i išao. Tek valjda nakon što je otkrivena afera, građani Odžaka saznali su da je ona napuštena, prazna smeđa zgrada u Ulici Džemala Bijedića zapravo – srednja škola.

Naravno, slučajevi u Posavini i Brčkom nisu usamljeni: u Bosni i Hercegovini, naime, obrazovni je sustav ponešto drugačiji od klasičnog, uobičajenog u europskim zemljama. Dok je u tradicionalnim kulturama običaj, recimo, djetetu nakon uspješno završene srednje škole za poklon kupiti prvi automobil, u Bosni je običaj djetetu, kad uspješno nabavi prvi automobil, za poklon kupiti diplomu završene srednje škole. Dok u tradicionalnim europskim kulturama roditelji plaćaju fakultet, a studenti časte za diplomu – u Bosni i Hercegovini studenti plaćaju za diplomu, a roditelji časte fakultet.

Zato su samo neupućene iznenadili ovih dana objavljeni podaci iz istraživanja Instituta za razvoj mladih Kult, prema kojima čak trećina mladih između petnaest i dvadeset četiri godine starosti napušta obrazovni sustav. Zna li se da podaci otprilike odgovaraju onima iz Republike Srpske, a da pritom više od trideset posto onih još mlađih nakon osnovne škole uopće ne nastavlja školovanje, ovako laički – tradicionalnom matematikom – ispada da polovica mladih u Bosni i Hercegovini ima samo osnovnu školu.

Sad, međutim, znamo i gdje završavaju silni ti mladi ljudi s osnovnom školom: tamo gdje i ostali, sve kako je red – najprije u srednjoj školi, recimo u Odžaku, a onda na studiju, primjerice u Brčkom. Samo u Bosni, shvatili ste, mladi prekidaju školovanje da bi završili fakultet.

– Profesore, može potpis? – salijeću onda studenti starog Leonarda po hodnicima univerziteta.

– Može – odgovorit će ovaj uzimajući im indekse. – Menadžment u saobraćaju, jelde?

– Ma jok, samo autogram – nestrpljivo će onda studenti vadeći mobitele. – Možel i slika za Fejsbuk?

oslobodjenje.ba